Ne znam koliko vi volite čvarke, ali meni su uvijek bili dragi. Smatrala sam posebnim poklonom kada bi mi netko u zimskim mjesecima i vremenu kolinja odvojio jednu hrpicu domaćih i njom me počastio. Ponekad sam znala i sama kupiti poneki dekagram u samoposluzi. U odnosu na pršut, šunku i pancetu, čija je cijena uglavnom zbog načina proizvodnje uvijek bila visoka, i opravdana, čvarci su bili jeftini i svima dostupni.
Nitko ih nikad nije bio željan. Zato sam s čuđenjem prije par godina gledala cijenu austrijskih čvaraka i mislila kako je greškom dopisano 1 ispred 28,00. Shvativši da nije greška pomislila sam da je uzrok strano porijeklo proizvoda, sve do susreta s našim, starim dobrim čvarkom, koji je preko noći stigao cijenu austrijskog imenjaka i prestigao cijenu talijanskog pršuta.
Kako šokirani građanin ostaje takav jer na uzroke šokova nema odgovarajućih objašnjenja, a o čvarcima se ne pišu studije, sama sam pokušala dokučiti otkud to i zašto.
Znala sam ponešto o SANO programu uzgoja nemasnih svinja što bi trebalo rezultirati i šlang populacijom, te smanjenom pretilošću kao drugim faktorom rizika kod kardiovaskularnih oboljenja, pa pomislih da hoće da nas zaštite. No, gledajući poznatu i nepoznatu okolinu koja iz dana u dan pokazuje tendenciju debljanja, što od krumpira što od delicija, taj razlog mi nije bio dovoljno uvjerljiv da bi opravdao novi status čvarka.
Ali, kad sam pročitala da je čvarak postao političko pitanje u borbi za brend, nisam više istraživala. Sve mi je bilo jasno.
Sudbina čvarka više nije bila nepoznanica, nego posljedica.
Čvarku se posrećilo; kako ga zaštitiše, posta delicija. Trend i brend...sa žigom i distancom.
A nije mi draga ta distanca; a i žao mi.
I ne mogu da se ne upitam, „kuda idu“ naše svinje, a i gdje ću s tolikim uspomenama?
Post je objavljen 23.10.2010. u 15:10 sati.