Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

I taaako, još jedna godina curi i nisam se stiga okrenit, a ono već je blagdansko doba. Ili doba kad me, kao i svake godine u ovo doba, pritisnu adventski rokovi za božićni broj jebeno najboljeg bloga u blogosferi – „ST-ćanistike“. I baš zbog pogleda unatrag na prebogatu literarnu ostavštinu „ST-ćanistike“, odlučio sam se za još jedan pogled, ali pogled prema korijenima i misiji ovog bloga. Za one koje algoritam slučajno naplavi na ove stranice, s desne strane u gornjem info-boxu nalazi se jedan glupasti tekst naslovljen „Zašto mi se gricka karota?“. A na kraju tog glupastog teksta stoji jedna rečenica za koju mi je trebalo skoro 18 godina (ili čitava punoljetnost u autorskim godinama) da je shvatim iako ne znam zašto sam je tada napisao tako kako sam je napisao. Ta rečenica se zatvara „problematikom tipla na udici“ kao središnjom okosnicom „ST-ćanistike“. Kako 18 godina plus znači manje neuralne plastičnosti, ali više karakterne rigidnosti, problematiku tipla na udici sada sagledavam rigidno – tipal kao ženski princip sužavanja rupe na strogo prihvatljive dimenzije, a udicu kao muški princip sa špicastim vrhom koji uvaljuje probadajuću bol na prvi zalogaj naizgled laganog obroka i vuče van zone komfora. Zbog potonjeg, ribe se jedino mogu osvećivati „pasivno-agresivno“ i to dračom u grlu, koja se ispere bevandom ili smrvi bilim kruvom. Preko bevande. Dakle, jedva vrijedno spomena. Ali da ne skrećem s teme, i tipal i udica predstavljaju dva principa istog elementa – kačenja. A tipal na udici je situacija u kojoj elementi kačenja završe u glupom i trajnom klinču. Otprilike onakvom u kakvom se već godinama nalazim s redakcijom „ST-ćanistike“ zbog čega, kad se spremam na posjetu, moram uključit obe hemisfere mozga – i intelektualnu i senzibilno-umjetničku jer nisam siguran kojom od te dvi hemisfere ću bolje otkačit onaj ludež koji je trajno nastanjen u redakciji...

