1) Neke repove je najbolje odrezat odma, pa kako mi se u komentarima na zadnja dva posta nije dalo ispravljat sve skrive drine, napravit ću to na početku ovog februarskog broja „Splićanistike“. Ajmo, Gero! Khhhkhm, Marinetina, ne mogu virovat da misliš kako bi treba pisat kraće postove! Pa zar nije lipo zapalit duvan uz topli napitak i čitat nepregledne trake ovog kataloga pizdarija?! Koliko bi po tebi kraće tribalo bit da bude o-gej? Od koncepta se ne odstupa, pičimo po starom; Ferdo, ti si neki novi entry, ne znam te. Jesi možda žensko? U svakom slučaju, Ferdo, skidam kapu jer taj tvoj stil nuđenja šake laksativa nakon požderane kutije „Domaćice“ dijelom je uzrok što će ovaj broj na blog malo prije nego sam planira. Ali samo malo prije. Naravno, ostani uz nas ST-ćance, čitaj i slobodno komentiraj i dalje da te mogu odjebavat; Slovky, sve sam ti u četri oka objasnija glede tvojih slika, ajde, sad sam i ubacija jednu, al svoditi tvoj „ars“ na 200x150 piksela žešći je kulturocid. Složi svoj foto-blog ili ih baci na neku stranicu, a ja na „Splićanistici“ odma itam link uz promo-siže u trenutno praznom četvrtom boxu. Btw., pokaziva sam neke Marinetini i bila je osupnuta kvalitetom. Sljeme moramo ponovit. A sad možemo na glavno jelo...
2) Valentinovo je počelo ko i svaki drugi dan kad radim popodne – diga sam se u podne agilnošću mokre čarape, nešto me grlo malo grebalo pa sam skuva čaj i štruka u njega limun – tri kapi u čaj, dvi u oko, zasuzilo je, posli je bija ručak, pa sam otiša na posa di sam bija do iza devet uri. A kad sam se vratija doma...
3) ...mater me na vratima dočekala s viješću o sestrinim zarukama. I lecne to, priznajem, jer navikneš se nekako na „status kvo“ od skoro osam godina koliko su zajedno, pa sam afektira slabokrvnost s nesvjesticom prema materi: „Oh, kako tako naglo?“ Plus da bi ove godine trebalo bit vjenčanje, pir i sve to... Još malo pa neće više bit pjevanih dueta na reklame i jinglove uz varenje, ujedinjenog vozanja matere, klanja oko glazbenog ukusa, olovki za oči u prostoru između funkcijskih tipki i brojeva na tipkovnici... Naravno, drago je meni zbog Čobi, drago mi je zbog oboje jer su dobar par, ali ovakve su stvari najava jedne vrste odlaska i zato je nemoguće ne osjetiti mješavinu radosti s nježnim LUM-om – ako vam nije jasno o kakvoj se točno mješavini radi, dovoljno je reći da je razmjerna emotivnoj dozi što u najbolje prije i buduće kume (na to saznanje) iscidi onu jednu suzu iz livog oka uz poklapanje usta rukama. Za razliku od žena i stilista, muškarci falabogu nemaju takav refleks, ne, kod nas sve ide preko Adamove jabučice jer sentimentalije artikuliramo isključivo knedlama. Dakle, trebalo mi je nekoliko trenutaka i knedla ipo da se razbistrim od materine sačekuše zarukama, a onda mi je (u duhu mog zajedljivog bića) palo na pamet kolika im je morala bit neugoda izać pred starce (posebno pred oca, op.a.) s takvim nečim, zamišlja sam Nenu kako smiješkom pokušava inkartavat crvenilo ušiju (osobno, crvenjenje je jedan divan fiziološki mehanizam potenciran ozbiljnom publikom koji nas nakratko čini golima i šćućurenima, nije opisan u crnaca, osim u onih s prolaznim vitiligom od šamara preko face), a slika Nene s crvenim ušima, te stvarni prizor narezanog rolata, pečenice, sira i teće gulaša na špakeru su me toliko oraspoložili da sam naložija materi da me posluži, veselo je začavrlja o tehničkim detaljima večeri i ostavija tako koncentrirajući se na pijat...
