Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

"My philosophy, in essence, is the concept of man as a heroic being, with his own happiness as the moral purpose of his life, with productive achievement as his noblest activity, and reason as his only absolute."

(Ayn Rand, „Atlas shrugged“)


Prošli tjedan je bija ka iz snova s malom mrljom – radija sam jutarnji tjedan, a to je značilo liganje u tri manje kvarat i dizanje u 7 i kvarat, što se u petak (bez ritualnog foteljskog krma od ure do dvi iza „Zvjezdanih staza“ u popodnevnom terminu) odrazilo krajnjom iscrpljenošću. Ali da se vratim na pluseve; vrime je bilo vrlo usrano, marčani koktel bure priko juga i juga s kišom priko bure, dovoljno prohladno, vlažno i nestabilno da „cvit Mediterana“ bude obasjan, pa propuvan i promočen do nečega što stoji iza bilo kojeg otočnog toponima van sezone, tj. u najobičniju egzistencijalnu trapulu u koju upadaš i upadaš i upadaš, a da pritom bezazlen ko divljač nikada ne naučiš – teleća ruža se poslužuje na pijatu, a ne u šumi na malom humku od sumnjivo nabacanih travki... Samo, ovaj put sam bija spreman. Uz to što mi je Mislav rješija 18 gigabajta Voyagera za umirujuću glazuru pred san, taman sam se negdi od prošle nedilje lagano navuka na Bioshock. I ako sam u početku grinta šta sama akcija i nije pretjerano zahtjevna (a to je neugodan udarac svakom ko isključivo igra pucačine, jer jebeš ti to kad nema onog straja i suspensa nad livim klikom, kad prsti do ukočenosti pritiskaju W, S, A i D, i naslipo ispaljuješ kratke rafale iz zaklona ili trka), kasnije me toliko usisala ta „noir“ atmosfera potpunog raspada, ono nešto zlosutno što ostane u zraku nakon svake eskalacije nasilja u izoliranim zajednicama, da sam na poslu radija ka luđak samo da šta prije dođem doma i nastavim raspetljavat priču s mista na kojem sam sta. A da je loše vrime u tome pomoglo, malo je reć – Bioshock treba isključivo igrat kad je prognoza „ciklonalno s mogućim pogoršanjem“. Dakle, radnja se događa 1960. u podmorskom gradu naziva Rapture (rapture – ushit, zanos), kojega je konstruira Andrew Ryan, ruski emigrant i američki industrijski magnat. Prezirući Oktobarsku Revoluciju i komunističku ideologiju u ime kojih mu je rasturena obitelj, osjećajući se kasnije moralno izigran New Deal-om, čijim je programima redistribucije dobara siromašnima (što ga je previše podsjećalo na zemlju iz koje je pobiga) okončana Velika Depresija, i na kraju dotučena američkog sna bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, Ryan odlučuje napraviti sklonište za sebe i sve one ljude koji dijele njegova uvjerenja, da okupljeni, izolirani i dragovoljni na nekom skrivenom mjestu uspiju u stvaranju kapitalističko-individualističkog raja, u kojem svatko radi isključivo za sebe i zbog sebe, da uspiju podignuti društvo kojemu pojedinac ne duguje ništa osim postizanja osobne izvrsnosti, slobodan pritom od moralnih skrupula, cenzure, religijske dogme – vrlo u stilu citata Ayn Rand s početka ovog teksta (čiju su filozofiju objektivizma, novele „The Fontainehead“, „Atlas shrugged“, a pari mi se malo i biografiju, autori igre naveli za inspiraciju). I onda dolazi Frank Fontaine, osoba s urođenim smislom za balansiranje između poduzetništva i organiziranog kriminala, pragmatik koji zna da su i u elitističkoj zajednici, kakva je Rapture, potrebni ljudi koji će peć hamburgere i prat WC-e, pa ih pridobiva brigom i humanitarnim programima, tip koji prvi iščitava ekonomski potencijal neobične supstance (ADAM) nađene u jednoj vrsti morskog puža golaća i to zbog njezinih svojstava da mijenja čovjekov genetski ustroj, čime rasa, spol, seksualne preference, fizička ljepota, inteligencija i osobni potencijali prestaju biti zadani rođenjem i pretvaraju se u esenciju konzumerističkog hira - artikal. Fontaineovo bogatstvo, moć i ambicija, kao jedinog proizvođača ADAM-a, toliko brzo i sumnjivo rastu da ga Ryan počinje doživljavati ne samo kao političku prijetnju, nego kao i ideološku antitezu. Grad je podijeljen, Ryan i kapitalisti s jedne, Fontaine, pečenjari i perači zahoda debelo ovisni o ADAM-u s druge strane, a sve se konačno kotrlja u brutalnu drogašku krvaviju masakrom u restoranu „Kashmir“ na dočeku Nove 1960. Sama igra započinje nekoliko miseci nakon ovih događaja, kad se igrač (ko jedini preživjeli u avionskoj nesreći nad Atlantikom) u mrkloj noći dokopa svjetionika u čijoj je unutrašnjosti batisfera kojom se spusti u Rapture. A tamo je mračno, mokro i tiho, povremeno zaparano jezivim krikovima... Dalje, dok se lagano drogiraš ADAM-om i upucavaš u sebe lude moći na automatima genskih banaka (to mi je masu superherojski moment, moš pržit strujom, zamrzavat, spaljivat ili itat predmete telekinezom što te uz konvencionalno oružje pretvara u pravog čovika s misijom), priča se polako rasvjetljava nalaženjem dnevnika raznih likova koji su razbacani po lokalitetima kako se napreduje u igri, Medical Pavilion, Neptune's Bounty, Arcadia, Fort Frolic, Point Prometheus, sve u najraskošnijem art deco-u 30-ih, a pod oceanom... Ma, Bioshock je tako dobro izbalansiran i navučljiv amalgam osrednje akcije, složenog zapleta, noir atmosferičnosti na tragu Ellroyevog L.A. Kvarteta i vanserijskog vizualnog dojma, da sam u subotu, kad sam ubija i zadnjeg bossa, osjetija onu jedinstvenu mješavinu sjete i refleksivnog tupeža kakvu ostavlja samo dobra pucačina. Tim više šta se vrime nije imalo namjeru poboljšavat – jugo je i dalje tuklo, a s njim i kiša...
Ali eto, prije nego sam počea pisat ovaj broj „Splićanistike“, paradigma Bioshocka mi nije dala mira, pa sam kopa malo po internetu o Ayn Rand i naletija na njezine riječi koje je pred drugi svjetski rat, toliko ponosna na stečeno američko državljanstvo (inače je ruska Židovka, u Ameriku emigrirala 1926.), izrecitirala pitomcima West Point-a: „I can say – not as a patriotic bromide, but with full knowledge of the necessary metaphysical, epistemological, ethical, political and aesthetic roots – that the United States of America is the greatest, the noblest and, in its original founding principles, the only moral country in the history of the world.“ In its original founding principles... I uz razumijevanje duha vremena i osobnog trenutka Ayn Rand, bija sam duboko zgađen pretencioznošću i repetitivnošću izrečenoga. Ali tako to, valjda, ide s temeljnim principima - postave ih strastveni sanjari (ili naglo razočarani realisti?), a prihvate i pregaze inteligenti pragmatici. A kada ti isti principi zasmetaju i zaprijete potkopavanjem, s njima se napravi upravo ono što su napravili Amerikanci nedugo nakon govora Ayn Rand na West Pointu i to još uvijek uspješno rade - počnu se izvozit drugima...

