Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

„Zamisli život u svijetu bez zrcala. Maštao bi o svojem licu i zamišljao ga kao vanjski odraz svoga unutarnjeg bića. A onda bi te, s navršenih četrdeset godina, netko prvi put u životu doveo pred zrcalo. Zamisli svoj strah! Vidio bi lice stranca. I u trenu bi shvatio ono što ti inače izmiče - tvoje lice nisi ti.“

(Milan Kundera, „Besmrtnost“)



Upravo ovo sam, da bi spasija kožu, parafrazira jedno jutro ekipi iz redakcije „Splićanistike“ – kako im je lagano ponestajalo duvana, a i automat za kavu (od stalnog tiltavanja nogama) odnedavno isključivo guta kovano bez da ispljune išta osim vruće vode i čaja, sve je opet bazdilo na ršum i lom. Tako sam ih zateka u društvenoj prostoriji kako, uz sporadična prostačka prepucavanja, žicaju duvane jedni od drugih i stvaraju labave klanove. Lagano sam pijucka onaj dec ipo imitacije čaja iz automata i uletija im tonom Al Bundyja: „Alo, bando, ko je za vruću vodicu?“ To je nevjerojatno, čim me vide, zaborave sve i okrenu šake u mom smjeru. Već su počele škripat stolice, ali zato sam se, prije nego su se opet stigli organizirat u malu rulju, sakrija iza Kunderinih misli o svijetu bez zrcala (tu i tamo znaju reagirat na bačenu intelektualnu kost) i stavija na stol fasciklu s eventualnim prijedlozima za glavne teme brojeva „Splićanistike“ u ožujku mjesecu. Fala bogu, Kunderino inteligentno ontološko zaoravanje u mogućnost ljudske prirode ih je nakratko smirilo i čak se razvila koliko-toliko normalna rasprava. Barem u početku. Ja se nisam nešto dugo zadržava, jer ionako ne bi moga doć do riči. Pregleda sam neke papire, posložija u glavi ovaj broj i izaša na vrata. Taman tad su se i potukli... Ma, nemam pojma šta više radim s njima, sto puta bi ih posla u pizdu materinu, ali slab sam, valjda, na taj spoj uredske letargije, huliganstva i britke idiotije kojom neodoljivo zrače. Ima u svemu tome nekog adiktivnog šarma – nešto tipa onog podvornika iz „Stažista“. Ma dobro, zbog mira u kući kupit ću im sutra malo kuvalo, đezvu i pet kila Lavazze – toliko barem dugujem tipu kojemu plaćamo najam...
Prošli ponediljak smo ja i Goleo išli u bolnicu posjetit Bociku. Pošto je to bija prvi put da ga vidimo nakon skoro dva miseca, bili smo oboje nervozni – isprid krila za neurokirurgiju smo došli pet minuta prije nego počinju posjete. Pa nam je zato bilo „crnjak“ ulazit mu odma u sobu, izgibali smo na portu, Goleo je popušija duvan, vratili se nazad, pokucali na vrata i ušli. I štajaznam, na prvu ruku bija mi je mali šok vidit ga onako – ne toliko zbog onog ulupljenja na desnoj strani glave, koliko zbog tog njegovog pogleda koji djeluje i djetinje (ka šta je reka Boki), i normalno, i resetirano ko kad se budiš nakon kratkog i tvrdog sna... Unutra su bili još Baki i Višnja, a sporadično su upilotavale neke Višnjine prijateljice i kad god bi koja rekla: „Ma, vidi našeg Igora! Kako si, dušo? Jesi dobro?“, Bocika bi koluta očima ko da mu ih je više pun kua. Onda su nas konačno ostavili nasamo s njim, ali tad je bilo nekako najtmastije – jednostavno ne znaš što bi mu reka, jer sve što spomeneš stvarno se čini sitno u usporedbi sa stanjem koje sada je, s tim što je on, koji je navika uvik negdi ić, 24 ure dnevno prikovan za krevet, a oporavak ga čeka dug... Plus pomalo se gubi, ali uglavnom razumi ono što mu se kaže, sića se ljudi, čak nas je i pita za neke koji ga još nisu vidili, bar toliko smo uspili razabrat iz ono malo riči koje bi protisnija. I to mu je još uvik problem, jer kad triba nešto reć vidi se na njemu da zna šta bi reka samo ne zna odakle bi iščupa tu rič, ko da mu se čitave rečenice gomilaju na vrh jezika i ne idu dalje (ali prošlu subotu, kad smo ja i Stoja svratili do njega u toplice, bilo je, što se toga tiče, puno bolje jer u toplicama uz lagane vježbe s njim radi i logoped). Tako smo ja i Goleo, uglavnom, sidili uz Bociku i pričali vrlo malo, u sobi je bilo vruće i lagano smo tonuli u bolnički spleen, a onda je uša Baki: „Alo! Jel van dopizdija? Trlja li ga, trlja li ga, trlja... Ne moš doć do riči od njega!“ Pa je diga onu ploču na dnu kreveta na kojoj su podaci o bolesniku: „Šta ovo piše: U slučaju neposluha – POCIPAJ!“ I nije se gasija: „Jeste vidili Tonija? (...Toni je s materom do maloprije bija tu u sobi...) Toni je krkan. Popija je dvi pive, sija za volan i biža od policije. Tamo na Gripama. Skrenija u sporednu ulicu i, opa, pravo u ralje interventnoj... To su pijanice, svi ragbijaši. Vidija san jedanput cilu momčad „Nade“ kako šeta priko grada sa zahodskim daskama oko vrata...“ Ušla je i Višnja, malo me povukla sa strane i govorila mi da ću tribat Bociki kad se oporavi sredit zube jer da je sve satrano od misec dana nazogastrične sonde i iskašljavanja plućnog gnoja, a čuje se Baki: „Igore, nisan zna da toliko voliš „Janu“. (...na stoliću s desne strane kreveta su bile posložene boce „Jane“ pune sokova...) Da san zna, kupova bi ti „Janu“. A ja ti dava za pive...“ Onda ga je Višnja prekinila da je stvarno više dosadan, i dok ga je gurala kroz vrata govorija je da će je ostavit isprid sobe, a da on ide po bolnici vatat neku dobru sestru... Čim su izašli, Bocika je mahnija rukom: „Ma biži, biži...“
I za kraj jedna zanimljivost – osim šta su Jurica Pađen i Škegro išli zajedno u razred, ovo sam pročita na RTL-ovom teletekstu prije par dana. Elem, neki američki golfer uspija je lopticom pogodit i ubit 275 metara udaljenog sokola za vrijeme snimanja emisije o tečaju golfa. U kojoj mjeri je golf igra u kojoj se igrači susreću s fizičkim preprekama na terenu, jednako kao i s onima psihičke naravi te zahtijeva preciznost, smirenost, strpljenje i smisao za strategiju, uvjerila se i rodbina nesretnog sokola nakon desetog ispucanog projektila u smjeru podjebavajućeg štektanja. U svakom slučaju, ovo je, zapravo, prvi pravi birdie otkad se priroda devastira terenima s osamnaest rupa, sporna palica je umisto u torbu završila u kesu za dokaze, a dotičnog golfera možda čeka i godina dana zatvora zbog ubijanja zaštićene vrste. I onda je nekome čudan podatak da je u ukupnoj svjetskoj zatvorskoj populaciji svaki osmi zatvorenik Amerikanac...