„Prestao sam ići u prirodu zato što smo ju degradirali do vrijeđanja samog rudimenta čovjekove naravi. I baš zato jer nas ne tjera na preživljavanje, jer nas ne tjera na nužnu surovost, jer nas ne tjera na oprez, prestao sam joj poklanjati vrijeme. Pun gnušanja odvraćam pogled od izletnika, tih crviju iz betona što punih rezervoara i punih naprtnjača krajem tjedna odlaze negdje u zelenilo da se opuštaju, dišu čisti zrak i oslobađaju stresa. A ima li ičeg stresnijeg od relaksacije zadane vikendom? Ima li ičeg toliko poniženog od prirode strpane u ta dva dana? Ja ostajem u Gradu...“
(Rodrigo Duarte Salmeron, „Četiri eseja o Gradu“)
U zadnje vrime čitam esejistiku i gore navedeni pinku pretenciozni reci odrezani su iz inače vrlo pronicavog konteksta Salmeronove knjige-putopisa-ogleda o Ciudad de Mexicu i aktualnom momentu Meksika uopće. Suživot brutalnih klasnih razlika u urbanističkom rastezanju glavnog meksičkog grada, egzistencija gušena smogom i pogonjena tortiljama te promišljanja o zemlji koja, i zemljopisnim položajem i gospodarskim stanjem, bazdi po nekakvom jednosmjernom ilegalnom prometu prema svom sjevernom susidu, plus Salmeronova masu cinična i sarkastična nasumična razmišljanja o koječemu, bila bi nekakav siže. Ali zakon, brale! Za samo 120 kuna u knjižari – turistički aranžman siromaha kad već nemam love za potegnit negdi daleko...
Glede Bocike – ide nabolje! Sad diše na nos, makli su ga s infuzije i normalno ga hrane, osjet mu se vraća na livu stranu, a lagano se i uspravlja u krevetu. Problem je jedino upala pluća koja traje već preko dva tjedna (prokleti dabili prokleti bolnički sojevi bakterija!), al počet će mu davat neki novi antibiotik, a s njim bi se i to valjda trebalo rješit. Ovu su subotu Boki, Kuzma i Mijo bili u Solinu kod Bocikinih staraca pa im je Višnja rekla da je, osim upale pluća, prilično zadovoljna kako se on opravlja, prepoznaje i nju i Bakija, a ona mu čita Malog princa jer da mu je ta knjiga uvik bila draga. Eto, prošlo je misec dana od one grozne nedilje, i bez obzira što se povremeno uvatim tužan zbog prihvaćanja da će to trajati dugo i da će odnit vrijeme koje smo trebali provest normalno se družeći, ipak je to manje važno - uz nove antibiotike i sadržaj Malog princa Bocikin oporavak ide naprid. Žilaviji od pantagane, uvik smo govorili...
