MALI SUNCOKRET
30.06.2015., utorak
KonjunkcijaDanas sam saznala da su „moji Svjetlaci“, dvije najsjajnije planete – Venera i Jupiter, i da su od sinoć u dodiru. A večeras im se približio i Mjesec, pa gleda li gleda, kao da se pita: jel' se grle ili se samo rukuju. Negdje sam pročitala naslov: „Heute gibt's am Himmel was zu sehen: Schicken Sie uns Ihre Fotos“ Kako su moja dva bliska i draga prevoditelja trenutno nedostupna, pomogao mi je Googleov, pa ako mu je vjerovati, odazivam se gdje i kako mogu:   |
29.06.2015., ponedjeljak
„Bljesnu katkad dva svjetlaca...“* *S. S. Kranjčević, Pjesmo moja, kud si htjela... |
27.06.2015., subota
Hamburgeri naši...
Na priču o „ličkom hamburgeru“ se ovih dana smijem, ali ne zbog te priče. Sjeti me ona na onu skoro trideset godina staru filmsku, o hamburgeru jedne mame, koju priča Eddie Murphy. Do nje me nekad doveo sin. Slatko smo se smijali gledajući taj film. I sjećali ga se uvijek pri mojim pokušajima da od bjelovarskog Majburgera* njemu napravim američki hamburger.
Eddie Murphy - Hamburger (RAW, 1987) * Majburger Proizveden u Bjelovaru, prvi yu-hamburger. (U tvornici „5. maj“, koja je 2002. prestala sa radom, op. bl.). Roditelji su svojevremeno dovlačili doma enormne količine, kupujući ih preko sindikata. (Leksikon YU mitologije) |
26.06.2015., petak
KNJIGE ZA LJETO U slatkoj sam dilemi,  , s kojom knjigom započeti ljeto…Da li s ovom koja je posvećena Sanji, gdje radoznalo listajući, čitam: „Pisanje nije ništa drugo do dešifrovanje znakova u tkanju svakodnevice.“ Ili s drugom, posvećenoj Asli, na čijem početku uz ostalo piše: „Želim da naglasim da u ovoj knjizi, koja se u celini zasniva na stvarnim događajima, ništa neću preuveličavati, i da ću se zadovoljiti time da neka neobična zbivanja, koja su ionako bila pa prošla, poređam tako da mojim čitaocima budu od pomoći u boljem praćenju i razumevanju romana.“ P.S. Skuhao si kavu. Tablet je ponudio novosti. Sin je mirno spavao. Kupio si novine. Posvetili ste mi – jutro. Ako se po tom dan poznaje, traje i bit će, lijep, dug, ljetni...  |
22.06.2015., ponedjeljak
Tko je Amel?Amel Ćurić je pobjednik sinoć završenog dosad najvećeg regionalnog glazbeno natjecateljskog showa, X Factor Adria. Amel Ćurić, rođen 7. augusta 1980. u Gračanici, je bosanskohercegovački muzičar. Muzikom se počeo baviti 1988. Pošto je pokazivao intresovanje za sevdalinku i harmoniku, roditelji su ga upisali u osnovnu muzičku školu. Izbijanjem rata u BiH škola prestaje s radom, tako da je prve akorde na gitari naučio boraveći u skloništu. To je ujedno probudilo interesovanje prema rock muzici. Nakon rata bio je član nekoliko amaterskih bendova s kojima je nastupao u Tešnju, Tuzli, Gračanici i Orašju. Pobjedom u superfinalu prvog bosanskohercegovačkog reality showa OBN Music Talentsa održanog 14. decembra 2003. u sarajevskoj "Zetri", započinje karijeru pop-rock muzičara. Svoj prvi studijski album "Urnebes" izdaje 2006. godine u produkciji diskografske kuće "Hayat Production". Na albumu se nalazi i pjesma Nermina Puškara "Moja djevojka" koja je bila nominovana za bh. muzičku nagradu "Davorin 2005" za pjesmu godine. (Wikipedia) * * * * * Amel Ćurić - It's my life (Story Supernova) 2003. * * * * * Amel Ćurić - It's my life (Finale) X Factor Adria (21.06.2015) P.S. Sjećam se Amela, kao i mnogih pobjednika i nekih učesnika raznih televizijskih muzičkih takmičenja na ovim prostorima: Rafe, Natali, Nere, Saše, Kedže, Kim, Bojana, Gorana, Zorana, Nevene, Nine… Prezasićena politikom na tv-u, uživala sam i pratila kao najdražu sapunicu svaki novi tv projekt tog tipa. Volim „priredbe“ i mogućnosti koje se (mimo festivala i estrade) pružaju muzičkim talentima, ma što zvanična kritika rekla o tom. Amel Ćurić je i sinoć pokazao da učešće u takvoj glazbenoj „areni“ ima smisla i da kvaliteta dvostruko pobjeđuje. Bravo Amele! Ostavljam ti najduži i najjači pljesak. |
