Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 23.03.2007.

big brother

vlada je saboru predložila zakon o sustavu informacijske sigurnosti, a sabor ga je jučer i raspravio u prvom čitanju. po svemu sudeći, nakon drugog čitanja, zakon će biti i usvojen.
rasprava nije zabilježena u medijima, a jedne novine, umjesto bilo kakvog izvješća o radu sabora, kao najvažniju novost iz parlamenta, donose tek vijest o bizarnoj inicijativi slavena letice koji kaže kako će tražiti da se sucima ustavnog suda zabrani ulazak u saborski restoran.
a zašto ja sada gnjavim čitaoce ovoga posta tim zakonom koji se zove tako činovnički dosadno i izgleda potpuno nevažno?
zato što je zakon opasan.
on bi trebao osigurati sigurnost informacijskih sustava u državnim tijelima, ali uopće ne pravi razliku između tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti ni tijela s javnim ovlastima pa kontrolu nad svima njima prepušta obavještajnom aparatu. teško je sad tu sve objasniti ukratko, no, uglavnom, zakon predviđa uvođenje i imenovanje nekakvih koordinatora informacijske sigurnosti koji bi imali pravo vršljati po računalima i provjeravati kako su zaštićeni podaci u jedinicama lokalne samouprave, na primjer. svoje mišljenje slat će, ni manje ni više nego uredu vijeća za nacionalnu sigurnost. a ovaj će pak moći pokretati postupak utvrđivanja odgovornosti za propuste. ured vijeća za nacionalnu sigurnost je, za one koji to ne znaju, dio obavještajnog sustava ove zemlje. znači, obavještajni će aparat, tajne službe, utvrđivati odgovornost građana ako neki tamo koordinator informacijske sigurnosti, zapravo komesar, agent-pripravnik, o kojem ne znamo ništa, napiše nepovoljan izvještaj. no, ti će koordinatori biti kontrolori nižih razina. više razine kontrolirat će obavještajne službe direktno. agenti soa-e nadzirat će sigurnost informacijskog sustava u svim tijelima državne uprave, znači, ne samo u ministarstvima, što je donekle logično, nego i u različitim državnim uredima i zavodima, u zavodu za zapošljavanje, na primjer, u zavodu za zaštitu spomenika kulture ili hidrometeorološkom zavodu hrvatske. dolazit će kad hoće, prekapati po računalima kako hoće i svoje izvještaje slati uredu vijeća za nacionalnu sigurnost koji će onda poduzimati postupak utvrđivanja odgovornosti za propuste.
prestrašno! apsolutno nedopustivo!
ali, kao što vidimo, upozorenje o opasnosti koju ovaj zakon predstavlja izgleda ne zanima nikoga.
pa i ovaj post ostaje tek glas vapijućeg u pustinji.

23.03.2007. u 09:27 • 41 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.