Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

"My philosophy, in essence, is the concept of man as a heroic being, with his own happiness as the moral purpose of his life, with productive achievement as his noblest activity, and reason as his only absolute."

(Ayn Rand, „Atlas shrugged“)


Prošli tjedan je bija ka iz snova s malom mrljom – radija sam jutarnji tjedan, a to je značilo liganje u tri manje kvarat i dizanje u 7 i kvarat, što se u petak (bez ritualnog foteljskog krma od ure do dvi iza „Zvjezdanih staza“ u popodnevnom terminu) odrazilo krajnjom iscrpljenošću. Ali da se vratim na pluseve; vrime je bilo vrlo usrano, marčani koktel bure priko juga i juga s kišom priko bure, dovoljno prohladno, vlažno i nestabilno da „cvit Mediterana“ bude obasjan, pa propuvan i promočen do nečega što stoji iza bilo kojeg otočnog toponima van sezone, tj. u najobičniju egzistencijalnu trapulu u koju upadaš i upadaš i upadaš, a da pritom bezazlen ko divljač nikada ne naučiš – teleća ruža se poslužuje na pijatu, a ne u šumi na malom humku od sumnjivo nabacanih travki... Samo, ovaj put sam bija spreman. Uz to što mi je Mislav rješija 18 gigabajta Voyagera za umirujuću glazuru pred san, taman sam se negdi od prošle nedilje lagano navuka na Bioshock. I ako sam u početku grinta šta sama akcija i nije pretjerano zahtjevna (a to je neugodan udarac svakom ko isključivo igra pucačine, jer jebeš ti to kad nema onog straja i suspensa nad livim klikom, kad prsti do ukočenosti pritiskaju W, S, A i D, i naslipo ispaljuješ kratke rafale iz zaklona ili trka), kasnije me toliko usisala ta „noir“ atmosfera potpunog raspada, ono nešto zlosutno što ostane u zraku nakon svake eskalacije nasilja u izoliranim zajednicama, da sam na poslu radija ka luđak samo da šta prije dođem doma i nastavim raspetljavat priču s mista na kojem sam sta. A da je loše vrime u tome pomoglo, malo je reć – Bioshock treba isključivo igrat kad je prognoza „ciklonalno s mogućim pogoršanjem“. Dakle, radnja se događa 1960. u podmorskom gradu naziva Rapture (rapture – ushit, zanos), kojega je konstruira Andrew Ryan, ruski emigrant i američki industrijski magnat. Prezirući Oktobarsku Revoluciju i komunističku ideologiju u ime kojih mu je rasturena obitelj, osjećajući se kasnije moralno izigran New Deal-om, čijim je programima redistribucije dobara siromašnima (što ga je previše podsjećalo na zemlju iz koje je pobiga) okončana Velika Depresija, i na kraju dotučena američkog sna bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, Ryan odlučuje napraviti sklonište za sebe i sve one ljude koji dijele njegova uvjerenja, da okupljeni, izolirani i dragovoljni na nekom skrivenom mjestu uspiju u stvaranju kapitalističko-individualističkog raja, u kojem svatko radi isključivo za sebe i zbog sebe, da uspiju podignuti društvo kojemu pojedinac ne duguje ništa osim postizanja osobne izvrsnosti, slobodan pritom od moralnih skrupula, cenzure, religijske dogme – vrlo u stilu citata Ayn Rand s početka ovog teksta (čiju su filozofiju objektivizma, novele „The Fontainehead“, „Atlas shrugged“, a pari mi se malo i biografiju, autori igre naveli za inspiraciju). I onda dolazi Frank Fontaine, osoba s urođenim smislom za balansiranje između poduzetništva i organiziranog kriminala, pragmatik koji zna da su i u elitističkoj zajednici, kakva je Rapture, potrebni ljudi koji će peć hamburgere i prat WC-e, pa ih pridobiva brigom i humanitarnim programima, tip koji prvi iščitava