21.06.2015., nedjelja
Za ljeto, spremna!Mamina želja je bila da jednu od kćeri uda za čovjeka s „obale“, i tako nam svima približi more. Kćeri su odabrale drugačije, ali su nastavile maštati o kući na moru. Krenule su malim koracima ka cilju vježbajući morski život na plaćenom komadiću obale, koji je dio ljeta bio samo njihov. Kuću je prvo glumio šator, pa kamp prikolica, jedna, i druga, a u planovima se realno bližila i ona prava, zidana, mala, sa dva ulaza kućica. A onda se odjednom more udaljilo… * Prvi bazen iz samoposluge sam vidjela u njemačkim dvorištima za ratnih radnih ljeta. I onako, skroz stidljivo počela ponovo maštati, o novoj i skromnijoj varijanti mog „mora“. 15-tak godina iza, nakon neophodnog obimnog i mukotrpnog rada na obnovi i dogradnji seoske kuće stare 70 godina, inzistirala sam na ostvarenju i moje dugogodišnje maštarije. Bilo je negodovanja i skepse, ali su se brzo nakon realizacije ove kontinentalne oaze pretvorili u naš zajednički ljetni užitak. Ovo je preporuka svima koji negdje imaju svoj komadić zemlje, a more im je iz godine u godinu (financijski) sve udaljenije…       Evo i recepta: - blago poravnati zemljište - po želji, betonirati ploču 7x5m - obložiti starom ciglom prilaze - na otpadu nabaviti bojler za solarno grijanje vode - obojiti sve željenim bojama za beton i metal - u nekom od dućana kupiti bazen ( čekati akciju) - za kišnih ljeta puniti par dana vodom iz zdenca, a u sušnim iz vodovoda ili naručiti cisternu (15 kubika) vode - čistiti svakodnevno sa 35g klornog preparata iz ljekarne uz noćni rad pumpe - postepeno dokupiti razne rekvizite: tuš, ležaljke, ljuljačku, suncobrane, stalke itd. Ukupan trošak, podijeljen na par godina je oko 5 000kn. Zadovoljstvo ljubiteljima vode je veliko i kod mene traje već osam godina po tri ljetna mjeseca. Uz sve ovo, naravno ide i ovo: P.S. Naučila sam: ako si ne možeš ostvariti velike želje, smanji žal i svoje nezadovoljstvo, trudeći se oko onih manjih. Bitno je željeti i predano raditi ono što možeš, ma gdje bio. |
14.06.2015., nedjelja
UčimO kaktusima nemam pojma, niti ih volim, ali su mi rijetko viđeni njihovi cvjetovi uvijek bili malo čudo. Pa sam tako prije 3-4 godine diveći se toj pojavi u susjedovom cvijetnjaku ne tražeći dobila jedan pelcer. Bilo je to nešto bodljikavo u obliku uha što sam upiknula onako ovlaš u staru teglu. Dugo se to povlačilo po dvorištu bez posebno vidljivih rezultata u rastu prve dvije godine, pa mi je više smetalo nego značilo i trebalo. Unatoč kasnijem bržem rastu, ali i povećanom broju bodljica, nisam mu posvećivala veću pažnju. Par puta sam ga htjela čak baciti i sasvim slučajno nisam. Niti sam ga zalijevala i hranila, niti pričala s njim, a prošlu zimu je ostao zaboravljen vani. Ovog proljeća je izgledao jadno i sparušeno od mraza i pomislih kako sam ga se napokon riješila. A dobro je da nisam. Kaktus je kao u inat preživio i sam se oporavio i iznenada razrastao uz meni dosad nepoznate izdanke. Nisam ni slutila šta će se iz njih još izroditi osim dosadnog i ponekad po prste opasnog trnja. No, prevarila sam se… Bili su to pupovi iz kojih se jučer ujutro na ovoj meni već tropskoj vrućini stidljivo pojavio jedan, pa još jedan, a danas nekoliko nježnih cvjetova. Hvala strpljivom kaktusu što je moje „zlostavljanje“ nagradio svojom ljepotom. Naučio me nečemu. Bila bi velika šteta ne vidjeti ga u ovoj raskoši, bar na jedan dan, koliko uistinu traje život njegovog cvijeta. Po broju preostalih pupova, nezasluženo očekujem nekoliko dana zajedničke radosti. I jutros sam mu slikajući ga, šapnula: oprosti, jbga.     |