Bocika nam sutra ide u Krapinske toplice i očekujemo ništa više od vrtoglavog progresa. Nek još prođu ove kiše, a onda bi se u peti misec moglo lagano i potegnit do Zagorja – taman prije nego mu lokalni logopedi počnu uvaljivat „kaj“ u izričaj...

„Zamisli život u svijetu bez zrcala. Maštao bi o svojem licu i zamišljao ga kao vanjski odraz svoga unutarnjeg bića. A onda bi te, s navršenih četrdeset godina, netko prvi put u životu doveo pred zrcalo. Zamisli svoj strah! Vidio bi lice stranca. I u trenu bi shvatio ono što ti inače izmiče - tvoje lice nisi ti.“

(Milan Kundera, „Besmrtnost“)



Upravo ovo sam, da bi spasija kožu, parafrazira jedno jutro ekipi iz redakcije „Splićanistike“ – kako im je lagano ponestajalo duvana, a i automat za kavu (od stalnog tiltavanja nogama) odnedavno isključivo guta kovano bez da ispljune išta osim vruće vode i čaja, sve je opet bazdilo na ršum i lom. Tako sam ih zateka u društvenoj prostoriji kako, uz sporadična prostačka prepucavanja, žicaju duvane jedni od drugih i stvaraju labave klanove. Lagano sam pijucka onaj dec ipo imitacije čaja iz automata i uletija im tonom Al Bundyja: „Alo, bando, ko je za vruću vodicu?“ To je nevjerojatno, čim me vide, zaborave sve i okrenu šake u mom smjeru. Već su počele škripat stolice, ali zato sam se, prije nego su se opet stigli organizirat u malu rulju, sakrija iza Kunderinih misli o svijetu bez zrcala (tu i tamo znaju reagirat na bačenu intelektualnu kost) i stavija na stol fasciklu s eventualnim prijedlozima za glavne teme brojeva „Splićanistike“ u ožujku mjesecu. Fala bogu, Kunderino inteligentno ontološko zaoravanje u mogućnost ljudske prirode ih je nakratko smirilo i čak se razvila koliko-toliko normalna rasprava. Barem u početku. Ja se nisam nešto dugo zadržava, jer ionako ne bi moga doć do riči. Pregleda sam neke papire, posložija u glavi ovaj broj i izaša na vrata. Taman tad su se i potukli... Ma, nemam pojma šta više radim s njima, sto puta bi ih posla u pizdu materinu, ali slab sam, valjda, na taj spoj uredske letargije, huliganstva i britke idiotije kojom neodoljivo zrače. Ima u svemu tome nekog adiktivnog šarma – nešto tipa onog podvornika iz „Stažista“. Ma dobro, zbog mira u kući kupit ću im sutra malo kuvalo, đezvu i pet kila Lavazze – toliko barem dugujem tipu kojemu plaćamo najam...
Prošli ponediljak smo ja i Goleo išli u bolnicu posjetit Bociku. Pošto je to bija prvi put da ga vidimo nakon skoro dva miseca, bili smo oboje nervozni – isprid krila za neurokirurgiju smo došli pet minuta prije nego počinju posjete. Pa nam je zato bilo „crnjak“ ulazit mu odma u sobu, izgibali smo na portu, Goleo je popušija duvan, vratili se nazad, pokucali na vrata i ušli. I štajaznam, na prvu ruku bija mi je mali šok vidit ga onako – ne toliko zbog onog ulupljenja na desnoj strani glave, koliko zbog tog njegovog pogleda koji djeluje i djetinje (ka šta je reka Boki), i normalno, i resetirano ko kad se budiš nakon kratkog i tvrdog sna... Unutra su bili još Baki i Višnja, a sporadično su upilotavale neke Višnjine prijateljice i kad god bi koja rekla: „Ma, vidi našeg Igora! Kako si, dušo? Jesi dobro?