U redakciji su me primili uljudno, što je bilo sumnjivo. Čak su me ponudili pivicom i grickalicama, što je bilo još sumnjivije. Ali dio njih mi se samo kurtoazno osmjehnuo bez daljnjeg obadavanja dok su stavljali božićne ukrase i klapali klamericama što je, na sreću, raspršilo svaku sumnju. Jer to je znak da pripremaju teren za još jednu dementnu raspravu do dugo u noć kakve sam dokumentirao u više brojeva „ST-ćanistike“. To su rasprave koje uvik završe tučom i podjelom u nove frakcije do idućeg broja. Ranije ove godine su išli na kolektivni izlet u Rim na poziv jedne udruge Hrvata u Rimu koja se zove „Hrvatsko-talijanski mozaik“, ali nisu smatrali da me o tome tada obavijestiti. Ne znam koju su priču prodali onima iz „Hrvatsko-talijanskog mozaika“, ali navodno su ostavili vrlo pozitivan dojam. Pa su mi rekli da im Rim uopće nije jasan. Pitao sam zašto, a oni su mi odgovorili da je to zato što nisu naletili na nijedan starorimski spomenik na kojem je natpis uklesan Times New Roman fontom u kurzivu. Ja sam im rekao da bi to možda moglo biti zato što je kurziv izmišljen tek u Veneciji kojih iljadu i kusur godina od raspada Carstva i to zato što štedi prostor pa je lakše tiskati džepna izdanja knjiga. S druge strane, klesat u kurzivu je zajebano pa ako i štedi prostor na kamenu, onda duplo tare karpalni tunel onoga ko kleše. Oni su mi rekli da ne serem i da se ne slažu s povijesnom činjenicom. Pitao sam kako to da se ne slažu s povijesnom činjenicom koja je povijesna činjenica baš zato što je dobro dokumentirana. Oni su mi rekli da na to imaju pravo i da su u Starom Rimu imali većinu u Senatu, ili apsolutnu vlast ko neki od rimskih careva, da bi naredili da se svi natpisi preklešu u kurzivu pa ko mu jebe mater. Jer da šta, većina starih Rimljana su bili seljaci koji su ili gutali nastavke za futur prvi, ili nisu znali kako se koristi ablativ. Osim toga, ovo je manje stvar ekonomičnosti, a više rebrendiranja – nešto slično ka toranj u Pisi koji je sam po sebi „I“ u kurzivu. Na moju primjedbu da bi možda i „ST-ćanistiku“ onda trebalo objavljivati u kurzivu ako nam je do brzog rebrendiranja, rekli su mi da ne žele raspravu spuštati na moju razinu i da je u redakciji odavno uvedena nulta tolerancija na Gerino pasivno-agresivno ponašanje. Tu sam tražio da mi pojasne dvi stvari. Prvo, zašto su odustali od netolerancije i uveli nultu toleranciju na moje pasivno-agresivno ponašanje. A drugo, da mi konkretno kažu šta je to pasivno-agresivno ponašanje jer ja to ne razumim – ili si pasivan, ili agresivan, spajat to dvoje mi ne izgleda spojivo. Na ovom mjestu moram priznati da me ponekad iznenade koliko su dobro informirani o potpuno nebitnim stvarima. Ono prvo su mi objasnili vrlo tolerantnim tonom da smatraju da je netolerancija divljački konstrukt jer je po dometu opća, dok nulta tolerancija dolazi s matematički definiranim pragom. A što se tiče onog drugog, da je njima dobro poznato da je pojam pasivne agresije prvi koristio američki psihijatar Carl Menninger (ali ne MenninGERO) nakon Drugog svjetskog rata za vojnike koji se nisu otvoreno bunili, nego su neposluh iskazivali otezanjem u izvršenju naredbi, „nespretnošću“ ili tihom sabotažom, o čemu je pisao i James Heller u „Kvaki 22“. Na moje protupitanje da ako je to tako, doživljavaju li onda moj otpor njihovim suludim idejama ne kao ljudski čin, nego kao psihijatrijsku kategoriju, odbrusili su mi da ne padaju na te glupe moše di u biti igram na njihov ADHD iako je moj ADHD dobro dokumentiran. Tražio sam da mi pojasne odakle im to da imam ADHD. Pa su mi rekli da ako ADHD znači nemogućnost zadržavanja koncentracije na iole zahtjevnu i dugotrajnu aktivnost, odnosno hiperfokus na ono što je samo meni stimulativno, emocionalno nabijeno, nagrađujuće i kratkoročno dopaminsko, onda su tekstovi na „ST-ćanistici“ (i sadržajem i učestalošću objave) najbolja potvrda toga. Morao sam odgovoriti da ne bi bilo demokratski zabraniti mi da vodim unutarnji dijalog s više likova u glavi, i da za razliku od nacionalnih medija (od HRT-a preko N1 do debelog iz Bujice) koji npr. lavinom priloga i intervjua s analitičarima upozoravaju na ekstremizam, na ugroženost domoljublja i apokaliptičnim projekcijama najavljuju Thompsonove koncerte, „ST-ćanistika“ barem ne daje ruke dresuri, dilanju i rehabilitaciji ADHD-a na kolektivnoj razini. Pogledali su me snishodljivo i uz hermetični smješak rekli da ne moram kriviti sebe što box za komentare jedino pune autokomentari. I to nemušto napisani. Ali da je u redu ako mislim da nije do mene, nego do neurotransmitera. Nakon svake rasprave s njima moram u izolaciju uz gregorijanske korale...

