Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 05.03.2007.

izazov korupcije

slušam jučer našega premijera kako komentira prigovor europske unije da nismo učinili dovoljno u suzbijanju korupcije jer da se ne rješavaju konkretni slučajevi tzv. visoke ili političke korupcije, nego se u najboljem slučaju procesuiraju tek liječnici koji su primili mito. a što kaže premijer na taj, po mom dubokom uvjerenju, posve opravdan prigovor? kaže, za mene i moju vladu to je izazov. dobro, u redu, izazov, ali koliko dugo već taj izazov traje i što se poduzima da se na izazov odgovori? gradovima upravljaju gradonačelnici koji su se do svog položaja prokrali kroz prozor korupcije, kupovinom vijećničkih mandata, a vlada, umjesto da takva vijeća raspusti i u tim gradovima raspiše izvanredne lokalne izbore, kaže kako je to za nju izazov. u saboru sjede tzv. nezavisni zastupnici koji su mandat osvojili na listama neke od stranaka, a onda su se naglo proglasili nezavisnima pa sada, s naslova te nezavisnosti, po patentu nastalom za mandata ove vlade, iz proračuna dobivaju 250.000 kuna godišnje. milijun za četiri godine. i redovito, posve nezavisno, glasuju za svaki prijedlog vlade. ne treba biti osobito oštrouman da se vidi kako se tu radi o čistoj političkoj korupciji, o najprizemnijem kupovanju parlamentarne većine gotovim novcem, a premijer izjavljuje da je to za njega izazov. na lokalnim izborima u drveniku velom, prije mjesec ili dva, dužnosnica hdz-a isplaćuje biračima po 500 kuna da bi glasali za njezinu stranku, a predsjedniku te stranke i predsjedniku vlade i to je izazov. da se razumijemo, u svakoj zemlji postoji korupcija i svaka se zemlja s tom korupcijom bori kako zna i može, ali ovdje je korupcija postala metodom vladanja, ona je postala sistemsko rješenje za situaciju kada ti birači na izborima ne daju dovoljan broj glasova, a ti bi svakako htio na vlast, pa onda, da bi svoju namjeru ostvario, jednostavno podmićuješ birače ili kupuješ vijećnike s drugih lista ili platiš nezavisne parlamentarce. a premijer kaže, da, to postoji, ali to je za nas izazov. ako postoji nešto što je u cijeloj toj priči uistinu izazovno, onda je to takva premijerova izjava. njom se izazivaju svi normalni ljudi u ovoj zemlji da mu kažu, premijeru moj, prevršio si mjeru.

05.03.2007. u 10:44 • 36 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.