4) A dok su uz tople napitke zaslađene marketinškim duhom svetog Valentina Čobi i Neno u nekom tihom kafeu puvali od olakšanja što je priopćavanje zaruka obavljeno, Čobin je godinu dana stariji brat doživljavao pravu malu poduzetničku prekretnicu; od dilanja metalnog otpada i borona prebacuje se na puno unosniju trgovinu hranom i lakim naoružanjem za rudarske i policijske postaje u sistemu Leeds Siriusovog sektora, razbijajući monotoniju ruta ponekim okršajčićem s odmetnutim frakcijama za onoga ko da više love – Slovky me, proklet bio, navuka na „Freelancera“, prvu igricu koju sam nakon tri godine samo Solitairea instalira na komp. Kako sam infišan u SF, a nabavka igrice se baš poklopila s jednim od onih SFnih radzoblja kad sebi za dušu pregledavam CD-ove s nekoliko sezona „Voyagera“ i repriziram najdraže epizode, „Freelancer“ me doslovce zakova pred monitor. Jer igra ima sve što bi ikad za sebe želija u životu; privatnjak-slobodnjak sam, imam osobni svemirski jednosjed sa skladištem pristojne zapremnine kojeg mogu naoružavat turbodestruktorima ili dezintegratorima sa zrakama živih boja, te balistčkim projektilima ovisno o saldu na osobnom računu, podznaku u horoskopu i šumu pozadinskog zračenja, roboti me ljubazno mole za strpljenje pri čekanju reda za pristajanje na postaje ili mi žele sretan put po odlasku s istih, ljudi me uglavnom žele skenirati pa ubiti, putujem i promatram mjestimice živopisan međuplanetarni vakuum, i baš u trenutku kad počinjem osjećati puzanje rutine preko brodskih pregrada, javi mi se jedna slatka pica-agentica s kojom povremeno surađujem za opće civilizacijsko dobro, a situacija se od kopanja nosa i itanja balina na navigacijsko sučelje trenutno pretvori u košmar iz kojeg jedva izlazim živ s još nekoliko imena na popisu neprijatelja – u mojoj izvedbi nešto ko galaktički Gucić s elementima Gotovine samo bez restorana i lisica...
5) I tako sam „Freelancer-om“ nevidljivo pretapa Valentinovo u petnajsti veljače, ne znajući, zapravo, koliko malo mi je falilo da ne odem na koncert Harija Rončevića za zaljubljene. Naime, sutradan mi je Bocika reka da mi je zaboravija poslat poruku kako su se baš na Valentinovo admirali Nelson i Jarvis igrali kacotavanja još jedne od nepobjedivih flota španjolskih linijskih brodova krmenim topićima. Bocika (ili Anglofilocika) je, doduše, iša na koncert Harija Rončevića (valjda s Inćunima), ali samo zato da proslavi malo prije spomenutu obljetnicu ne mareći, pritom, za sveca kojega je prije četrdesetak godina izmislila industrija parfema. Reka mi je da je bila takva gužva da ga je u jednom trenu masa stisla. I da nije moga disat zbog šanka oštro u leđima – pa, bar je osjetija kako je bilo Španjolcima toga dana. Tako mu i treba. Ali da sam dobija taj SMS, stoposto bi se i ja gura kroz gužvu u O'Hari, jer Bocika me je sličnim fintama već izvlačija vanka kad mi se uopće nije dalo izlazit – npr., sad dobro znam da su Pabla Escobara ubili drugog prosinca i da se tim povodom (bez obzira šta planiram radit) imam nacrtat na žovu u „Rosija“. Iako bi to bilo, ko što sam sugerira Bociki, logičnije napravit u „Mignona“ iza „Maje“ jer ima pogled na tendu „Pablo Escobar Coffee Company“, „Rosi“ je ipak naš kafić...
