Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 19.03.2007.

neljudskost

od vladimira zagorca (a zagorec je ovdje prezime, a ne stanovnik zagorja, da opet ne bi bilo nesporazuma kao sa zidarom) do sad smo čuli samo dvije rečenice, obadvije upućene novinarima. prva glasi: ne usudite se vi napisati ono što bih vam ja mogao reći, a druga je njegov vapaj: ljudi, pa zar vi nemate nimalo ljudskosti?
najprije o prvoj. što bi to zagorec mogao reći i o kome, a što bi bilo tako strašno da se to novinari ne bi usudili napisati i to danas, kada se o svima po novinama piše sve, naročito ako su u pitanu gadosti, pa često čak i ono što baš i nema neke bliske veze s istinom. a ovo što bi zagorec rekao ne bi se, eto, nitko usudio napisati. stvar je znači prilično gadna. i tiče se, sasvim sigurno, nekoga pred kim bi novinari morali strepiti, nekoga tko bi im mogao stvarno i naštetiti, ugroziti njihovu sigurnost, možda i život, ako bi se ipak ohrabrili prenijeti neka zagorčeva saznanja. pa tko to u hrvatskoj ima takvu moć i s kim je to zagorec usko surađivao kada je skupljao svoje bogatstvo od našeg novca, a o kome bi danas mogao pričati? surađivao je s onima koji su ga doveli na položaj na kojem je bio, a kasnije i odlikovali za ono što je za njih i za sebe radio. dvojice glavnih i nekada najmoćnijih više nema, oni ne mogu nikome nauditi i teško je povjerovati da bi se bilo koji novinar bojao o njima bilo što napisati, bez obzira kako strašno bilo to što bi zagorec mogao reći. radi se dakle o nekome tko je još uvijek moćan i to tako moćan da može biti i opasan. pa tko bi to mogao biti? počinje dakle zanimljiv kviz i tko zna kako će završiti ako zagorec jednom na nekom sudu počne točno odgovarati na postavljena pitanja.
a sada druga rečenica, njegov vapaj upućen novinarima koji bi zanimljiva pitanja postavljali već sada i to na bečkim ulicama: ljudi, pa zar vi nemate ni malo ljudskosti? zanimljivo. poziv na ljudskost nekoga tko je iz sefa ministarstva odnio i u vlastiti džep stavio dragulje namijenjene kupovanju oružja za obranu zemlje. a što su ti novinari htjeli neljudsko učiniti? postaviti mu pitanje: generale, odlikovani ste najvišim odlikovanjima, pa zašto sada ne priznajete zemlju koja vas je učinila generalom i dodijelila vam sva ta odlikovanja? s koliko ste novca raspolagali prije domovinskog rata, a koliko imate danas? odakle vam milijun eura za kauciju?
znam da je potpuno besmisleno, ali pozivam sve na neljudsko ponašanje, na postavljanje pitanja generalu vladimiru zagorcu, ovdje, u komentarima ovoga posta.
nećemo na njih dobiti odgovor, to je sigurno, ali eto, možda će nam ipak svima biti bar malo lakše.

19.03.2007. u 14:28 • 38 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.