ekonomski potencijal neobične supstance (ADAM) nađene u jednoj vrsti morskog puža golaća i to zbog njezinih svojstava da mijenja čovjekov genetski ustroj, čime rasa, spol, seksualne preference, fizička ljepota, inteligencija i osobni potencijali prestaju biti zadani rođenjem i pretvaraju se u esenciju konzumerističkog hira - artikal. Fontaineovo bogatstvo, moć i ambicija, kao jedinog proizvođača ADAM-a, toliko brzo i sumnjivo rastu da ga Ryan počinje doživljavati ne samo kao političku prijetnju, nego kao i ideološku antitezu. Grad je podijeljen, Ryan i kapitalisti s jedne, Fontaine, pečenjari i perači zahoda debelo ovisni o ADAM-u s druge strane, a sve se konačno kotrlja u brutalnu drogašku krvaviju masakrom u restoranu „Kashmir“ na dočeku Nove 1960. Sama igra započinje nekoliko miseci nakon ovih događaja, kad se igrač (ko jedini preživjeli u avionskoj nesreći nad Atlantikom) u mrkloj noći dokopa svjetionika u čijoj je unutrašnjosti batisfera kojom se spusti u Rapture. A tamo je mračno, mokro i tiho, povremeno zaparano jezivim krikovima... Dalje, dok se lagano drogiraš ADAM-om i upucavaš u sebe lude moći na automatima genskih banaka (to mi je masu superherojski moment, moš pržit strujom, zamrzavat, spaljivat ili itat predmete telekinezom što te uz konvencionalno oružje pretvara u pravog čovika s misijom), priča se polako rasvjetljava nalaženjem dnevnika raznih likova koji su razbacani po lokalitetima kako se napreduje u igri, Medical Pavilion, Neptune's Bounty, Arcadia, Fort Frolic, Point Prometheus, sve u najraskošnijem art deco-u 30-ih, a pod oceanom... Ma, Bioshock je tako dobro izbalansiran i navučljiv amalgam osrednje akcije, složenog zapleta, noir atmosferičnosti na tragu Ellroyevog L.A. Kvarteta i vanserijskog vizualnog dojma, da sam u subotu, kad sam ubija i zadnjeg bossa, osjetija onu jedinstvenu mješavinu sjete i refleksivnog tupeža kakvu ostavlja samo dobra pucačina. Tim više šta se vrime nije imalo namjeru poboljšavat – jugo je i dalje tuklo, a s njim i kiša...
Ali eto, prije nego sam počea pisat ovaj broj „Splićanistike“, paradigma Bioshocka mi nije dala mira, pa sam kopa malo po internetu o Ayn Rand i naletija na njezine riječi koje je pred drugi svjetski rat, toliko ponosna na stečeno američko državljanstvo (inače je ruska Židovka, u Ameriku emigrirala 1926.), izrecitirala pitomcima West Point-a: „I can say – not as a patriotic bromide, but with full knowledge of the necessary metaphysical, epistemological, ethical, political and aesthetic roots – that the United States of America is the greatest, the noblest and, in its original founding principles, the only moral country in the history of the world.“ In its original founding principles... I uz razumijevanje duha vremena i osobnog trenutka Ayn Rand, bija sam duboko zgađen pretencioznošću i repetitivnošću izrečenoga. Ali tako to, valjda, ide s temeljnim principima - postave ih strastveni sanjari (ili naglo razočarani realisti?), a prihvate i pregaze inteligenti pragmatici. A kada ti isti principi zasmetaju i zaprijete potkopavanjem, s njima se napravi upravo ono što su napravili Amerikanci nedugo nakon govora Ayn Rand na West Pointu i to još uvijek uspješno rade - počnu se izvozit drugima...

Bocika nam sutra ide u Krapinske toplice i očekujemo ništa više od vrtoglavog progresa. Nek još prođu ove kiše, a onda bi se u peti misec moglo lagano i potegnit do Zagorja – taman prije nego mu lokalni logopedi počnu uvaljivat „kaj“ u izričaj...