Majka mi je pričala da su u njihovoj trgovini i mesnici ljudi kupovali s odgodom plaćanja. Otac i stric su tako čuvali stalne mušterije slabijeg imovinskog stanja i s povjerenjem u njih čekali na naplatu duga i nekoliko mjeseci. Zvali su to prije sedamdesetak godina kupovina „na obraz“. Ili, kako je baka govorila: „piši ispod starog“, misleći na dug.
U mom djetinjstvu smo kod privatnih proizvođača zadržali takav oblik kupovine, uglavnom mesa, kruha i mlijeka. Nismo bili siromašni, ali ni toliko bogati da bismo uspjeli i jesti i obući se i obrazovati za gotovinu. Kupovina „na veresiju“ bila je jedini način življenja i opstanka većine stanovnika rodnog mi grada. Neke od trgovina u društvenom sektoru prihvaćale su također takvo poslovanje, pa bi se i do odjeće i školskih knjiga dolazilo na isti način. Postojale su knjige dužnika u koje bi se upisivao dug i njegova mjesečna otplata. Rate nisu bile strogo određene, nego su ih sami dužnici formirali prema svojim mogućnostima, ali je obostrani cilj bio poštivanje dogovorenog roka otplate. Kako su se ljudi u gradićima međusobno poznavali, većina je nastojala na vrijeme plaćati svoje dugove da ih se ne bi povuklo za rukav i osramotilo pred očima sugrađana. Hoću reći da nije bilo sramota kupovati na veresiju, nego izigrati povjerenje.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u djetinjstvu moga sina, kupovali smo „na čekove“. Nedostatak gotovine pokrivali smo komadima papira s kojima smo odlagali plaćanje za dane ili mjesece. Novčanice su nam služile za sitne dnevne kupovine i sve ono za što si morao imati cash. Čekovi su ponekad imali dug put od mjesta kupovine do „kuće obračuna“, pa se često događalo i ispisivanja čekova bez pokrića, što je bilo protuzakonito, ali u novčanoj stisci jedini izbor i svjesno napravljen prekršaj pri kom si se uzdao u sreću. Količina duga i njegova otplata nije više imala onu moralnu komponentu, nego zakonsku. Strah od ulaska „u crveno“ je bio korektivni i orjentacioni faktor tvoje kupovne moći. Cilj je bio izbjeći kaznu: oduzimanje mogućnosti dobivanja novih čekova od strane banke ili blokiranje tekućeg računa. Svakako su se ljudi snalazili ostvarujući taj cilj, a nikad veliki dozvoljeni minus određivao je uzajamni odnos čeka i čovjeka.
U tom vremenu, na horizontu želja, Zapadu, već su suvereno vladale kreditne kartice koje smo viđali u stranim časopisima ili šopinzima po Austriji i Italiji. Sjećam se svog čuđenja pred prvim bankomatima u svom životu. Gledala sam razrogačenih očiju kako novac
na ulici lepršavo slijeće na tvoj dlan i imala iluziju da ti ga netko poklanja. Bilo mi je to super.
Rijetki pojedinci su već i kod nas imali kartice. Ljudi sloja kojem sam pripadala nisu imali ni pokriće na deviznom računu ni u nekretninama, i iako relativno dobrostojeći sloj, nitko od meni bliskih do pada socijalizma nije postao vlasnikom bilo koje kreditne kartice.
Devedesetih je počela stidljiva ponuda kartica od strane banaka
našim građanima. Nisi više morao biti bogat da bi bio vlasnik kartice, samo si morao pokazati želju. A taj dugo željeni uvozni proizvod i način življenja bio je toliko privlačan, da te čak i velike godišnje članarine nisu mogle spriječiti da u narednim godinama ne postaneš vlasnikom što većeg broja kartica i proizvedeš o sebi sliku građanina velike kupovne moći.
Istina, bilo je lijepo, dapače, čak uzbudljivo i romantično trošiti bez tuge rastanka od novčanica ili dosadnog ispisivanja čekova, što su dotad bile naše mjere; bilo je lijepo imati, a da ti ni susjed ni prijatelj drag ne zna otkud i koliko.
Bilo je lijepo ličiti na nekog drugog, sve dok nisi sam sebi pogledao u oči i shvatio da je samokontrola težak i jedini uvjet koji si sa bankom prešutno potpisao.
S novim stoljećem upoznali smo nove načine posuđivanja i zaduživanja, i skidajući s jedne pokrivali bi dug na drugoj kartici, uz sve kamate i rizike tih rabota. U međuvremenu, čekovi su ušli u proces nestajanja, a bankovne i trgovačke hiper kartične ponude, iako umiljate, postale sve dosadnije.
Još ponegdje postoji „kupovina na pis“, kako je oduvijek zovu u mom seoskom dućanu, što je lokalni izraz za „zapis“. A može značiti i „mir“, kao znak trgovčevog jedinog načina i izbora kojim će zadržati mušterije: sve siromašne i nemotorizirane, one bez kartica, a ponekad i one bez samokontrole.
Faza „peglanja kartica“ također je život s odgodom duga, i to velikog.
A da li odgađamo i nekad maštani život, želeći kartice, saamo nam se pokazuje.
Po onoj narodnoj: „Kad odrasteš, kazat' će ti se samo“.
Post je objavljen 20.10.2010. u 20:50 sati.