MALI SUNCOKRET
31.10.2010., nedjelja
SAT MLAĐAKOMU ZVONI tri sestre v labirintu stoli na cesti plešasta pevka komu zvoni ženska v rdečem svetloba v avgustu umazane roke znova najdeni čas komu zvoni čas nedolžnosti sonce vzhaja in zahaja potres vzhodno od raja pod svobodnim soncem severni sij sonce vzhaja in zahaja proces vzhodno od raja pod svobodnim soncem vojna in mir hlapci na klancu hiša lutk v labirintu prva hiša na marsu rdeči sneg lepa vida na trgu zvenenje v glavi vampir z gorjancev tujec hiša duhov komu zvoni čas nedolžnosti sonce vzhaja in zahaja potres vzhodno od raja pod svobodnim soncem severni sij sonce vzhaja in zahaja proces vzhodno od raja pod svobodnim soncem vojna in mir DMP DRUŠTVO MRTVIH PESNIKOV (a. vitezič / a. vitezič, t. koncilija / dmp) Režija: Aleš Žemlja Animacija: Restart (Bojan Mastilovič - producent, Ciril Horjak - Ilustrator, Janez Ferlan - animator) |
VRIJEME, SATI, URE I...ČASOVNICIDragi moji, ne zaboravite pomjeriti sat unatrag. Večeras nam propis dozvoljava da se pomladimo za čitav jedan sat. Bilo bi to puno, pravi dar, da mi se ne čini kako nam se, po propisu, samo vraća posuđeno ili ukradeno. Ili ono vrijeme od nekad, jedno i jedino, koje još uvijek, eto, ponetko od nas pamti.  |
30.10.2010., subota
TAMO, "...U BRONČANOJ VAZI LISTOPADA..."Na raskršću Na raskršću slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju. Volim ljeto. Kao ruke mladića koji ozdravlja i polako ustaje iz žute sjete soba - ruke ljeta za suncem ispružene, nudeći mu zanesene obrise našeg tijela, libido ptica i med hladovine. I jesen volim. Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih perivoja, u brončanoj vazi listopada dok se puni crvenom zvonjavom večeri i boja. I zima katkad posjeduje mekoću prve ljubavi u dugoj tajni trulog dječjeg sna, sa zebnjom bjeline koja sve oprašta i sve je kadra da započne iznova. Ali, mašta bilja bila je okrutna kada je dodala jedno godišnje doba koje živi samo od prozračnog rasula snijega, od nježne smrti sviju početaka. Daljino puna nesporazuma! Blizino lišena slatke groznice čekanja! Paučino poljupca, prag srca si mi oplela. Proljeće, kako si u svemu što nam nudiš nemilosrdno! Na raskršću slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje je upravo izdahnulo proljeće na usnama žednih ljubičica. Vesna Parun |
29.10.2010., petak
FILMSKA NOĆ |
27.10.2010., srijeda
ZAMOLBADjeco! Ako ste gledali večerašnje informativne emisije, molim Vas, zaboravite: - ponašanje taksista - ponašanje političara - ponašanje intelektualne elite |
KUTIJE SJEĆANJAJučer je izvadio je iz torbe paketić i pružio ga s riječima: „Pogledaj što sam dobio.“ Razmotala sam selotejpom pričvršćen šareni papir i zagledala se u poklon. Na dnu piramide je bila kutija rahatlokuma. Nju je poklapala kutija šećera u kocki na koju se smjestila kutija minas kafe „Zlatna džezva“ s kutijom „Lord“ cigareta. „Žena je bila u zavičaju“, rekao je. Ne dižući glavu s poklona, pitala sam: „Jel' zna da više ne pušiš?“ „Zna." |
25.10.2010., ponedjeljak
PRAMALJEĆE
...Na raskršću
slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje je izdahnulo Proljeće... VESNA PARUN 10. 04. 1922. - 25. 10. 2010. “Za kršćanstvo je presudno Trojstvo, za košarku trica, za Pitagorin poučak trokut. Samo na “trećem oku” nemam još mrenu. “ “Pisanje ti zamjenjuje mnoga mala prijateljstva, ali ne može ona velika. Zato si sve osamljeniji. Osobito kad vrijeme za velika prijateljstva mine, a mala te se poput karikaturnih nadomjestaka nameću, ne videć koliko su izlišna.” “Bili smo najprije u opancima. Zatim u Batinim gumenjacima. Potom u vojničkim čizmama. Narodu su stopala toliko učvrsla, da sad može hodati i bos.” Što je duga? Što je duga? Komadić neba išaran nepoznatom rukom, na brzinu između dva pljuska kiše. Kad bismo samo mogli dohvatiti te čudne vrpce prije nego se rasplinu, taj šareni most što bljesne, i nema ga više. Na raskršću slučajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje me očekuju. |
24.10.2010., nedjelja
"TOP MODEL" |
23.10.2010., subota
DISTANCA
Ne znam koliko vi volite čvarke, ali meni su uvijek bili dragi. Smatrala sam posebnim poklonom kada bi mi netko u zimskim mjesecima i vremenu kolinja odvojio jednu hrpicu domaćih i njom me počastio. Ponekad sam znala i sama kupiti poneki dekagram u samoposluzi. U odnosu na pršut, šunku i pancetu, čija je cijena uglavnom zbog načina proizvodnje uvijek bila visoka, i opravdana, čvarci su bili jeftini i svima dostupni.
