srebrnosiva
Dogovor
Pogledah malo sto sam to do sada pisala…sama tuga i jad, pa se sada pokusavam nagoditi sama sa sobom, da nesto promijenim, ali sta, …sebe naravno… skinuti to breme tuge koje me pritisce … misliti i na lijepe trenutke, jer bilo ih je…podijeliti ih s vama, nasmijati vas mojim glupostima koje su mi se dogadjale, hm…
Bit ce malo tesko, da malo, pa vecinu zivota svoga zivim ovako, pa kako sada..?, mozda i uspijem.
Evo , dogovorit cu se sama sa sobom , proslavit cu docek Nove, svakako sama, a i s kim bi, zamisliti da sam sama sebi najbolje drustvo, he he.
Evo me pravim plan…
Dakle, svakako pripremiti svecanu veceru, ispeci si i kolac, (nece biti lako, ali…ma vrijedi truda bar pokusati).
Pripremiti svecanu odjecu, pocesljati svoju srebrom protkanu crnu kosu, nasminkati se (kao nekada za njega), servirati stol, neka glazba lagano svira i… nastojati biti sretna.
Za sada mi se cini da bi mogla to sve izvesti, polako i oprezno da ne zapnem negdje u stanu, da ne srusim pola stvari, da se ne povrijedim da…
Tako to bi bilo to…dakle nema natrag, javno objavljeno, obecano i hvatam se posla, da hvatam, hvata posao mene…
…bit ce te uredno izvjesceni o uspjehu moga pohoda na kuhinju… ,
kako sam bila obucena i sve ostalo, a moja razmisljanja, mastanja, sjecanja, ma sve cu vam ispricati, malo strpljenja molim.
Kako znati
Kako znati što će biti,
kad` me više ne bude
Možda bolje ne...
Niti će tko zažaliti.
Niti suza iskrena kanuti,
već uzdah olakšanja (griješim li?)
nad mojim pepelom.
Neka vjetar čarlija,
neka cvijeće povija,
lagano, nježno,
jer neće me biti da ga podignem.
Bit ću, ali me neće biti, doći ću ti.
Da li ćeš znati?
Spustiti nježni poljubac zabranjeni.
Bit ću setna, slobodna, stobom...
Samoca
Neka poznata, ili mozda ipak nova, hladnoca i samoca uvlace mi se pod kozu, u misli. Vec poznati scenarij blagdanske euforije, svi se nekamo zure, svi nesto kupuju, svi nekako razdragani, …mali paketici, veselih boja..
Ima li itko tko bi znao zapakovati moje suze, u mali paketic, koji bi nekako dosao k tebi da te ugriju, da ti ne bude hladno, jer ne volis zimu.
I sada te vidim kako sjedis pred kaminom i strpljivo slazes u njega drva, jedno po jedno, sve do vrha, da bude toplo, toplo svima …
A ja?, da, a ja?, sta ja?
…pa da se i ja pokusam pozuriti…
zaliti kako sam stigla obaviti kupovinu, pospremiti i…
bas u zadnji tren…kazem, da pokusam...
mogu pokusati, mislima, jer niti to ne mogu dugacije, mogu samo mastati, zeljeti, da si tu, da me cujes, da odlozis knjigu i kazes…napravi kako zelis, ma ne kako zelim, nego kako mogu, a ne mogu nikako, jer eto... ne mogu…
ostavljeno mi da mogu samo misliti, ali to je danas tako bolno.
Suze...
Vruče, slane, teške, same se slijevaju niz lice, kvase mi vrat. U grlu nelagoda, steglo se, od nemoći, straha, pitanja, nevjerice. Bol je stalno prisutna, nekada jača, nekada slabija, ali tu je i neda mi da ju zaboravim, a tako bi to htjela. Čuje li itko moj vapaj očaja, samoće, prevarene i povrijedjene? Zanima li ikoga spodoba što sto šeta uz rijeku, oblivena suzama srama, jer je dozvolila opet biti prevarena...
...samo da ti kazem
...da, jos samo da ti kazem,
ne brini, imamo vremena, nemoj da te grize savjest.
Znas, kada budes imala manje posla, kada ti dijete odraste i ne budes mu stalno potrebna, kada budes imala kuna na mobitelu, a ja jos uvijek budem mogla i znala govoriti, citati i pisati, napricat cemo se nas dvije i napisati poruka.
Pitam se
Moram priznati da ne znam sta mi je. Zbunjena sam, mozda zato sto imam priliku pisati i biti citana!?!
Pisem, brisem, pa opet pisem, a tako sam bila sretna da cu pricati...
Sve se to nesto zbrkalo u mojoj glavi, preskacu misli jedne drugu, nastao totalni kaos (a kao prvi puta ha).
Odjednom mi tesko progovoriti, a toliko sam to cekala, sta cekala, trazila nacina da ispricam, da kazem, da se pomaknem u tom zivotu bez zivota...da hodam, trcim, sama, bez pomoci, bez oslanjanja na nekoga ili nesto...da poletim visoko (ali, da, da ne padnem, lijepo molim, ako moze).
Vidi, vidi, potekose rijeci, mozda nesto i bude od ovoga, mozda ...
Luda misao...
Ako sam ovo uspjela, sretna sam, jako.
