Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 13.02.2007.

padeži po hnosu

čitam danas u večernjem i ne vjerujem.
nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, intstrumental i vokativ novi je redoslijed padeža koji će učiti učenici petih razreda osnovnih škola. onaj stari, po kojem je akuzativ četvrti, a vokativ peti padež u novim udžbenicima neće naći svoje mjesto. i još je objavljena ilustracija: otvorena knjiga a u njoj padeži po novom redoslijedu, tako da svima bude jasno o čemu se tu radi.
je li stvarno moguće da su u ministarstvu prolupali?
kao da netko odluči da brojevni pravac više neće činiti niz prirodnih brojeva: 1,2,3,4,5,6,7..., nego ministarstvo obrazovanja uvodi promjenu po kojoj novi brojevni pravac glasi: 1,4,2,3,6,7,5...
ne, ne, ne, nije moguće. ovo je sigurno neka greška. novinarka je nešto krivo shvatila, nju su obmanuli. jer, uozbiljimo se, ako se ovo ne demantira, ako je informacija točna, onda stvari izmiču kontroli, onda u to ministarstvo treba hitno uputiti ambulantno vozilo. ali još danas, odmah. pomoć ne smije kasniti.
u pravopis smo od početka devedesetih počeli unositi zbrku koja, evo, traje do danas i kojoj se ne vidi kraja, pa tako ne znamo hoće li nam djeca ubuduće pisati ne ću i griješka, umjesto neću i greška, kako pišu danas, a eto, sada zbrku unositi i u gramatiku? preglupo.
sjećam se, devedesetih, promijenili su naziv možda najljepšeg hrvatskog otočja. nisu više brioni nego brijuni. kažu, to ide kao milioni i milijuni. milioni su srpski, a milijuni hrvatski, pa, dakle i brioni su srpski, a brijuni hrvatski kako valja pravilno pisati i izgovarati. dobro, u redu, shvaćam, samo, zašto onda ne pišemo i kamijuni i avijuni, umjesto kamioni i avioni. svašta.

13.02.2007. u 10:25 • 30 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.