Nitko ih nikad nije bio željan. Zato sam s čuđenjem prije par godina gledala cijenu austrijskih čvaraka i mislila kako je greškom dopisano 1 ispred 28,00. Shvativši da nije greška pomislila sam da je uzrok strano porijeklo proizvoda, sve do susreta s našim, starim dobrim čvarkom, koji je preko noći stigao cijenu austrijskog imenjaka i prestigao cijenu talijanskog pršuta. Kako šokirani građanin ostaje takav jer na uzroke šokova nema odgovarajućih objašnjenja, a o čvarcima se ne pišu studije, sama sam pokušala dokučiti otkud to i zašto. Znala sam ponešto o SANO programu uzgoja nemasnih svinja što bi trebalo rezultirati i šlang populacijom, te smanjenom pretilošću kao drugim faktorom rizika kod kardiovaskularnih oboljenja, pa pomislih da hoće da nas zaštite. No, gledajući poznatu i nepoznatu okolinu koja iz dana u dan pokazuje tendenciju debljanja, što od krumpira što od delicija, taj razlog mi nije bio dovoljno uvjerljiv da bi opravdao novi status čvarka. Ali, kad sam pročitala da je čvarak postao političko pitanje u borbi za brend, nisam više istraživala. Sve mi je bilo jasno. Sudbina čvarka više nije bila nepoznanica, nego posljedica. Čvarku se posrećilo; kako ga zaštitiše, posta delicija. Trend i brend...sa žigom i distancom. A nije mi draga ta distanca; a i žao mi. I ne mogu da se ne upitam, „kuda idu“ naše svinje, a i gdje ću s tolikim uspomenama? |
20.10.2010., srijeda
ODGODE NAŠE
Majka mi je pričala da su u njihovoj trgovini i mesnici ljudi kupovali s odgodom plaćanja. Otac i stric su tako čuvali stalne mušterije slabijeg imovinskog stanja i s povjerenjem u njih čekali na naplatu duga i nekoliko mjeseci. Zvali su to prije sedamdesetak godina kupovina „na obraz“. Ili, kako je baka govorila: „piši ispod starog“, misleći na dug.