12.06.2015., petak
Ponovljen post uz dodatak"Uskoro će Sveti Ante" Lipanj Ove godine zima je bila blaga, gotovo bez pahulje snijega, sve je iz životinjskog i biljnog svijeta preživjelo, prijatelji i neprijatelji, i sada, sada je lipanj, sve što je skriveno i neskriveno raste, cvate, kreće se, množi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani, veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli, glasali se, pjevali i imali mlade. I s ljudima je tako, mlade su žene istakle svoje velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene laganim i prozirnim majicama i haljinama. Uskoro će Sveti Ante, to je trinaestog, procvjetat će ljiljani, visoki i bujni, bijeli da bjelji ne mogu biti. Sve je dakle tako i nekako slično, a ja sam u tom veselju upravo ove godine, tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo nego do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku, napuštaju me forme i ja njih, riječi također, riječi, moja lagana i pokretna težišta. Strah me i nije me strah: lagani nemar, kao kada vam nešto ispadne iz ruku, a vi se ne sagnete da to dignete, neka ostane tamo, neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite. Danijel Dragojević  (slika s neta) DODATAK: Pričam danas ( 12.-og oko 2 sata) kako se blog „razbolio“. Ukočen stoji već 48 sati. Podvrgnut je pretragama, čeka dijagnozu i možebitni lijek. Pitaju me kako se osjećam, a ja kažem: kao bez cigareta. Volim blog; on je moja mala igraonica, i radionica, i čitaonica, i ćaskaonica, i čekaonica, i slušaonica, i ispovjedaonica, itd… Dugogodišnja je to prijatna navika koje se ne odričem, unatoč povremenom zamoru materijalom i pitanju o smislu učešća. Zato me kvar rastužio; popravak, evo sad otkriven, razveselio… ono baš. Hvala majstorima, i pozdrav svim blogerima!  P.S. Odoh nastaviti „spremanje“; do Antunova, mora biti sve tip-top. Veliki je to praznik našeg sela. |
11.06.2015., četvrtak
"Uskoro će Sveti Ante"
Lipanj
Ove godine zima je bila blaga, gotovo bez pahulje snijega, sve je iz životinjskog i biljnog svijeta preživjelo, prijatelji i neprijatelji, i sada, sada je lipanj, sve što je skriveno i neskriveno raste, cvate, kreće se, množi u zraku, na zemlji, u vodi, unutra i vani, veselo je kao u slikovnici u kojoj bi svi jeli, glasali se, pjevali i imali mlade. I s ljudima je tako, mlade su žene istakle svoje velike, lijepo oblikovane trbuhe pokrivene laganim i prozirnim majicama i haljinama. Uskoro će Sveti Ante, to je trinaestog, procvjetat će ljiljani, visoki i bujni, bijeli da bjelji ne mogu biti. Sve je dakle tako i nekako slično, a ja sam u tom veselju upravo ove godine, tako mi se čini, malo mimo, malo više mimo nego do sada, manje s nekim i nečim, više u zraku, napuštaju me forme i ja njih, riječi također, riječi, moja lagana i pokretna težišta. Strah me i nije me strah: lagani nemar, kao kada vam nešto ispadne iz ruku, a vi se ne sagnete da to dignete, neka ostane tamo, neka ostane tamo zauvijek, tako pomislite. Danijel Dragojević (slika s neta) |
04.06.2015., četvrtak
