.................................. Ka kora kruva kad zavara glad
.................................. siti me more da san bija mlad,
.................................. siti me miris moje kuće kraj ferala
.................................. na vrime kad duša samo svitlo je znala.
............................................ Na kamenju jada putnik san ki zna
............................................ di se život nada di je duša zadila,
............................................ što je manje lipo to je veća pokora
............................................ sve mi više triba stara kuća didova ...
........................................................... Sad kad život rastega je stol
........................................................... na fetu kruva prosuja je sol,
........................................................... pa su riči grube, žedne
........................................................... pa me lipo samo dikod prene
........................................................... Sad kad život rastega je stol
...........................................................................................................
.................................. Ka kora o libra više nikome ne dan
.................................. da mi riči dira da mi ulazi u san,
.................................. nek me samo budi miris kuće kraj ferala
.................................. iz dana kad duša samo svito je znala.
........................................................... Sad kad život rastega je stol
....................................................................................................
................................................... /Tomislav Bralić/
I tako boraveći na mome moru, odmarajući se u tišini i miru moga sela, presretna što sam opet mu došla nakon dugo vremena i što me dočekalo kao i uvijek, što sam pronašla ga jednakim kao i inače, što sam sebe našla u njemu kao i do sada ... počela sam razmišljati o danima 'kada je duša samo svitlo znala', a onda odlaskom u svijet ga gubila da bi ga ponovno zadobila, nanovo zadobivala ... svakim traženjem čeznući nanovo za njim znala kojom srećom i veseljem srca će je nadariti kada ga opet susretne i kako će tužna biti kada opet ode ... kada ga njenim nemarom načas izgubi, da ga nanovo jačim žarom traži ...
Hvala ti, Gospode, što Tvoja odsutnost kratko traje ..................
Nakon malo muke ti se otkrivaš, te sve ono mučno zaboravljam .........................
O, Gospode, oprosti mi što te počesto tražim na krivim mjestima ........................................
Tražim utjehu od tvojih stvorova koji ne mogu utješiti moje srce. Žao mi je što na tvom mjestu, prijestolju srca moga, počesto zakraljim nekoga drugoga, posjednem ga na tvoje mjesto ili neko zlatno tele izlijem sebi. Tada kad ti nisi na svom mjestu koje ti pripada, nemirno je srce moje. Želje ga razdiru, ne daju mu mira. Bacaju ga kao da je u morskoj oluji; kovitla ga sad ovamo, sad onamo. Ništa mi nema smisla kad ti nisi gdje trebaš biti. Nauči me da te tražim i pruži se onome tko te traži; jer niti te mogu tražiti, ako me ti ne podučiš, niti te mogu pronaći ako se ti ne pružiš.
Neka te moje srce traži bez prestanka .........................................................
Neka te tražim žudeći, žudim tražeći ...........................................................................
Neka te pronađem ljubeći, ljubim nalazeći te .............................
..........
.............................................................Tražiti Boga kojega smo izgubili
Čovjek je danas dobio gotovo sve: ima moć nad prirodom, znanje o prirodnim zakonima, bogatstvo blaga zemlje, zadovoljstvo velikih gradova, slobodu u oblikovanju života, svemirska prostranstva, raskoš ljepote svijeta ...
No sve je to bilo kao pakt s đavolom:
"Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš." /Mt 4, 9/
U svakom slučaju, čovjek je, doduše, zadobio svijet, ali je pri tome izgubio Boga:
"Novi svijet" više ne govori o Bogu, više ne sluša Boga, ne poznaje više Boga, u školama je Bog kao stranac, u obiteljima više nema pravo glasa i udjela u odlukama, ekonomija može bez njega, zakoni se ne pozivaju na njega, u slobodnome vremenu on je smetnja, u životu ljudi on više nije vidljiv ...
Pa gdje je Bog ostao? Kako to da ga danas nitko ne treba? Je li Bog netragom iščeznuo iz svijeta?
Tragovi su jasno vidljivi. Otkako je čovjek izgubio Boga, izgubio je i sebe! On ide kroz svijet "kao izgubljen" i ne zna više:
"Čemu sam ja ovdje? Što ja zapravo želim? Gdje je moj cilj? Čemu se još veselim?"