U mom djetinjstvu smo kod privatnih proizvođača zadržali takav oblik kupovine, uglavnom mesa, kruha i mlijeka. Nismo bili siromašni, ali ni toliko bogati da bismo uspjeli i jesti i obući se i obrazovati za gotovinu. Kupovina „na veresiju“ bila je jedini način življenja i opstanka većine stanovnika rodnog mi grada. Neke od trgovina u društvenom sektoru prihvaćale su također takvo poslovanje, pa bi se i do odjeće i školskih knjiga dolazilo na isti način. Postojale su knjige dužnika u koje bi se upisivao dug i njegova mjesečna otplata. Rate nisu bile strogo određene, nego su ih sami dužnici formirali prema svojim mogućnostima, ali je obostrani cilj bio poštivanje dogovorenog roka otplate. Kako su se ljudi u gradićima međusobno poznavali, većina je nastojala na vrijeme plaćati svoje dugove da ih se ne bi povuklo za rukav i osramotilo pred očima sugrađana. Hoću reći da nije bilo sramota kupovati na veresiju, nego izigrati povjerenje. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u djetinjstvu moga sina, kupovali smo „na čekove“. Nedostatak gotovine pokrivali smo komadima papira s kojima smo odlagali plaćanje za dane ili mjesece. Novčanice su nam služile za sitne dnevne kupovine i sve ono za što si morao imati cash. Čekovi su ponekad imali dug put od mjesta kupovine do „kuće obračuna“, pa se često događalo i ispisivanja čekova bez pokrića, što je bilo protuzakonito, ali u novčanoj stisci jedini izbor i svjesno napravljen prekršaj pri kom si se uzdao u sreću. Količina duga i njegova otplata nije više imala onu moralnu komponentu, nego zakonsku. Strah od ulaska „u crveno“ je bio korektivni i orjentacioni faktor tvoje kupovne moći. Cilj je bio izbjeći kaznu: oduzimanje mogućnosti dobivanja novih čekova od strane banke ili blokiranje tekućeg računa. Svakako su se ljudi snalazili ostvarujući taj cilj, a nikad veliki dozvoljeni minus određivao je uzajamni odnos čeka i čovjeka. U tom vremenu, na horizontu želja, Zapadu, već su suvereno vladale kreditne kartice koje smo viđali u stranim časopisima ili šopinzima po Austriji i Italiji. Sjećam se svog čuđenja pred prvim bankomatima u svom životu. Gledala sam razrogačenih očiju kako novac na ulici lepršavo slijeće na tvoj dlan i imala iluziju da ti ga netko poklanja. Bilo mi je to super. Rijetki pojedinci su već i kod nas imali kartice. Ljudi sloja kojem sam pripadala nisu imali ni pokriće na deviznom računu ni u nekretninama, i iako relativno dobrostojeći sloj, nitko od meni bliskih do pada socijalizma nije postao vlasnikom bilo koje kreditne kartice. Devedesetih je počela stidljiva ponuda kartica od strane banaka našim građanima. Nisi više morao biti bogat da bi bio vlasnik kartice, samo si morao pokazati želju. A taj dugo željeni uvozni proizvod i način življenja bio je toliko privlačan, da te čak i velike godišnje članarine nisu mogle spriječiti da u narednim godinama ne postaneš vlasnikom što većeg broja kartica i proizvedeš o sebi sliku građanina velike kupovne moći. Istina, bilo je lijepo, dapače, čak uzbudljivo i romantično trošiti bez tuge rastanka od novčanica ili dosadnog ispisivanja čekova, što su dotad bile naše mjere; bilo je lijepo imati, a da ti ni susjed ni prijatelj drag ne zna otkud i koliko. Bilo je lijepo ličiti na nekog drugog, sve dok nisi sam sebi pogledao u oči i shvatio da je samokontrola težak i jedini uvjet koji si sa bankom prešutno potpisao. S novim stoljećem upoznali smo nove načine posuđivanja i zaduživanja, i skidajući s jedne pokrivali bi dug na drugoj kartici, uz sve kamate i rizike tih rabota. U međuvremenu, čekovi su ušli u proces nestajanja, a bankovne i trgovačke hiper kartične ponude, iako umiljate, postale sve dosadnije. Još ponegdje postoji „kupovina na pis“, kako je oduvijek zovu u mom seoskom dućanu, što je lokalni izraz za „zapis“. A može značiti i „mir“, kao znak trgovčevog jedinog načina i izbora kojim će zadržati mušterije: sve siromašne i nemotorizirane, one bez kartica, a ponekad i one bez samokontrole. Faza „peglanja kartica“ također je život s odgodom duga, i to velikog. A da li odgađamo i nekad maštani život, želeći kartice, saamo nam se pokazuje. Po onoj narodnoj: „Kad odrasteš, kazat' će ti se samo“. |
19.10.2010., utorak
GROZNO KRVOPROLIĆE U GROZNOM
S najnovijom viješću o „napadu pobunjenika na čečenski parlament“, prolazi novi, opet kišni dan.
