Splićanistika - dnevnik povratničke tuge

...što ne znači da se nismo dobro zabavili. Upravo suprotno. Jer smo žedni kulture. A to što nas se dojmilo u Noći muzeja želimo prenijeti čitateljima u formi redakcijskog priopćenja da potvrdimo (slično kao i prethodnim izdanjem Artsy „ST-ćanistike“) renome ovog bloga i po tko zna koji put demantiramo sve Gerine pokušaje prikazivanja nas iz redakcije kao hrpe nedokazane, nesofisticirane i svadljive stoke. Za slučaj da ste zaboravili, Gero je na odmoru od „ST-ćanistike“ i redakcije do idućeg Božićnog broja i sasvim slučajno smo ga u Noći muzeja sreli u Arheološkom muzeju kako tupo zuri u jedan sarkofag iz Salone. I ignorirali ga. Geru, naravno. Ne sarkofag. Jer sarkofag je bio bogato ukrašen frizom koji je prikazivao Mojsija kako vodi izraelce iz Egipta kroz Crveno more, a Ramzes ih sa svojom vojskom prati u stopu. Osim toga, dosta ljudi se okupilo baš na tom mjestu jer tu bio i kustos koji je tumačio što trebamo vidjeti za to što pred sobom gledamo kako bismo izašli bogatiji za neka saznanja o lokalnoj kulturnoj baštini. Prema riječima kustosa, gužva na frizu je tipična manifestacija straha od praznog prostora (tzv. horror vacui) zbog čega su svi umjetnički prikazi iz ranokršćanskog razdoblja bili nabijeni detaljima do pucanja, bilo ornamentima, likovima ili narativom koji uključuje jedno i drugo. Ljudi su shvaćali svijet kao mjesto potpuno ispunjeno božanskim smislom i svaka površina je morala biti potvrda toga. Zato i taj friz na sarkofagu s pretrpanom scenom, zato zidovi katakombi zgusnuti simbolima, zato prikazi koji govore stalno i u višeglasju jer praznina je opasna. Horror vacui kao izraz nepovjerenja u prazno. Da, da... U nestabilnim vremenima (a kasna antika s ranim kršćanstvom to svakako jest) svijet puca po šavovima pa barem nešto od starog svijeta mora biti zakrpano. I onda se taj isti impuls ponavlja kroz povijest u različitim oblicima. Srednjovjekovni rukopisi guše tekst ornamentima, u baroku nijednog mjesta da se oko odmori, viktorijanski interijeri u kojima je prostor zatrpan predmetima kao da će se kuća raspasti ako ostane previše zraka. I bez obzira je li izvor tog straha od praznine teološki, psihološki ili egzistencijalni, lijepo je kad se prepozna da je nešto od te ranokršćanske tradicije preživjelo i živi u suvremenom Splitu – kvartovi poput Visoke, Kile, Žnjana, Pazdigrada također se mogu shvatiti kao horror vacui. Doduše urbanistički i katastarski horror vacui, ali opet... Majstori su evoluirali u investitore, metafizika u kvadrate, estetika u beton, ideje u dijagnoze... Uglavnom, malo smo se makli iz dvora i otišli unutra razgledati stare spise među kojima je bilo i bogato opremljeno tiskano izdanje „Ljetopisa popa Dukljanina“ iz iljadu-šesto-i-neke, a onda nam je sve to nekako dopizdilo pa smo se zaputili do Galerije umjetnina. U biti, falilo nam je prostora...