6) U „Slobodnoj“ izlazi serija DVD-ova na temu totalitarizama 20. stoljeća. Svi me pitaju da oću li ih kupovat, ali... Ma dobro, zanimljivo je to i sve, ali neću uzet nijednoga jer znam da će ga sinkronizirat onim prerevnim američkim engleskim Discoveryjeva naratora - Amerikancima još nije sasvim jasna razlika između dokumentarca i jinglea, a dok to ne skuže, ograničavam se na BBC-jeve proizvode, stari imperijalisti još uvik rade najbolje. Budući da se „Splićanistika“ nastoji profilirati i kao glasilo slabokrvnih pučista, elokventnih lijenčina i salonskih anarhista koji kontra Sistema idu beskompromisnim umakanjem čajnih kolutića u toplo mliko, dužni smo (u duhu „Splićanistike“) ponuditi viđenje totalitarizma iz jednog sasvim drugačijeg rakursa. Svima nam je, naime, jasno da je pogonsko gorivo totalitarnog režima strah. Kako se narod ne bi trebao bojati svoje vlasti, nego vlast svojega naroda dolazimo do druge karakteristike totalitarnog režima, koja opet proizlazi iz straha i pravi je indikator da su stvari s dotičnom zemljom stvarno otišle u trokurac - riječ je naravno o ravnoteži. Ravnoteži zato što je samo u totalitarizmu moguće izjednačavanje straha koji narod ima prema svojoj vlasti i obratno, tj. radi se o jednom jedinom obliku državnog uređenja u kojem postoji prava ravnoteža straha. Uzmite, primjerice, apsurd policijskog sata izmišljenog zbog dječje bojazni režima od mraka; privođenje i kazna strijeljanjem zbog njegovog nepoštivanja, kao i poštivanje policijskog sata dokaz su te ravnoteže. A nakon ravnoteže straha, nagrizane, ali više podržavane pojedinim solo-akcijama u inat represiji, dolazimo konačno do kristaliziranja komedije, krunskog procesa zrenja totalitarnog režima za rušenje, za što stanje ravnoteže straha mora biti brižljivo njegovano i po nekoliko desetljeća. Naime, kazna za gledanje sapunica ili posjedovanje videokazeta s istima u Sjevernoj Koreji je odlazak u logore smrti, vlasnici videorekordera na popisima su tajnih službi (što zorno predočava i solidan životni standard stanovnika te zemlje), a smrtni strah koji osjete kada začuju lupanje po vratima dok gledaju zaplete za batinanje dokolice, stvari podiže na razinu komedije, strašne komedije što svojim žrtvama uskraćuje zadovoljštinu bilo kakvog patosa stradalnika – zamislite da u jednom drugom vremenu voditelj korejskog TV Dnevnika, njihov Lee Šprajc Park, u onom bloku za pale i obljetnice na ovaj način prokomentira prilog snimljen u nekoj pripizdini blizu kineske granice: „Gabriela Spanic, zvijezda meksičkih telenovela, danas je položila vijenac na spomen-ploču podignutu na mjestu gdje je pogubljeno dvadesetak sjevernokorejskih domoljuba, odvedenih i obješenih zbog gledanja „La Usurpadore“. NEKA IM JE VJEČNA SLAVA!“ Jedna stvar me masu zanima: oće li „Slobodna“ u sklopu ovog serijala jednog utorka objaviti DVD o toliko proklamiranom demokratskom kapitalizmu Amerike i zapadne Europe? Je li s uzrokom bolje započeti ili poentirati? Ni jedno ni drugo, mislim...
7) Ko Mirjana Rakić „Reportere“, slično sam i ja završio osnove seciranja totalitarnih režima, pa sad predlažem (ka bojim se da mi prijedlog neće proć) da u malo zaigranijem tonu napravimo rekonstrukciju rada jedne stomatološke ordinacije u Hitlerovoj Njemačkoj (riskiram da će potpuno razumljivo biti samo Slovkiju i Doktoru Zweri, no jebiga) te se na tom praktičnom primjeru uvjerimo u apsurde koje proizvodi jednoumlje. Pogledajmo, dakle, kako je izgledalo biti i stomatolog i pacijent u sjeni paranoidnog državnog aparata s potrebom da pronjuška, zapiša i dade uhititi ama baš svaki kantun života malog čovjeka; nijedan službeni ni neslužbeni prostor, pa tako ni zubna ordinacija, nije mogao biti bez slike Fuehrera, strog Fuehrerov portret obješen na zidu pred zubarskom stolicom trebao je davati snagu pacijentu da stoički podnese bolove, ali i opominjati ga da će smjesta biti prosijan iz „volka“ počne li vrištati ili pokazivati druge znakove slabosti, na ulazu u ordinaciju pozdravljalo se odlučnim „Heil Hitler!