Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 16.03.2007.

dozvola za ubojstvo

neki božo zidar ubio je svoju nevjenčanu suprugu, a potom pokušao ubiti i sebe, ali je nekim čudom ipak preživio i sada, operiran, leži u splitskoj bolnici gdje se liječnici bore za njegov život. ubio ju je jer mu navodno nije dozvoljavala da viđa njihovo zajedničko petnaestomjesečno dijete. zločin iz strasti, strašno obiteljsko nasilje, kakvo se događa svugdje i u sva vremena. kada o tako nečemu pročitamo novinski napis, pomislimo: bože, kakva tragedija ili jadna žena ili siroto dijete, kako li će sada izgledati njegov život. i na tome uglavnom zgasne naš interes za slučaj a on polako počne tonuti u jezero zaborava. pa zašto onda ovaj slučaj traži da bude izdvojen, da ga se komentira. iz jednostavna razloga što je bilo matematički predvidljivo da će se zločin dogoditi, da će taj nesretni božo zidar ubiti. on je to najavio, dva dana prije ubojstva izrekao ozbiljnu prijetnju i uperio pištolj u majku svoje nevjenčane supruge. a ona je to prijavila policiji kojoj zidar nije bilo nepoznat jer je već otprije evidentiran kao počinitelj nekoliko kaznenih djela i heroinski ovisnik, dakle po svemu izuzetno opasna osoba, očito spremna na sve. policija ga je privela, ispitala, čak mu i oduzela pištolj kojim je prijetio, a onda pustila da izvrši svoju prijetnju nekim drugim pištoljem. nije ga zadržala u policijskoj stanici, nije ga privela istražnom sucu da mu odredi pritvor, nije obavila pretragu stana i auta da pokuša pronaći drugo oružje osim onoga koje im je predao, nije pružila osiguranje nesretnoj ženi, nije ju uputila da se s djetetom skloni u sigurnu kuću, uglavnom, nije joj bilo stalo da spriječi zločin iako je bilo posve predvidljivo ili bar vrlo vjerojatno da će do njega doći. policija bi tu trebala biti da nas štiti od takvih kao što je božo zidar i njemu slični, zato je plaćamo, a ne da samo radi uviđaje na mjestu ubojstava koja su se mogla i morala spriječiti. ali objašnjavati to našem jubi-tu ministru, vjerojatno bi bilo isto što i mačku učiti plivati.

16.03.2007. u 12:47 • 29 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.