Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

„Herojstvo, patos, odvažnost, moral, higijeničnost, ćudorednost, ganuće i zanos – mrske su mi riječi i osjećaji.
No ja u potpunosti razumijem i uvažavam: ushit i oduševljenje, nadahnuće i očaj, strast i suzdržanost, raspuštenost i nevinost, tugu i žalost, radost i smijeh.“

(Daniil Harms)



Umisto Harmsa, gore je treba stajat citat Igora Mandića iz njegove „Sebi pod kožu“ o etimologiji dalmatinskoga hipokoristika „brale“ koja ide do srpskoga „bre“. Zbog erudicije Mandićeva izričaja koja probija okvire smislenog citata, odlučija sam se za Harmsa, ali poanta svega je da su „brale“ i „bre“ inačice jedne te iste grčke rječce prerađene turskim jezikom i naknadno demontirane u leksičkom ludežu Balkana - kad kažeš „brale“ ko da si reka „bre“ i obratno. Razlika je samo u tome šta mi onaj čarobnjak u Word-u „brale“ pušta, a „bre“ podcrtava ko pravopisnu grešku. „To ispada, bre, malo šiptarski od vizarda“, rezonirao bih da sam Srbin na ovom mjestu...
Bociku se konačno može ić posjetit. Ja još nisam bija, al su išli Boki i Kuzma. Odvojeno jer još nije na regularnom odjelu (je na neurokirurgiji, ali s malo intenzivnijom njegom) pa i posjete moraju bit strogo dozirane. Uglavnom, prepoznaje ljude, razumi što mu se kaže samo ne može odgovarat rečenicama, nego protisne tu i tamo pokoju rič, a izgleda da mu idu dobro one koje počinju sa „p“. Tako mi je Boki priča da je Bocika tražija da mu donesu „puding“, „PEPSI“ i „plavi Walter“. „PEPSI“ zato što mu je to valjda lakše za reć od „Coca-Cole“, a „plavi Walter“ jer je kompliciranije i lipše se kotrlja s usana od „duvana“. Nevjerojatan je! Umira sam od smija! Kako „plavi Walter“ ne ide uz ležanje na neurokirurgiji, zasad dobiva samo „puding“ i „PEPSI“, ali eto nedvosmislene Bocikine (ili Žopsijeve kako ga Zeka odnedavno zove) poruke industriji gaziranih pića:


Jebeš Mirindu i Fantu,
Orangina ista ura,
7up, Sprite i Orella,
Nikad priko mog mjehura!

Coca-Coli odjeb always,
Zaboli me baš za Naru,
I za Coctu, Schweppes i Pipi.
Nabijem im PET na karu!

Dajder PEPSI, to je piće!
Tribam ga ka dite mater,
Sašit pola litre gratis,
Uz puding i plavi Walter!