Postoje slike koje prikazuju tragediju i postoje slike koje prikazuju ono što ide uz i dolazi iza tragedije, a nema nikakve veze s katarzom ili ičim uzvišenim. Što znači da ako vam je jasno da razlika između to dvoje nije formalna, nego egistencijalna, onda vas „Mrtvo dijete“, slika hrvatskog slikara Miljenka Stančića iz 1954. godine, mora ukopati na mjestu. I nebitne su vješto složene daščice Kažimira Hraste za potpalu gradela, karikature Slavana Vidovića (sina Emanuela Vidovića), sporedni su i Jordan i Gliha, ma sporedno je sve izloženo na tom katu i ispod njega. Skoro kao i mrtvo dijete u kolijevci. Ali lice roditelja koje je bez crta lica i gleda ravno pred sebe, lice živog djeteta također bez crta lica koje gleda prema roditelju ne zato što traži odgovor, nego zato što ni ne zna pitanje, prostorija oko njih koja je skoro pa bezlična uz malu refleksiju vanjskog prostora u ogledalu na stolu koji je, pogađate, također bezličan jer siluete krovova i sivo nebo mogu postojati bilo gdje – sve to legne svojom težinom i drži. Dakle, ništa na slici ne govori da život ide dalje u utješnom smislu, nego u krajnje ravnodušnom, da kosi jednako kao i smrt. Možda je Stančić to naslikao ili je možda tako slikao zato što je sjebano biti pubertetlija usred Drugog svjetskog rata. Pa kad rat i poraće doživiš u formativnim godinama kad bi se trebalo učiti kako je svijet “stabilan“ (a svijet to očito u tom razdoblju nije bio), onda valjda ostane neko generacijsko iskustvo da sve može biti ispražnjeno od smisla. Ali da se ne zaustavlja, da funkcionira nekako unatoč nemanju smisla...

S obzirom da je simetrija osvrta užasno važna, na ovom mjestu moramo integrirati horror vacui iz Arheološkog muzeja i ukopanost pred „Mrtvim djetetom“. Dakle, ako je ranokršćanski horror vacui bio reakcija na raspad starog poretka bez jasnih obrisa novog, i ako je praznina bila antiteza božanskom smislu koji je prožimao sve, onda ranokršćanski horror vacui nije bijeg od kaosa, nego od praznine smisla – površine su se morale puniti kako bi se održavala iluzija reda o svijetu koji je red izgubio. I zato iako se na prvu čini da „Mrtvo dijete“ stoji na suprotnom polu jer „Mrtvo dijete“ je prazan prostor koji se nema čime ispuniti, rupa koju se nema čime zakrpati, u „Mrtvom djetetu“ je u neku ruku oslikan sličan svijet u kojem su živjeli i rani kršćani – svijet bez stabilnih obilježja, svijet u kojem stari odgovori više nisu značili ništa, a novi još nisu postojali. S tom razlikom što se smisao nije mogao tražiti u Bogu jer Boga smo – ubili. Ono kako Curzio Malaparte opisuje ratnu Europu u „Kaputt-u“ kad piše o smrznutim konjima zarobljenima u finskim jezerima, s glavama iznad leda. Ili o djeci, koje ne prikazuje kao žrtve u patetičnom smislu, nego kao figure koje mirno prihvaćaju nenormalno i ne vrište, ne opiru se. Nije, dakle, u pitanju nasilje u eksploziji, nego nasilje u rutini sa švedskim stolom od pojedinačnih tragedija i bizarnih situacija koje se redaju jedna za drugom u svijetu koji je od smisla odustao. I kad nam je dopizdilo snatriti o egzistencijalnom angstu, prošetali smo do Fotokluba u kojem smo naletili na Geru kako bulji u nešto što je izgledalo kao fotografija Lučke kapetanije u magli. Osim Gere u Fotoklubu nije bilo nikoga pa nas je spopao gastralni horror vacui. I zato smo se povukli do najbližeg kafića ispuniti prazan prostor u želucu pivicom da zaključimo Noć muzeja...

Ako su informacije točne, „Mrtvo dijete“ je u vlasništvu Galerije umjetnina Split iako se većina djela Miljenka Stančića nalazi u Muzeju grada Varaždina. I ako je procjena ChatGPT-a točna, cijena bi se mogla kretati u rasponu od 15 do 40 iljada eura. Kako mislimo da nema razloga da ova slika ne ukrašava prostorije redakcije „ST-ćanistike“, otvaramo račun za donacije. Nadamo da će vjerno i drago čitateljstvo ovog bloga podržati našu žeđ za kulturom jer mi venemo za lijepim, ali smo lijeni da maknemo prstom. I zato, ne budite bešćutni, budite humani i donirajte za – mrtvo dijete!