Nažalost, svježi tragovi krvi i smrti vratiše me na tren istini o „skandalu“ ponavljanja i zaborava, izrečenoj u jednom od eseja Milana Kundere u knjizi „Susret“. Esej pod naslovom „Krah sjećanja“, govori o romanu Juana Goytisoloa „Kad zavjesa padne“: ..................................................... „...Bog podsjeća muškarca na njegov posjet Čečeniji, u doba kad je Rusija, nakon sloma komunizma, zaratila s Čečencima. Stoga je muškarac u godinama tada sa sobom ponio Tolstojeva „Hadži Murata“, roman koji pripovijeda o ratu tih istih Rusa protiv tih istih Čečenaca nekih sto pedeset godina ranije. Zanimljivo, baš kao i Goytisolov muškarac u godinama, i ja sam u to doba ponovo pročitao „Hadži Murata“. Sjećam se nečeg što me tada zapanjilo: iako su se svi ljudi, saloni, mediji godinama sablažnjavali nad pokoljima u Čečeniji, nikoga – nijednog novinara, političara, intelektualca – nisam čuo da se poziva na Tolstoja, da se prisjeća te njegove knjige. Svi su redom bili šokirani skandalom krvoprolića ali nitko ponavljanjem krvoprolića! Pa ipak, upravo je ponavljanje skandala kraljica svih skandala! .................................................... Zato što se taj skandal ponavljanja uvijek iznova milostivo briše skandalom zaborava (zaborav, taj „bezdan u kojemu nestaje sjećanje“, sjećanje na voljenu ženu, baš kao i sjećanje na neki veliki roman ili pokolj).“ Goytisolov Bog kaže: „Reci mi: što se promijenilo na toj Zemlji koju sam, prema legendi, stvorio za sedam dana?“ Odlažem knjigu i još jednom čitam dio kraja najnovije vijesti: “Napad na parlament pokazuje da čečenski islamisti ne posustaju u borbi za stvaranjem neovisnog 'emirata' na sjevernom Kavkazu, iako se službena Moskva protiv njih svim mjerama bori već 15 godina.” (Hina) |
18.10.2010., ponedjeljak
WARUM...Pričali su mi kako je Gerthard, obiteljski prijatelj, na jednom od prosvjeda u znak podrške strancima nosio transparent na kom je pisalo: ZAŠTO VIŠE NE VOLITE „KUHARE“, A VOLITE NJIHOVA JELA? Doista, zašto Gerthardove sunarodnjakinje više ne vole „Onure i Mikise“, a vole kebab i giros! |
17.10.2010., nedjelja
MAMURLUKMa(h)murna sam, kažem. Nisi jedina, čujem. Pada kiša, a možda će i snijeg, kažu. Nedjelja odmiče. Možda ću peglati, a možda i neću. Mogu spavati, a mogu i čitati. Sjećam se, kad bih rekla ' imam vic', ekipa bi povikala: "Opet onaj iz ranog djetinjstva", i svi bismo prasnuli u smijeh: Vraćaju se Bobi i Rudi iz kina. Pljušti kiša, a oni bez kišobrana. Bobi kaže Rudiju: "Prespavaj kod mene, stanujem blizu." Rudi razdragano odgovara: "E, baš ti hvala, samo da skoknem po pidžamu."  |
16.10.2010., subota
IN MEMORIAM
TOŠE PROESKI (16.10.2007. - 16.10.2010.)
Mozaik s likom Toše Proeskog, rad nastavnika Riste Toševskog iz Prilepa. |
15.10.2010., petak
TAXI KRIZA
Pri jednom od povrataka iz Njemačke pred Nirnmbergom nam je „prokuhao“ auto. Kako su predgrađa velikih gradova krcata automehaničarskim servisima, auto smo lako parkirali u jednom od njih i pozvali taxi koji nas je odvezao do autobusnog stajališta u centru grada. Bili smo u velikom škripcu s vremenom i brojnom gastarbajterskom prtljagom i zahvaljujući uslužnom taksisti koji nam je u svemu pomogao, stigli na vrijeme. Krenuli smo busom ka jugu i našem domu, a sestra se istim taksijem vratila u predgrađe po popravljen auto. Ta taksi usluga, s putem oko 30.km. koštala je 25. bivših DM.