I još nešto. Večer prije nego ga je Kuzma iša posjetit bili smo u Bife. Kuzma je cili bija nervozan, da on ne zna kako će to sve skupa izgledat, da ne zna šta bi mu reka, da mu se pari da će kolabirat kad ga vidi, pa smo se ja i Boki zajebavali i varili da će, ako Kuzma padne u nesvjest, Bocika vikat upomoć: „PEPSI! PEPSI! PEPSI!“ Ma, živija nam naš Žopsi sto iljada godina!!!
Neki dan sam gleda ludilo epizodu Zvjezdanih staza kad je Riker u sklopu Flotinog programa razmjene časnika iša služit na klingonsku „pticu grabljivicu“. Nema šta, ta „ptica“ ima jeben dizajn. Osim šta izvanka zakon izgleda s krilima koja se mogu dizat i spuštat plus još svako završava sa po razornikom, tu posebno mislim na unutrašnjost – ojačanu kosim potpornjima za slučaj da zabijanje u neprijateljski brod ostane jedina taktička opcija (a nema koji dan nije dobar za umiranje), oskudno osvjetljenu crvenim svitlom što baca na one komore za razvijanje crno-bilih slika, reže smirenost u korijenu i gura u ratničko ludilo, sa panelama škrtih displeja na kojima titraju klinasti simboli čistim vojničkim utilitarizmom, krcatu agresivnom rasom koja u ime i najsitnije svemirske barufe nema strpljenja ni za dedukciju glupana... Ne znam, to mi je nekako brod s najviše duše u Zvjezdanim stazama. Ajde, svaki ozbiljniji trekkie zna da su joj boljka zavojnice uređaja za sakrivanje i da od dobro naciljanog hica u to misto (u trenu kad se skrivanje gasi) ptica leti u paramparčad, ali ipak... Kad pobrojim osnovne elemente, ova tritanijska kašeta puna Klingonaca nešto je najbliže (iz Zvjezdanih staza) kafićima punim hvidraša – samo šta u njoj, umisto bombe, svako malo grune neki fotonski torpedo...
Uf, di sam skrenija, a uopće o tome nisam tija pisat. Štaš, kad voliš i poznaješ materiju, digresije su neminovne. Ali ostajemo još na Zvjezdanim stazama. Taman je završila spomenuta epizoda, a ja sam se zaustavija u razmišljanju šta bi bilo da je Gene Roddenberry u seriju (uz ST-dijalekt) progura duvan. Da puše, brale, svi! La Forge posli naporne smjene sida za šank u „Ten Forward-u“, pita Guinan vatre i otpuhuje dugi dim koji u elektromagnetskom spektru njegova vizora stvara spotovske vizualne efekte: „Jebate, cili dan nisan zapalija. Preusmjeravamo protok neutrina u difuzore warp polja, al ne moš nikako kompenzirat. Po' ljudi mi fali, a makinja se raspada. Popizdiću!“ Na zadimljenom mostu, Picard se diže s kapetanske stolice i gasi duvan u punoj pepeljari koja je čipo na kraju naslona za desnu ruku: „Riker, most je tvoj. Budeš li šta triba, biću u svom uredu.“ U trenu kad Riker zauzima misto, brodski poslužitelj prazni pepeljaru. Riker obješenjački namiguje Troi i nudi joj duvan, ona uzima, pripaljuje i čita mu osjećaje... Data, u svojem nastojanju da shvati ljudskost, puši možda najviše od svih na Enterpriseu – dvi ipo kutije dnevno švercane ferengijske škije od koje mu se vata čađa po pozitronskim sklopovima. Posljedica toga je jedno kratko razdoblje od par milisekundi kuženja Geordijevog vica ispričanog mu na zvjezdani nadnevak 40001.0 – dok je, šetajući s duvanom u ćunki po misteriozno napuštenom bolijanskom teretnjaku, trikorderom mjerio toronsko zračenje, iz usta mu se oteo iskren smješak...
I neke osobite poante nema. Povezivat ovo sa zabranom pušenja u javnim prostorima ipak neću (a mislija sam), jer osim što je prožvakano, iz zadimljenih prostorija redakcije su mi signalizirali da ne nasjedam na te pokvarene trikove skretanja pažnje. Neka ovo ostane na ektrapolaciji-zajebanciji, a u idućem broju mogu malo angažiranije. Ili u onom iza njega. Uglavnom, kasno je, trpam tekst u editor i odjavljujem se po klingonski: „Ka'pla!“

„Prestao sam ići u prirodu zato što smo ju degradirali do vrijeđanja samog rudimenta čovjekove naravi. I baš zato jer nas ne tjera na preživljavanje, jer nas ne tjera na nužnu surovost, jer nas ne tjera na oprez, prestao sam joj poklanjati vrijeme. Pun gnušanja odvraćam pogled od izletnika, tih crviju iz betona što punih rezervoara i punih naprtnjača krajem tjedna odlaze negdje u zelenilo da se opuštaju, dišu čisti zrak i oslobađaju stresa. A ima li ičeg stresnijeg od relaksacije zadane vikendom? Ima li ičeg toliko poniženog od prirode strpane u ta dva dana? Ja ostajem u Gradu...“

(Rodrigo Duarte Salmeron, „Četiri eseja o Gradu“)





