MALI SUNCOKRET
05.10.2010., utorak
PADA, LIJE, LIVA SE, TOČI, ROMINJA, DAŽDI, CURI, SIPI...Nastavite niz, ako ste raspoloženi, dragi moji...  DAŽD U obilnim mlazovima iz teških oblaka liva se gusta kiša. Toči kao iz kabla na livade, na voćnjake, na pašnjake; ali, nadasve, lupa na naša stakla, kuca na naša vrata, bije nam o krovove. I zvuči, i svira, u svima jezicima, u čudnim narječjima, nasilna, sveplodna kiša. A njen je zvuk sladak sluhu kao čehulja grožđa usnicama. Jutros je varoš bila čista ko svečana slika, u smeđem, osvjetljenju što padaše s neba na ulice i trgove, te smo šećući posred kestenova tugovali, žalovali, blago, bez žalosti, bez tuge: dolazi, dolazi ona divna zagrebačka jesen. I mučilo nas što naši mrtvi nisu s nama da vide novi Zagreb, ljupku Hrvatsku. A sada kiša teče i zvuči; kuca o naše prozore kao jato golih tića što cvrkuću, što izdišu. Kiša je isprala sve grane na stablima i sad je lišće svježe zeleno, a kuće opet čiste i crvene. Slatko je pisati uz romon dažda. Kiša rominja, glogolji, žamori; kiša jadikuje; mijenja pravac, vraća se, bugari, i opet sipi i sipi na dvorišta gdje stvara mlake, na krovove gdje teče u žlijeb; kiša jednolično svira kao lučac o zvonku staklu po stablima, po brezima, po živcima, po srcima. Kiša kiši i kiši i prestaje da kiši; a onda otiče cestom. A onda kao miris dunja kroz vidik rosnih bregova hrvatske domovine javlja se čežnja za plavim morima, za novim nebištima, za širim obzorjima. Budi kiša sve što u nama drijema; draga kiša sve što u nama plače; tješi kiša sve što u nama cvili. Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo, kroz lahore borika na brijegu Marjanu gdje sprema svoje harfe i svoje svirale, za naše duše dirke; za svoje strašne svirke, leleke, i duduke: o mi smo slušali kišu po danu i po noći gdje rida sladostrasno, gdje kida u nama kao rđavu strunu sve što trebaše da pukne. Ali draža no ona kiša u noći čuta iz topla kreveta za bura teče na njivu duše ova topla kaplja Milosti, Dobrote, Oproštenja; plače nas, draga nas, curi na nos, milosna, dobrosna, svjetlonosna, zagrebačka kiša. Mi znamo da kroz to vrijeme gore na Cmroku i Tuškancu plave i crne djevojke dišu na potna stakla kuda naslanjaju čelo i motre na kišu i oblake i cvijeće u dvorištu. Sanjare dakle djevojke, a mi kroz to vrijeme pjevamo kišu i cvijeće i momke i djevojke. A kada prestaje kiša, mi kroz otvoren prozor dišemo čisti uzduh: - takva skuta plaveti nema ni u kom Gradu po spasonosnoj kiši. - A onda Sunce tjera oblake, obasjava brežuljke i suši po Gradu mlake od skore kiše. Grič, 1920.Tin Ujević |
Hvala Đorđe! 