Po dolasku u Zagreb u ranim jutarnjim satima taksi vožnju od oko 3.km sam platila isto toliko. Na moj prigovor, taksista mi je drsko odgovorio da nas je dvoje i da smo mu pretrpali auto prtljagom, što je mene navelo da mu ukratko ispričam nirnmberšku priču, koju je on s podsmijehom slušao i naplativši svoju uslugu, bahato rekao: „Što ćete, gospođo, tako vam zrno palo!“ Bilo je to prije petnaestak godina. U „padu zrna“ se u međuvremenu ništa nije promijenilo na bolje, o čemu sam par puta i pisala. Danas zagrebački taksisti štrajkaju; kažu, svih 1100, okupljenih u udruženju Radio taxi, koji ima monopol na taksi usluge u metropoli. Razlog štrajka: Grad se oglušio na njihove prijedloge o jeftinijoj vožnji i razne projekte novih usluga „ekskurzijskog“ tipa: skupljanje putnika, grupne vožnje kvartovske škvadre i narudžbe unaprijed. I žalosno, i smiješno, i komplicirano. Za ono... kada vam se žuri, ili kada vas boli, što je najčešći razlog vožnje taksijem, trebali bi biti vidoviti, inače ćete ga jednako skupo platiti kao i prije. Dolazak konkurentskih stranih trgovačkih lanaca raznorazni monopolisti su mogli klevetati parolama, tzv. reklamnim sloganima, kojim su nas opominjali da ne zaboravimo tko smo i odakle smo pred šarenilom inozemne ponude. Dolazak konkurentske riječke taksi službe uznemirio je naše taksi monopoliste „do.....štrajka“, i zatekao ih, bez slogana. Domaće, a jeftinije! 5.km za 20.kn! „Palo zrno“... Skoro, kao u europskom Nirnmbergu. |
14.10.2010., četvrtak
BARCODE |
13.10.2010., srijeda
STARI VICEvo vica starog 36.godina. Pacijent prepričava doktoru noćnu moru od koje mokri u krevet. Svaku noć mu u san dolazi patuljak i pita: -Jesmo li piskilii? I umjesto da se razbudi i to obavi u WC-u, čovjeku se od tog tepanja „omakne“. Doktor mu preporuči nekoliko načina kako ignorirati patuljka i zakaže kontrolu po potrebi. Vraća se pacijent za par dana, očajan. -Doktore, ništa ne pomaže! Čim odgovorim: Nismoo! Gotovo je. Doktor, ne malo iznenađen, kaže: -Pokušajte na pitanje odgovoriti potvrdno: Jesmo! Sigurno će vas patuljak ostaviti na miru. - Ma, doktore...pokušao sam sinoć. Kad me on opet tepajući upitao: 'Jesmo li piskilii?', odlučno sam rekao: Jesmoo! A on meni: 'A jesmo li kakilii?'  Dragi moj kolega, ovo je jedan od tri vica iz moje arhive. Dva si mi ti ispričao; sjećam se i mjesta i vremena, i mog smijeha i tvog ozbiljnog lica, i veselih, kao nebo plavih tvojih očiju. |
12.10.2010., utorak
CIGLICAJednom je Andrić rekao, ako se ne varam u „Znakovima pored puta“, kako ljudi tradicionalno darivajući doktore u znak zahvalnosti, ne čine to zbog ljubavi prema njima, nego prema sebi samima. Nekad se ta ljubav „mjerila“ debljinom koverte, pa punoćom gepeka, pa težinom luksuzne vrećice, pa brojem 'Frankovih ciglica', da bi se danas svela na ono ljudsko: Hvala. Kao da ljudi sebe više ne vole. Sudeći prema nekim novinskim člancima i fotografijama, ta ljubav je znala biti i bezgranična. |
10.10.2010., nedjelja
SOLOMON
Vijest o smrti Solomona Burkea, ponovo me odvela na YT u nadi da ću pronaći njegovu pjesmu za kojom bezuspješno tragam već 3.godine. I ovaj put ništa od te pjesme koja je obilježila gotovo sve moje studentske tulume, i bila uzrok prolivenih suza sreće i tuge, popijenih čaša i praznih flaša, i pratilac sveg onog po čemu pamtimo naše tulume.
