Moram priznati da ne znam sta mi je. Zbunjena sam, mozda zato sto imam priliku pisati i biti citana!?!
Pisem, brisem, pa opet pisem, a tako sam bila sretna da cu pricati...
Sve se to nesto zbrkalo u mojoj glavi, preskacu misli jedne drugu, nastao totalni kaos (a kao prvi puta ha).
Odjednom mi tesko progovoriti, a toliko sam to cekala, sta cekala, trazila nacina da ispricam, da kazem, da se pomaknem u tom zivotu bez zivota...da hodam, trcim, sama, bez pomoci, bez oslanjanja na nekoga ili nesto...da poletim visoko (ali, da, da ne padnem, lijepo molim, ako moze).
Vidi, vidi, potekose rijeci, mozda nesto i bude od ovoga, mozda ...
Luda misao...
Post je objavljen 09.12.2006. u 19:15 sati.