07.12.2006. u 22:24 | 0 Komentara | Print | # | ^Pokusaj
Jos jedan pokusaj, bez icije pomoci, hm da. Nije ovo bas tako lako, pogotovo za nekoga poput mene. Koga pitati, kome reci da ne znas, a da te ne pita, kako to? Koliko ima spremnih da pomognu, a da se ne osjete ugrozenim, da se ne upitaju, mogla bi biti popularnija od mene?
Ali, ja ovdje ne trazim nikakvu popularnost, ja samo zelim pisati, reci sve ono sto zelim, a nemam kome, jer nema nikoga kraj mene tko bi slusao, jer nema nikoga koga bi zanimalo, jer....
zelim napisati pismo koje pisem u glavi vec godinama. Da, godinama, od vremena kada su pocele pucati veze koje sam tako brizljivo tkala, od samog njenog rodjenja, izgradjivala medjusobno povjerenje, a onda...
samo neka ne dodje jednoga dana na moj grob i ne osjeti potrebu reci, oprosti. Neka joj se to ne dogodi, jer tada ce za nju biti kasno, tada nece znati da ju cujem, ali necu moci odgovoriti, tada vise nece moci vidjeti suzu koja se otima ne bi li izdajnicki kliznula iz moga oka. Tada suza nece biti, ni mene, ni mogucnosti da se nesto promijeni, sve ce biti receno...
Komp i ja
Da, reci cu to, imam puno godina. Jako puno, ali se ne osjecam tako i puna sam planova i ideja. Tako se rodila i ideja da si kupim kompjuter, stvarno, da, da ga donesem u svoju sobu , na svoj stol (a kupit cu kasnije radni stol, a sada neka stoji na ovome koji imam), da sjednem pred tu carobnu kutiju i pisem, citam, igram se, slusam ....
Dakle, krenem ja u potragu po trgovinama, puna nade, ali treba skupiti hrabrosti i ovako stara izreci sto me zanima. To su mladi ljudi, duge kose (doduse ne svi ali...), sve znaju, pisu i crckaju po tome, da ja ne mogu ni stici vidjeti sta rade, pricaju nekim nerazumljivim jezikom, te neki RAM, pa megabajt, pa neka brzina, pa sta ti ja znam, a ja samo znam da hocu kompjuter i internet ja....
Dobar dan, uljudno pozdravih ulazeci u trgovinu punu monitora, zvucnika, nekih kutija, tipkovnica, ali i ljudi koji me odmjerise, kao, sta ova ovdje trazi.....
Izvolite (rece preko volje mladic u bijeloj kosulji), pa znate, ja bih zeljela imati kompjuter, izgovorih nekako. Evo (oh kako ljubazno), tu su vam brosure pa pogledajte to doma i odlucite se.
Vjerujte, odoh ja, pa kuda nego u drugu trgovinu i tako redom, svi me u cudu pogledase, ponudise brosure i reklamne materijale, samo neka im odem iz trgovine, tako stara i puna neznanja.
Nema vise, nema vise trgovina, ostala je samo jos jedna u koju nisam usla, jer sam kroz staklo izloga vidjela visokog mladica duge crne kose i pomislila, ma gdje ce on samnom razgovarati o mojoj zelji da imam komp.
Prolazili dani, a ja sve nekako obilazim oko te trgovine, pa mozda ima jos netko, pa mozda neki stariji trgovac,....
Nist od toga, uvijek on i jos jedan isto tako mlad, doduse krace kose, ali, ma otepst ce me da ce sve zvoniti, joj meni.
Eto da ne duljim, konacno udjem u trgovinu i kazem s vrata,
znate sta, ja nista ne znam osim da zelim imati kompjuter.
decki ostavili posao koji su radili, podigli glave i......i.........
da izvolite gospodjo, recite...
Covjece, pa oni se ne zgrazaju, pa oni mi se ne smiju, pa oni to mene ozbiljno pitaju!!!
I tako, rijec po rijec, objasnim ja njima sta zelim, zasto zelim, i da nista ne znam.
Sve je ok gospodjo, bit ce sve u redu, pa mi smo tu (i bili su kada god sam ih trebala).
Ljudi, pa znate li vi da sam ja drugi dan imala na stolu u svojoj sobi kompjuter, ma daaaaaaaaaa, upravo taj crnokosi, dugokosi mladic ga je dovezao, slozio i objasnio mi gdje se pali i gasi hahahahahah, mozete li vi to vjerovati, da da, ni to nisam znala, stvarno, kad vam kazem.
Eto, proslo od tada 14 mjeseci, danas ja sama otvaram svoj blog, i sretna sam, sretna jer ucim kako se sluziti svojim mezimcem. Nekada me naljuti, ali cesce razveseli, nekada mi nista ne ide (ma ne da ne ide, nego ne znam), pa bauljam trazim, kopam po rijecnicima i prirucnicima, ali sve zaboravim kada nesto uspjesno napravim, heh.
Pocetak
Ne mogu se vise bas nicega sjetiti sto bih napisala, tako mi je sve cudno, da bih najradije utekla odavde. 
Da li je to moguce da sam uspjela sama otvoriti svoj blog?
Covjece pa prije nepunih godinu dana nisam znala upaliti ni komp, svi me u cudu gledali kada sam rekla da zelim komp u svojoj sobi, na svom stolu, da mi krati vrijeme i samocu.
Ovo je tek mali pokusaj, vidjet cu kako cu i sta cu huh.