U zadnje vrime čitam esejistiku i gore navedeni pinku pretenciozni reci odrezani su iz inače vrlo pronicavog konteksta Salmeronove knjige-putopisa-ogleda o Ciudad de Mexicu i aktualnom momentu Meksika uopće. Suživot brutalnih klasnih razlika u urbanističkom rastezanju glavnog meksičkog grada, egzistencija gušena smogom i pogonjena tortiljama te promišljanja o zemlji koja, i zemljopisnim položajem i gospodarskim stanjem, bazdi po nekakvom jednosmjernom ilegalnom prometu prema svom sjevernom susidu, plus Salmeronova masu cinična i sarkastična nasumična razmišljanja o koječemu, bila bi nekakav siže. Ali zakon, brale! Za samo 120 kuna u knjižari – turistički aranžman siromaha kad već nemam love za potegnit negdi daleko...
Glede Bocike – ide nabolje! Sad diše na nos, makli su ga s infuzije i normalno ga hrane, osjet mu se vraća na livu stranu, a lagano se i uspravlja u krevetu. Problem je jedino upala pluća koja traje već preko dva tjedna (prokleti dabili prokleti bolnički sojevi bakterija!), al počet će mu davat neki novi antibiotik, a s njim bi se i to valjda trebalo rješit. Ovu su subotu Boki, Kuzma i Mijo bili u Solinu kod Bocikinih staraca pa im je Višnja rekla da je, osim upale pluća, prilično zadovoljna kako se on opravlja, prepoznaje i nju i Bakija, a ona mu čita Malog princa jer da mu je ta knjiga uvik bila draga. Eto, prošlo je misec dana od one grozne nedilje, i bez obzira što se povremeno uvatim tužan zbog prihvaćanja da će to trajati dugo i da će odnit vrijeme koje smo trebali provest normalno se družeći, ipak je to manje važno - uz nove antibiotike i sadržaj Malog princa Bocikin oporavak ide naprid. Žilaviji od pantagane, uvik smo govorili...
Čini mi se da je to bilo tamo nedugo nakon izbora dviiljadeitreće, ona prva „poziv za pet kuna u dobrotvorne svrhe“ akcija u koju su se trebali uključiti svi Hrvati dobre volje i svojim pozivom donirati 5 kuna, apoen toliko simboličan da je s papira odavno prekovan u sitniš s gravurom ličkog medvida (kojih je u Hrvatskoj valjda ostalo jednako toliko). I koliko se sićam, skupljalo se za neki dom za beskućnike od dvadesetak soba na području Zagreba, uz žestoku medijsku promidžbu koja je bezosjećajno rezala filmove, serije i Milijunaša, te mobilizaciju sveukupne hrvatske estradne, kulturne i političke elite. Na zadani dan poznati Hrvati su se smistili na montiranoj tribini na glavnom zagrebačkom trgu, svako uz svoj telefon, izravan TV prijenos, Barbaru Kolar, Duška Ćurlića i popriličnu svjetinu koja se skupila (koja mi je, kad malo razmislim, najidiotskiji element svega toga). Koliko se točno skupilo sad se više ne sićam, ali svota je bila takva da je akcija proglašena uspjehom van svih očekivanja i da su prikupljena sredstva dovoljna za izgradnju doma (kojim su stvarno bitno riješili problem beskućništva)... Prošli utorak odigra se sličan scenarij samo se ovaj put skupljalo za zagrebačko rodilište u Petrovoj jer se tamošnje trudnice porađaju i oporavljaju od istoga u objektu neobnavljanom 80 godina, u uvjetima depresivnim i za majku i za dite. Prijenos humanitarnog karaktera nisam gleda jer sam prehlađen u hladnoj sobi igra na Crysis, al sam upa na dva momenta od kojih mi se okrenija želudac. Baš sam iša do kužine nadolit vrući čaj u termosicu kad sam vidija Mudrinića kako s onim pokvarenim smješkom govori u mikrofon da je vrlo zadovoljan odazivom i da u Telekomu dijele zadovoljstvo omogućavanjem neprofitne platforme za ovu vrijednu akciju, a malo kasnije su uvatili onog debelog Šukera koji je reka da prikupljeni iznos, naravno, neće bit oporezovan PDV-om - jebate velikodušnosti... Tu smo ja i stari popizdili jer da Hrvati imaju iti malo mozga, niko živ ne bi zavrtija broj T-Com-ovog automata. Šteta šta nije bila potpuna tišina, ajde ne baš potpuna. Telefon je triba zazvonit samo jedanput, a pred kraj emisije pod prikupljeni iznos trebalo je titrat: 5kn. Svi bi bezveze sidili na svojim mistima, tupo se pogledavali, dizali slušalice iz kojih bi tuklo tu-tuuu i spuštali ih u totalnoj nevjerici. Bilo bi im neugodno. A onda bi zazvonija telefon i to baš onaj ispred Luke Nižetića, Luka ne bi ništa reka, zacrvenija bi se i poklopija brzo slušalicu. U call-centru studija Anton Marti čuli bi se njegovi povremeni jecaji...
Na jednom sam katoličkom sajtu pročita da je akcija prikupljanja sredstava za Petrovu bolnicu pokazala socijalnu osjetljivost građana. Ja, a još više od mene oni manijaci iz redakcije „Splićanistike“ uopće se ne slažemo s tim. Upravo suprotno, ova je akcija pokazala socijalnu glupost građana. Ma šta socijalnu glupost?! Čistu, elementarnu glupost. Pa čak i neosjetljivost. Jer jebeš građane što ovakve akcije (koje bi, zapravo, trebale bit dio socijalne strategije na državnoj razini, a ne humanitarna inicijativa) časte vanserijskim odazivom. Isto tako, nije mi jasno kako ljudi ne uspijevaju iščitat krajnje uvredljiv sadržaj svega toga jer ako se prikupljanje sredstava za bolnicu u glavnom gradu jedne zemlje naziva humanitarnom akcijom, ne vonja li to malo na glad, epidemije, pučeve, Live Aid, Boba Geldofa i Treći svijet? Ali u Hrvatskoj je to malo složenije - u tom istom gradu u kojem se trudnice porađaju u ruinavoj bolnici, zbog boljeg se štimunga na „Snježnoj kraljici“ umjetnim snjegom zasipavaju stabla uz stazu za slalom... Nevjerojatno. I manje je važno kome u džep ide onih po miljuna kuna viška od iznosa kojeg je trebalo skupit za Petrovu. Poanta svega je da novca za ovakve stvari ipak ima, da ljudima nije problem za tako nešto izdvojiti, samo problem su oni koji novcem gospodare, a to rade neodgovorno, neosjetljivo i grabežljivo. Pa kad zatreba, dignu slušalicu u call-centru studija Anton Marti, ali tad je sasvim svejedno oće li ih taj neko ko zove pohvalit ili poslat u tri pičke materine...