I u kasnijim godinama, kad više nismo bili mladi bez "obveza", ona bi se kao evergreen zavrtila, zagrijala atmosferu, pokrenula neke stare vijuge u našim glavama i tijelima, naravno, ne onom zapamćenom žestinom, ali dovoljnom. Danas ju ponekad čujem na radiju, glasno odslušam, tiho zapjevušim, i brzo odlutam a polako se vraćam. Da me čujete, možda bi mi pomogli da ju zajednički pronađemo))) Kada je Solomon B. u srpnju prošle godine bio gost varaždinskog Radar festivala uz Carlosa Santanu, Erica Burdona i Animalse, značaj tog glazbenog događaja zasjenila je tragična smrt gospodina Darka Glavana, a mjesecima iza, istraga i samoubojstvo njegovog prijatelja Marija Novaka koji je, vjerujem, apsurdnim stjecajem okolnosti prouzročio tu smrt. Tako da me današnja vijest o smrti „kralja soula“ ponovo vratila tim čudom povezanim nemilim događajima, ali i muzici, kako kažu „jednog od najupečatljivijih crnih vokala današnjice“, koji se danas, nažalost, seli u vječnost. R.I.P. Mr. Burke... “Solomon Burke - Rođen 21. ožujka 1940. u Philadelphiji; propovjednik, koji sam sebe zove 'kraljem', čovjek koji se ponosi s 22 djece i 89 unučadi, ime je koje je u glazbenu povijest uklesano zlatnim slovima kao kreator onoga što danas zovemo 'soul' glazbom. Kralj Solomon prvi je spojio blues i gospel tradiciju afro-američke duhovne glazbe s aranžerskim elementima tadašnjeg popa te country vokalnim manirizmima i - stvorio soul. Početkom šezdesetih, svijet su zapljusnuli njegovi bezvremenski hitovi poput 'Just out of reach', 'Cry to me', 'If you need me', 'Got to get you off my mind', 'Tonight’s the night' ili 'Goodbye Baby (Baby Goodbye)'. Njegov je utjecaj na suvremenu glazbu nemjerljiv. Solomonovim snažnim i izražajnim glasom nadahnjivali su se, primjerice, mladi 'Rolling Stonesi', njegov su 'soul' recept upotrijebili mnogi, poput suvremenika Wilsona Picketa ili Ottisa Reddinga te, često i s pjesmama koje je skladao sam Burke, ostvarivali velike komercijalne uspjehe. Kralj Solomon je pak uvijek ostao svoj, vjeran vlastitom zvuku, svojoj crkvi i svojoj životnoj filozofiji.” Izvor: Dnevnik.hr |
09.10.2010., subota
70TH BIRTHDAY2010. je godina u kojoj obilježavamo 70 godina od rođenja Johna Lennona i 30 godina od njegove tragične smrti. „John Winston Lennon (Liverpool, 9. listopada 1940. - New York, 8. prosinca 1980.) engleski glazbenik, skladatelj, pjevač i gitarist najpopularnije glazbene grupe 20. stoljeća, Beatlesa. * * * Djetinjstvo John Winston Lennon rođen je u Liverpoolu 9. listopada 1940., dok mu je otac, Fred Lennon, bio odsutan od kuće. Otac se vratio obitelji pet godina kasnije, no supruga Julia više nije željela živjeti s njime. Dječak je odrastao kod tete Mimi, majčine sestre. Majka je umrla 1958., u prometnoj nesreći pred kućom tete, kada je Johnu bilo sedamnaest godina. John je dosadu u školi razbijao crtanjem svojih kolega i profesora i markiranjem s nastave. Budućnost mu nije izgledala sjajno dok teta nije zamolila ravnatelja škole da mu napiše preporuku za Liverpool Art College, radi njegova crtanja.“ Izvor: Wikipedija |
08.10.2010., petak
RASTANCI„DOMOVINA...to je zemlja u kojoj si pokopao svoje mrtve i u kojoj će se roditi naša djeca.“ (Citat iz filma „Duga mračna noć“ Antuna Vrdoljaka) |
UTOČIŠTE
Grčka se najsporije oporavlja od krize u Europi.
