vlada je saboru podnijela izvješće o provedbi zakona o pravu na pristup informacijama u kojem pišu neki statistički podaci o tome koliko je zahtijeva upućeno, a na koliko je njih odgovoreno, ali u kojem se ne kaže apsolutno ništa o tome koliko je u stvari unaprijeđen odnos između građana i državnih institucija i je li uopće unaprijeđen. sastavljen kao suma izvješća koje su sama tijela dostavila vladi, izvješće nije kritičan prikaz stvarnoga stanja, nego mu je zadaća stvaranja iluzije kako se zakon provodi na najbolji mogući način i kako je sve u najboljem redu.
važan je ovaj zakon donesen potkraj 2003. godine. važan za demokratske procese koje neprestano treba jačati i važan za građane koji su imali pravo nadati se da više neće biti tek mali i beznačajni objekti, potpuno nezamjetni u usporedbi s ogromnim i moćnim državnim aparatom, nego njihov odnos postaje takav da građanin ima pravo tražiti sve informacije koje ga zanimaju, a tijelo javne vlasti mu te informacije mora dostaviti, bez obzira koliko to neugodno bilo za čelnika toga tijela.
pravo na pristup informacijama od početka je bilo ograničeno dvama zakonima, onim o zaštiti tajnosti podataka i zakonom o zaštiti osobnih podataka, pa se tijela s javnim ovlastima u uskrati informacije najčešće pozivaju na te zakone.
uz to velik broj tijela javne vlasti ne ispunjava odredbe zakona jer još uvijek nisu oformili službe za pružanje informacija, nisu sačinili kataloge informacija i nisu učinili dostupnim podatke koje su bili dužni objaviti. primjerice, jeste li znali da ministarstva na svojim web stranicama moraju objavljivati i nacrte zakona (dakle, onu verziju zakonskoga teksta koja još nije dospjela pred vladu i koja nije službeno postala prijedlog zakona). obaveza je uvedena da biste se i vi, kao i svi zainteresirani, mogli aktivno uključiti u neku vrstu javne rasprave o bilo kojem zakonu koji se priprema u kuhinji pojedinog ministarstva. no, ministarstva to uglavnom ne rade, a kad bi radila, zakoni bi mogli biti znatno kvalitetniji nego što su danas jer bi ta javna rasprava valjda uspjela na vrijeme upozoriti na neke, barem najveće propuste i pogreške u zakonskim tekstovima.
u provedbi zakona zabrinjava i to što ministarstva često daju netočne, a zbog tog i potpuno beskorisne informacije. evo samo zadnjeg primjera. tumačeći zakon o hrt-u, u svjetlu izbora v.d. ravnatelja te ustanove, državni tajnik u ministarstvu kulture, jadran antolović je u emisiji otvoreno nekoliko puta ponovio da je za izbor vršitelja dužnosti potrebno 8 glasova vijećnika, a samo dan kasnije je taj isti državni tajnik jadran antolović izdao tumačenje zakona tvrdeći da je za taj izbor potrebno 6 glasova. pa se sad pitamo je li potrebno 8 ili je dovoljno 6 ili je potreban broj upravo onaj koji vlada može trenutno skupiti u vijeću da bi izabrala svoga kandidata.
izvješće ne spominje da se građani u traženju informacija susreću sa šutnjom administracije. naime, tijela s javnim ovlastima jednostavno ignoriraju njihove zahtjeve pa ovi moraju voditi upravne sporove. najbolji primjer dao je sam premijer. on se naime oglušio o zahtjev novinarke radija 101 za dostavu nekih informacija, pa ga je tek upravni sud svojim rješenjem na to prisilio.
ništa od ovoga u tom izvješću nema, a sabor će voljom većine sigurno prihvatiti i takvo izvješće, pa javnost ostaje jedini saveznik u nastojanju da se državu natjera na odgovornije ponašanje prema građanima.
Post je objavljen 29.03.2007. u 16:29 sati.