Čini mi se da je to bilo tamo nedugo nakon izbora dviiljadeitreće, ona prva „poziv za pet kuna u dobrotvorne svrhe“ akcija u koju su se trebali uključiti svi Hrvati dobre volje i svojim pozivom donirati 5 kuna, apoen toliko simboličan da je s papira odavno prekovan u sitniš s gravurom ličkog medvida (kojih je u Hrvatskoj valjda ostalo jednako toliko). I koliko se sićam, skupljalo se za neki dom za beskućnike od dvadesetak soba na području Zagreba, uz žestoku medijsku promidžbu koja je bezosjećajno rezala filmove, serije i Milijunaša, te mobilizaciju sveukupne hrvatske estradne, kulturne i političke elite. Na zadani dan poznati Hrvati su se smistili na montiranoj tribini na glavnom zagrebačkom trgu, svako uz svoj telefon, izravan TV prijenos, Barbaru Kolar, Duška Ćurlića i popriličnu svjetinu koja se skupila (koja mi je, kad malo razmislim, najidiotskiji element svega toga). Koliko se točno skupilo sad se više ne sićam, ali svota je bila takva da je akcija proglašena uspjehom van svih očekivanja i da su prikupljena sredstva dovoljna za izgradnju doma (kojim su stvarno bitno riješili problem beskućništva)... Prošli utorak odigra se sličan scenarij samo se ovaj put skupljalo za zagrebačko rodilište u Petrovoj jer se tamošnje trudnice porađaju i oporavljaju od istoga u objektu neobnavljanom 80 godina, u uvjetima depresivnim i za majku i za dite. Prijenos humanitarnog karaktera nisam gleda jer sam prehlađen u hladnoj sobi igra na Crysis, al sam upa na dva momenta od kojih mi se okrenija želudac. Baš sam iša do kužine nadolit vrući čaj u termosicu kad sam vidija Mudrinića kako s onim pokvarenim smješkom govori u mikrofon da je vrlo zadovoljan odazivom i da u Telekomu dijele zadovoljstvo omogućavanjem neprofitne platforme za ovu vrijednu akciju, a malo kasnije su uvatili onog debelog Šukera koji je reka da prikupljeni iznos, naravno, neće bit oporezovan PDV-om - jebate velikodušnosti... Tu smo ja i stari popizdili jer da Hrvati imaju iti malo mozga, niko živ ne bi zavrtija broj T-Com-ovog automata. Šteta šta nije bila potpuna tišina, ajde ne baš potpuna. Telefon je triba zazvonit samo jedanput, a pred kraj emisije pod prikupljeni iznos trebalo je titrat: 5kn. Svi bi bezveze sidili na svojim mistima, tupo se pogledavali, dizali slušalice iz kojih bi tuklo tu-tuuu i spuštali ih u totalnoj nevjerici. Bilo bi im neugodno. A onda bi zazvonija telefon i to baš onaj ispred Luke Nižetića, Luka ne bi ništa reka, zacrvenija bi se i poklopija brzo slušalicu. U call-centru studija Anton Marti čuli bi se njegovi povremeni jecaji...
Na jednom sam katoličkom sajtu pročita da je akcija prikupljanja sredstava za Petrovu bolnicu pokazala socijalnu osjetljivost građana. Ja, a još više od mene oni manijaci iz redakcije „Splićanistike“ uopće se ne slažemo s tim. Upravo suprotno, ova je akcija pokazala socijalnu glupost građana. Ma šta socijalnu glupost?! Čistu, elementarnu glupost. Pa čak i neosjetljivost. Jer jebeš građane što ovakve akcije (koje bi, zapravo, trebale bit dio socijalne strategije na državnoj razini, a ne humanitarna inicijativa) časte vanserijskim odazivom. Isto tako, nije mi jasno kako ljudi ne uspijevaju iščitat krajnje uvredljiv sadržaj svega toga jer ako se prikupljanje sredstava za bolnicu u glavnom gradu jedne zemlje naziva humanitarnom akcijom, ne vonja li to malo na glad, epidemije, pučeve, Live Aid, Boba Geldofa i Treći svijet? Ali u Hrvatskoj je to malo složenije - u tom istom gradu u kojem se trudnice porađaju u ruinavoj bolnici, zbog boljeg se štimunga na „Snježnoj kraljici“ umjetnim snjegom zasipavaju stabla uz stazu za slalom... Nevjerojatno. I manje je važno kome u džep ide onih po miljuna kuna viška od iznosa kojeg je trebalo skupit za Petrovu. Poanta svega je da novca za ovakve stvari ipak ima, da ljudima nije problem za tako nešto izdvojiti, samo problem su oni koji novcem gospodare, a to rade neodgovorno, neosjetljivo i grabežljivo. Pa kad zatreba, dignu slušalicu u call-centru studija Anton Marti, ali tad je sasvim svejedno oće li ih taj neko ko zove pohvalit ili poslat u tri pičke materine...
Post je objavljen 11.02.2008. u 06:43 sati.