“, na vojničko lupanje zubara petama (u ovom slučaju klompi s posebnim metalnim ojačanjima) pacijent je otvarao usta, ispirao ili samo pljuvao u fontanu, ukoliko je trebalo zamiješati cement za podlogu zubna asistentica to nije smjela započinjati prije nego joj doktor signalizira: „Za Fuehrera!“, i naravno, rad je završen tek kada stomatolog lupne petama, ispruži ruku i vikne: „Sieg Heil!“, na što je pacijent dužan odgovoriti: „Heil Hitler!“ čak i s ustima punim tampona (nakon vađenja zuba). Nije potrebno naglašavati kakav bi prijezir u osoblja ordinacije izazvalo mumljanje „Heil Hitler!“ bezubim ili krezubim ustima. Sestra je zatim upisivala u karton što je rađeno, npr. 6 gore lijevo, Reichsplomba (plomba je od sada vlasništvo Trećeg Reicha koji ima sva prava na povrat), dvoplošna, Reichsamalgam, skužili ste, valjda, da su svi materijali i preparati imali prefiks „Reichs“ (navedimo još za primjer i „Reichskaliner“, preparat na bazi kalcija za direktno prekrivanje arijske pulpe, te malo poznatu činjenicu (i strogo čuvanu tajnu naci-farmacije) da je čak 75% sastava paste za mumifikaciju bilo židovskog porijekla). Po odlasku pacijenta posebno zaduženi povjerenik Gestapoa bi sa zapetim Lugerom uperenim u osoblje nadgledao provođenje dezinfekcije vrtaljki i instrumenata...
8) E da, poraz Nijemaca u drugom svjetskom ratu te spočitavanje zala nacizma njemačkoj naciji koje ulazi u svoju 62 godinu, Njemačku su od sinonima vojničke stege i neprikosnovene odlučnosti pretvorili u zemlju nudista s prihvatilištem za Turke. Ali što se može, „the world goes on“ rekli bi Angloameri. Tako nam se prošle subote u svom proljetnom izdanju vratila Revija morona (ili HNL), Hajduku je u goste stizao Osijek, a ja sam svratija do pazarića na Skalicama di se cugalo u sastavu Bocika, Njoko, Goleo, Doktor Zwere, Hrva i Inćuni. Svi su oni, osim mene i Doktora Zwere, išli na B-holjud, a nas dvojica smo napravili zaokret i krenuli na ekonomski faks slušat stručni stomatološki seminar čije se zadnje predavanje prije rasprave poklapalo sa utakmicom. Tema su bili implantati i to su perverzije koliko se napredovalo u planiranju i izvedbi. Predavač se tipično preseravao izrazima tipa „supstituent“, „repreparacija“, „All-on-4 tretman“ koje mi Word podcrtava ko sintaktičke greške, bilo je čak i nekoliko usiljenih doskočica stručnog humora, a kad je počelo previše vonjat na faks, ja i Zwere smo se pokupili. U ponediljak isti ljudi, isti zubi, isti postupci i čim sam se sitija onoga „high-tech-a“ sa seminara, odma me LUMalo. A onda je doša šjor Bogetić, sad na socijali, kratko škveranin, nekad pomorac... Ma, šta pomorac?! Pljunuti Delboy Trotter navigare, stvarno masu liči na onoga Davida Jasona. Živi s maltezerom, izgoren ćento gradi. Vadimo mu zube jer treba nove proteze. Sidija je na stolici, čeka da uvati anestezija, pogleda me i počea nabrajat: „Palermo... Messina... Sicilija... Casablanca... Koliko san para ostavija u Casablanci, piće, žene, rulet, još pića... Šta su me opili kad san prvi put proša kroz Gibraltar (pomorski običaj, op. š. Bogetić)...“ Izvadija sam mu dva zuba i kad je iša ća, salutira nam je ustima punim tampona: „Nek živi ljubav/ neka dođe rat/ neka svako dijete/ nosi automat“, napravija rukama mot rafala i reka mi: „Imaš laganu ruku. Aj bog!“ A zadnju brokvu u lijes Noble Guide sistema vođene ugradnje implantata zabija je jedan stari kad me pita: „Koji materijal iđe u zub?“ Teatar me uvik oraspoloži...