Taman kad sam mislio još nešto reći da zaokružim njihovu besprijekornu logiku, jedan od onih koji su stavljali ukrase i klapali klamericama mi je gurnuo pod nos dopis njemačke desničarske glazbene kuće „ROCK Nazi GmbH“ za koju bi „Splićanistika“ trebala odradit faturetu. Naime, na otvaranju splitskog adventa, direktor „ROCK Nazi GmbH“ (koji je bio na siti brejku u ST-u) nas je čuo kako masakriramo „Rock galamu“ od Nene Belana i Đavola na pseudonjemačkom pa je naručio od nas kompletni prepjev „Kreativnog nereda“ Dina Dvornika na pravi njemački. Mi smo rekli da može jer smo bili pijani, a Švabo ka Švabo, je sve to shvatio ozbiljno i poslao službeni dopis s narudžbenicom. Navodno je slušajući refren u kojem ponavljamo „Emil und Ahni“ osjetio neodoljivu fuziju urbanog nerva i nacionalnog naboja i taj osjećaj, s osebujnim mediteranskim štihom koji resi „ST-ćanistiku“, poželio je prenijeti njemačkoj publici. I to osobito potomcima njemačkih podmorničara. Jer u našoj obradi „Rock galama“ je prepjevana kao „Rock Alarm“ nakon kojeg neminovno ide zaranjanje u kriglu. Međutim, o tom potom jer pred nama su blagdani i svečarska atmosfera. Osim toga, što zbog lokalnih aktualnosti, što zbog ADHD-a od kojeg stvarno patimo, hiperfokus skrećemo na nešto što nam je trenutno stimulativno, emocionalno nabijeno i kratkoročno diže dopamin – kako je najavljen novi Thompsonov koncert na Gripama u prvi misec, i kako su Božićni blagdani ipak vrijeme mira i dobrih vibri, želimo pokazati da je Thompson (čak i od svoje publike) u biti pogrešno shvaćen. Jer u podlozi njegova opusa od monumentalnih sudbina, štektanja zbrojevki, kamene težine i ratničkog tona, zapravo je potisnuta čežnja za stiskavcem na plesnom podiju, dvo-taktom Vespe, životnom lakoćom i svetosti spize. I zato smo, kao dar svima koji se spremaju na koncert, pripremili prepjev „Gena kamenih“ u Italo disco (nije bez razloga u kurzivu) verziji. Pa kaže...

Loša bila četr'es' peta ------------------- Tuo sorriso – il coperto
Rasula nas preko svijeta --------------- Mio sguardo – t'ho offerto
A sad nova loza raste ------------------- Bocca ride Parmigiano
Vratile se kući laste ---------------------- Cuore chiama Gran' Padano
Plave krvi, bijelog lica ------------------- Mi avvolgi – Bolognese
Rađaju se nova dica --------------------- Con il sugo – forte prese
Na kamenu ka' na svili ------------------ Come crema di Cannoli
Di oduvik mi smo bili -------------------- Serviti gia – siamo soli
Gdje god da te život nosi -------------- Baccio corto – piů d’espresso
Uvik moraš znati ko si, heeej! -------- Tra e li… l’amor’ adesso, siii!

Geni, geni kameni ----------------------- Geni, geni - tuoi i miei
Vatra gori u meni ------------------------ Manca due - lui e lei
Geni, geni kameni ---------------------- Geni, geni - dove sei
Takvi smo mi rođeni -------------------- Cuore batti - io vorrei

Uzmi ili ostavi ---------------------------- Tutto qui – o scapperei

Ako bi „Martin u Zagreb – Martin iz Zagreba“ u srpskoj verziji bilo „BRE u Stobreč – BRE iz Stobreča“, onda je vrime za svima najdraži dio, a to je tradicionalno topla božićna čestitka „ST-ćanistike“ prezrenima i onima koji su zakinuti u razvoju na najmaštovitije načine. Dakle, svima onima koji pate od ADHD-a i izlječenje vide u pasivnoj agresiji na dugi rok, šačici koja zna da Kolmogorov-Smirnov nema veze s votkom nego s testiranjem normalnosti, još manjoj šačici koja misli da je prvi korak čovjeka na Mjesecu bio mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, Dijani Čuljak, ekipi u Ćacilendu koja sprema vatromet za ekipu oko Ćacilenda, izvoznicima koji su na udaru Trumpovih carina i uvoznicima koji su na udaru dogovora s Trumpom oko carina, Maduru i upravi Durexa, onoj ženskoj šta je umisto Dene jedanput vodila kviz u „Vrimena“ i završila s „Marko Livaja i laku noć!“, seljačinama iz Lazia, skretničarima iz Perkovića koji neće vidit Thompsona na Gripama, artritičnima, reumatičnima i kritičnima na JIL-u, Bahreincima, Nepalcima u domovini, ali bez remitende, debilima u likri koji nabijaju FTP, meni jer mislim da ludim i naravno, vama, dragi i cijenjeni čitatelji, GERO i cila ludež iz redakcije „ST-ćanistike“ žele sretan Božić i ako ništa, onda bar malo zdrave i dobro fokusirane agresije u 2026oj! Ta-ta-ra-ra-raaaaaaa...