UNA :-) U znak zahvalnosti za poklonjenu današnju sliku uzvraćam ti Sijarićevim dugo „čuvanim“, za posebnu priliku, odlomkom: UNA - A TO ZNAČI JEDNA Una na latinskom jeziku treba da znači jedna, ili jedina, ili - možda jedinstvena, pa bi, prema tome bilo: Una - jedinstvena rijeka. A ona - po svojoj ljepoti, po svojim virovima, slapovima, po svome toku i svome hodu to i jeste: lijepa i možda najljepša naša rijeka. To je jedna naša hladna voda, za razliku od Sane, koja je topla; to je jedna naša čista i bistra voda, za razliku od Save, koja se muti. To je voda koja se slila s gorja kao rosa sa lista i zemljom potekla kao njen ukras - kao nijedna druga rijeka, kao jedina - kao Una! Oni koji ne umiju da vole neka na Unu dođu - i zavoljet će; oni koji ne umiju da pjevaju, neka na Unu dođu - i propjevat će; oni koji ne zbore - prozborit će kraj Une, oni koji ne čuju - pročut će kraj Une, oni koji ne vide - progledat će kraj Une! Može oko ove vode da bude sve ružno, ona će - Una, jedina i jedinstvena, biti i tada lijepa; može oko ove vode da bude sve tužno, ona će - Una, jedina i jedinstvena biti i tada vesela; može oko ove vode da bude tmurno, mračno i plačno, ona će - Una biti i tada puna plavih boja, prelazit će hitro preko kamena, gradit će virove i slapove, ulaziti u nov kraj da ga orosi, a kraj je "krajiški", ona ljuta Krajina o kojoj se pjevalo: "Oj, ljuta Krajino, krvava haljino, s krvlju ručaš, a s krvlju večeraš" i prolazit će dalje svojim pravcem i svojim koritom ne mareći za ljudske nevolje, jer šta je sve bilo i prošlo otkad ona teče i šta još neće biti, a ona će jednako teći i biti uvijek samo jedna i jedina, samo - Una, puna pjene i klobuka, puna šuma i žubora, i oku nikad nagledana, niti uhu naslušana, niti u pjesmi opjevana, jer je jedinstvena, a to znači drukčija od drugih voda. Stara je i mlada podjednako - onako kao što je podjednako staro i mlado vrijeme, ili kao što je podjednako star i mlad Grmeč nad njom, i Bihać u njoj, i Krupa, i Ostrožac, i Novi i Dvor i drugi gradovi i gradići, i silne šume, i mladi borići, jer je ona voda jedina, što joj i ime njeno kazuje - Una! Ne teče mirno, ni tiho, nego nemirno i bučno, i liči ponekad na mlada ždrijepca u trku, i gotovo da se upitaš: kud trčiš? Ali tako ide samo do prvog vira, gdje će, čini ti se, u viru uvrijeti i iščeznuti sa krajiške zemlje; ali to je samo za trenutak - toliko koliko da se odmori, a poslije će da pođe hitrije, i, čini ti se, bistrije - kao okupana. Reklo bi se da nijedna voda nema toliko - a tako malih, a tako bučnih slapova, kao ova krajiška voda. Ko zna otkud to dolazi; valjda od male strmine korita i od mnogo stijenja u njemu, preko kojega se slivaju slapovi - a ponegdje tako da grade čitave male vodene zavjese u kojima, na suncu, drhte i trepere dugine boje. Una tada dođe kao kakva nevjesta, ogrnuta nevjestačkim velom i silno bojama išarana. Tamo gdje su na vodi vodenice - a njih je ovdje puno, njenu draž čine te male kućice od brvana, u kojima stalno bruje kola i vretena i voda šumi drukčijim šumom - tako kao da zbori: Samelji sitno...! Koliko se dugo na Uni melje - od prvog žita pa do ovog današnjeg, koliko je tovara žita i brašna prešlo preko njenih drvenih mosnica, koliko usta nahranilo - koliko putnika vodu prebrodilo, koliko je hajduka noću pregazilo, koliko vojni na njoj vojevalo - na ovoj najljepšoj, na krajiškoj vodi, koja nosi ime Prva, ili Jedina, ili Jedinstvena, to niko ne zna. .......... Ćamil Sijarić, Zapisi o gradovima |
02.06.2015., utorak
A jutros...
procvjetala moja prva fuksija*. Zovu je i minđušica i kažu da je to cvijet „naših baka“ koji podsjeća na balerinu.
Istina…  MAJA PLISECKAJA (1925. – 2015.) * P. S. ovako i/ili onako * * Prvi ju je krajem 17. stoljeća, u Dominikanskoj Republici, susreo francuski misionar i botaničar Charles Plumier. Njemu dotad nepoznatu biljku nazvao je po njemačkom botaničaru iz 16. stoljeća Leonhartu Fuchsu. |
Hvala Đorđe! 
