Vruče, slane, teške, same se slijevaju niz lice, kvase mi vrat. U grlu nelagoda, steglo se, od nemoći, straha, pitanja, nevjerice. Bol je stalno prisutna, nekada jača, nekada slabija, ali tu je i neda mi da ju zaboravim, a tako bi to htjela. Čuje li itko moj vapaj očaja, samoće, prevarene i povrijedjene? Zanima li ikoga spodoba što sto šeta uz rijeku, oblivena suzama srama, jer je dozvolila opet biti prevarena...
Post je objavljen 13.12.2006. u 23:52 sati.