9) Nevjerojatno, ali Hrvati mogu napravit ludilo dokumentarac. Radi se, naime, o „Ulazu za nuždu“, filmu koji se na iscrpan i duhovit način vješto klatara od nepredvidljive politike velike nužde do sociologije čučavca i pišanja po drvu. Po meni, najtopliji dio filma je onaj o čitanju na zahodu - ja sam na WC-u sprema ispit iz patologije (i položija iz prve), na tom mistu Jaka Babić drži i lista „Atlas svijeta“ pa je zato tako dobar za glavne gradove svih zemalja (ajmo Jaka, Bamako je glavni grad od...), Stoja sidi na govnu uz priloge Jutarnjeg o nekretninama, navodno su i riječnici dosta popularne zahodske knjige... Ukratko, svako ima svoj stil. Zanimljiv je bio razgovor s jednom sindikalisticom koja je upozorila na objektivne probleme s obavljanjem nužde u ljudi koji sami rade u onim trafikama od 0 do 24 i ne smiju napuštat radno misto – neki zato nose tute na posao. „Možda bismo bili sretniji i slobodniji kada bismo srali i pišali zajedno“, kao da su željeli poručiti autori efektno poentiravši na kraju snimkom Zemlje s jedne od američkih misija na Mjesec, plava kugla što u mrklom mraku svemira postaje sve manja i manja dok astronaut javlja: „Houston, we have a problem!“ – sere ti se, a između tebe i najbližeg ŽoCea je trista iljada kilometara vakuuma. Jer posrat se na Mjesecu, masu važnom poetskom motivu, stvarno nije učtivo...
10) Veljača je, mačketine se pare i dok rastežu mjauke, stavljam čepiće u uši zaključujući polako ovo javljanje. Po običaju, ostaje nam još „Caffe Bocika“ kojega, zbog pojačanog Bocikinog reketa nad samim sobom, ovaj mjesec zatvaramo, preuređujemo i preimenujemo u „Liquor store Arne“. Pa da vidimo što sa svojih polica Arne nudi žednima, a mlađima od osamnajst...
Ovaj put se u Brico-kutku dogodilo čudo! Ne, ne, tipli nemaju auru, što vam je?! Radi se, naime, o prvom proboju kvalifikanta, zapravo, kvalifikanata. Strpljivo su čekali svoju priliku i na kraju je iskoristili! No, prije toga Bocikin duel s elokventnim Vlajem; Bocika, pult, Vlaj. Vlaj otvara: „Ma, imatel vi ono... Kako se zove, srcaliti?! Ma, ono su čim se kad se izbuš... Razumite li? Jel ima to?“ „Samo malo da razmislim“, kaže Bocika, zagleda se u daljinu i ostane tako na prazno dvi-tri minute. Ovaj je strpljivo čeka, a onda mu je Bocika reka: „Ne.“
Evo konačno i kvalifikanata. Naravno, počelo je s Bocikom kad ga je jedan pita: „Ej, di otprilike stoje udarne bušilice (ulafres, lit.)?“ Bocika je reka: „Otprilike dva reda iza, ali zapravo su iza trećeg.“ Tip do pokuša je bit zajedljiv: „A di otprilike stoje obujmice?“ Nekoliko Brico-storaca uprilo je prstom na mali izlog u pultu pred zajedljivcem: „OTPRILIKE TU!!!“
Pod medijskim pokroviteljstvom „Splićanistike“, a u sklopu plemenite akcije za očuvanje stare jezgre Pilot-naselja kod Žrnovnice, kultni splitski electro-trash-hard-etno-punk sastav „Galopirajuća inflacija“ održat će na odvojku za TTTS prigodni koncert. Gdje točno na odvojku kao i za ostale informacije javiti se Vuji na besplatni telefonski broj: 0800-12321-PRDINE.
Baš razmišljam jel bi Amadeus po naški bija Bogoljub. Evo, amare –voljeti, ljubiti; deus – bog. Wolfgang Bogoljub Mozart. Bi li s takvim srednjim imenom uspija ostvarit onakvu glazbenu karijeru? Čekaj, onda bi se i filmčina Miloša Formana trebala zvat „Bogoljub“! Hojme hujko...
Na KL-u ide radiotragedija u nastavcima „Kako su popušili Romeo i Đulijeta“. U današnjem nastavku Romeo mortus pijan baulja Veronom i pokušava se izrigat, gura prste u usta, al ne ide. Prilazi mu Leonardo da Vinci, lokalni inovator i danguba. Leonardo voli eksperimentirat pa kaže Romeu: „Čekaj da ti ga ja gurnem“, pa gurne Romeu prst u čmar i kaže: „Ma, che čmaro...“ Ne mogu kroz dan bez 104,1...
|