Prema izvješću MMF-a, mi smo na drugom mjestu, a to je takva ljestvica na kojoj je biti prvi veliki poraz. Bolji smo. Osim što su „spori“, Grci su i „neposlušni“. Već četiri godine se opiru Zakonu o zabrani pušenja i bojkotiraju njegovo provođenje. I u tom smo bolji, jer smo poslušni. Grci bi mogli učiti od nas. Uz najveće dugove i deficit, oni su zemlja sa najviše, što aktivnih što pasivnih pušača u Europi. Tim su nam zorno potvrdili istinitost one, kod nas omiljene maksime „Dužan k'o Grčka“, i indirektno poslali signal za izmjenu one druge, također naše popularne „Puši k'o Turčin“ (u Grk). Nije fer prema Turcima da im se pripisuje nešto što ne zaslužuju. Sve se mijenja, ali prošlosti se ne može ništa ni dodati ni oduzeti. Na sreću, jer, ona je ponekad naše jedino utočište. |
05.10.2010., utorak
PADA, LIJE, LIVA SE, TOČI, ROMINJA, DAŽDI, CURI, SIPI...Nastavite niz, ako ste raspoloženi, dragi moji...  DAŽD U obilnim mlazovima iz teških oblaka liva se gusta kiša. Toči kao iz kabla na livade, na voćnjake, na pašnjake; ali, nadasve, lupa na naša stakla, kuca na naša vrata, bije nam o krovove. I zvuči, i svira, u svima jezicima, u čudnim narječjima, nasilna, sveplodna kiša. A njen je zvuk sladak sluhu kao čehulja grožđa usnicama. Jutros je varoš bila čista ko svečana slika, u smeđem, osvjetljenju što padaše s neba na ulice i trgove, te smo šećući posred kestenova tugovali, žalovali, blago, bez žalosti, bez tuge: dolazi, dolazi ona divna zagrebačka jesen. I mučilo nas što naši mrtvi nisu s nama da vide novi Zagreb, ljupku Hrvatsku. A sada kiša teče i zvuči; kuca o naše prozore kao jato golih tića što cvrkuću, što izdišu. Kiša je isprala sve grane na stablima i sad je lišće svježe zeleno, a kuće opet čiste i crvene. Slatko je pisati uz romon dažda. Kiša rominja, glogolji, žamori; kiša jadikuje; mijenja pravac, vraća se, bugari, i opet sipi i sipi na dvorišta gdje stvara mlake, na krovove gdje teče u žlijeb; kiša jednolično svira kao lučac o zvonku staklu po stablima, po brezima, po živcima, po srcima. Kiša kiši i kiši i prestaje da kiši; a onda otiče cestom. A onda kao miris dunja kroz vidik rosnih bregova hrvatske domovine javlja se čežnja za plavim morima, za novim nebištima, za širim obzorjima. Budi kiša sve što u nama drijema; draga kiša sve što u nama plače; tješi kiša sve što u nama cvili. Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo, kroz lahore borika na brijegu Marjanu gdje sprema svoje harfe i svoje svirale, za naše duše dirke; za svoje strašne svirke, leleke, i duduke: o mi smo slušali kišu po danu i po noći gdje rida sladostrasno, gdje kida u nama kao rđavu strunu sve što trebaše da pukne. Ali draža no ona kiša u noći čuta iz topla kreveta za bura teče na njivu duše ova topla kaplja Milosti, Dobrote, Oproštenja; plače nas, draga nas, curi na nos, milosna, dobrosna, svjetlonosna, zagrebačka kiša. Mi znamo da kroz to vrijeme gore na Cmroku i Tuškancu plave i crne djevojke dišu na potna stakla kuda naslanjaju čelo i motre na kišu i oblake i cvijeće u dvorištu. Sanjare dakle djevojke, a mi kroz to vrijeme pjevamo kišu i cvijeće i momke i djevojke. A kada prestaje kiša, mi kroz otvoren prozor dišemo čisti uzduh: - takva skuta plaveti nema ni u kom Gradu po spasonosnoj kiši. - A onda Sunce tjera oblake, obasjava brežuljke i suši po Gradu mlake od skore kiše. Grič, 1920.Tin Ujević |
01.10.2010., petak
GLEDE & UNATOČ |
Hvala Đorđe! 