“, Bocika bi koluta očima ko da mu ih je više pun kua. Onda su nas konačno ostavili nasamo s njim, ali tad je bilo nekako najtmastije – jednostavno ne znaš što bi mu reka, jer sve što spomeneš stvarno se čini sitno u usporedbi sa stanjem koje sada je, s tim što je on, koji je navika uvik negdi ić, 24 ure dnevno prikovan za krevet, a oporavak ga čeka dug... Plus pomalo se gubi, ali uglavnom razumi ono što mu se kaže, sića se ljudi, čak nas je i pita za neke koji ga još nisu vidili, bar toliko smo uspili razabrat iz ono malo riči koje bi protisnija. I to mu je još uvik problem, jer kad triba nešto reć vidi se na njemu da zna šta bi reka samo ne zna odakle bi iščupa tu rič, ko da mu se čitave rečenice gomilaju na vrh jezika i ne idu dalje (ali prošlu subotu, kad smo ja i Stoja svratili do njega u toplice, bilo je, što se toga tiče, puno bolje jer u toplicama uz lagane vježbe s njim radi i logoped). Tako smo ja i Goleo, uglavnom, sidili uz Bociku i pričali vrlo malo, u sobi je bilo vruće i lagano smo tonuli u bolnički spleen, a onda je uša Baki: „Alo! Jel van dopizdija? Trlja li ga, trlja li ga, trlja... Ne moš doć do riči od njega!“ Pa je diga onu ploču na dnu kreveta na kojoj su podaci o bolesniku: „Šta ovo piše: U slučaju neposluha – POCIPAJ!“ I nije se gasija: „Jeste vidili Tonija? (...Toni je s materom do maloprije bija tu u sobi...) Toni je krkan. Popija je dvi pive, sija za volan i biža od policije. Tamo na Gripama. Skrenija u sporednu ulicu i, opa, pravo u ralje interventnoj... To su pijanice, svi ragbijaši. Vidija san jedanput cilu momčad „Nade“ kako šeta priko grada sa zahodskim daskama oko vrata...“ Ušla je i Višnja, malo me povukla sa strane i govorila mi da ću tribat Bociki kad se oporavi sredit zube jer da je sve satrano od misec dana nazogastrične sonde i iskašljavanja plućnog gnoja, a čuje se Baki: „Igore, nisan zna da toliko voliš „Janu“. (...na stoliću s desne strane kreveta su bile posložene boce „Jane“ pune sokova...) Da san zna, kupova bi ti „Janu“. A ja ti dava za pive...“ Onda ga je Višnja prekinila da je stvarno više dosadan, i dok ga je gurala kroz vrata govorija je da će je ostavit isprid sobe, a da on ide po bolnici vatat neku dobru sestru... Čim su izašli, Bocika je mahnija rukom: „Ma biži, biži...“
I za kraj jedna zanimljivost – osim šta su Jurica Pađen i Škegro išli zajedno u razred, ovo sam pročita na RTL-ovom teletekstu prije par dana. Elem, neki američki golfer uspija je lopticom pogodit i ubit 275 metara udaljenog sokola za vrijeme snimanja emisije o tečaju golfa. U kojoj mjeri je golf igra u kojoj se igrači susreću s fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onima psihičke naravi te zahtijeva preciznost, smirenost, strpljenje i smisao za strategiju, uvjerila se i rodbina nesretnog sokola nakon desetog ispucanog projektila u smjeru podjebavajućeg štektanja. U svakom slučaju, ovo je, zapravo, prvi pravi birdie otkad se priroda devastira terenima s osamnaest rupa, sporna palica je umisto u torbu završila u kesu za dokaze, a dotičnog golfera možda čeka i godina dana zatvora zbog ubijanja zaštićene vrste. I onda je nekome čudan podatak da je u ukupnoj svjetskoj zatvorskoj populaciji svaki osmi zatvorenik Amerikanac...