Ovo je "izgubljen naraštaj": Ljudi su postali sami sebi stranci, žive "izvan sebe", u stalnom bunilu, i samo kada se zavaravaju, mogu izdržati ovaj život: žive u velikoj praznini usamljenosti, u tami bez smisla i sadržaja, bez prave domovine i bez odgovora na pitanje o patnji i smrti.
"Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?"/Lk 9, 25/
Prijatelju, jesi li i ti izgubio Boga? Jesi li izgubio snagu svoje duše? Snagu strpljenja i opraštanja, snagu samosvladavanja, snagu u patnji i duševnom miru, snagu za istinu i uzvišeno? Možeš li se još izdići nad svakodnevicu ili tvoja duša već leži na zemlji, iscrpljena i opljačkana, ranjena i do smrti iznemogla?
Prijatelju, ne mora biti tvoja vlastita krivica ako si izgubio Boga. I Marija je izgubila Isusa u vrevi mnoštva hodočasnika, bez vlastite krivice, naprosto za to jer je ljudski vrtlog bio odveć velik, a zbrka je sve pomutila. No ne smiješ se pomiriti time da si Boga izgubio! Moraš ga tražiti, pitati za njega, dozivati ga kao i Marija, kada je izgubila Isusa. Tri ga je dana tražila.
Prijatelju, tragaš li i ti za izgubljenim Bogom iz sve snage svojega srca?
Samo ako u tebi postoji čežnja, naći ćeš Boga. Čežnja je traganje. Snaga ljubavi pokazuje se u snazi čežnje.
Trpiš li zbog gubitka Boga?
Patiš li zbog toga što te u svijetu okružuju ruševine? Imaš li oči da zapaziš uništavanje religije, opustošenje istine, razaranje obitelji, okamenjena srca i prazne ljudske ljuske našega vremena? Možeš li još plakati i biti neutješan, jer nedostaje ti ono bitno: Bog, istina, smisao i prisutnost Božja?
Samo onaj koji može patiti zbog gubitka ljubljene osobe, taj ljubi iz svega srca; samo onaj tko je neutješan zbog izgubljenog Boga, doista čezne za njim.
Tješiš li se lažnim utjehama? Ili tvoja duša danju i noću luta gradom tražeći izgubljeni predmet svoje ljubavi, Boga, kojemu pripada cijelo tvoje srce?
Samo ljudi čežnje mogu spasiti naše doba. Budući da ljube iz svega srca, mogu naći Boga svom svojom dušom. Samo ako tražiš, jer si sve izgubio, sve ćeš i naći: Boga, blago, ljubav, vječno.
Traži Boga! I ne prekidaj traganje! Izazivaj Boga!
Ili više nemaš suza? Niti čežnju? Ni bol zbog izgubljene domovine kod Boga? Zar te više ne boli što si izgubio Boga? Zar više ne možeš vikati iz dubine duše: "Bože, pomozi mi?" Prijatelju, je li tvoja čežnja pokopana? Zar si postao ravnodušan?
To bi bilo najgore, gore od ubojstva i izdaje, gore od nevjere i lažljivosti.
Je li strast uništila tvoju čežnju? Pohlepa za novcem, posjedom, sebeljublje i strast za vladanjem, strast za ljudskim odobravanjem, za blagostanjem i sigurnošću?
Prijatelju, znam samo za jedan jedini prohodan, uporabljiv put: Svakodnevno moli! Uzmi krunicu u ruke i moli usnama toliko dugo dok i srce ne započne moliti, dok se duša ne oslobodi ruševina i čežnja ne pronađe prostor:
"Bože, spasi me! Izbavi me iz ponora! Oslobodi me zemlje! Pokaži mi sebe! Izvedi me sa stranputice! Vrati me! Daj mi snagu! Oprosti mi i daj mi novi početak ..."
Ako tražiš Boga, Bog će naći tebe. Jer on te je uvijek tražio; on te bez prekida zove, ali ti nikada nisi čuo taj unutrašnji glas u prevelikoj buci svojeg života; on ti je uvijek pokazivao unutrašnje svjetlo, ali ti si išao za lažnim svjetlima i previđao si ga. Bog je veći od tvojega srca; njegova čežnja za tobom veća je od tvoje čežnje za njim. Ako moliš krunicu, postupno ćeš čuti njegov glas, njegovo će te svjetlo prosvijetliti, njegov zov doprijeti do tebe:
.....................
......................................... Napokon ga čuješ !!!
......................................... Napokon se susrećete:
.......... Ti i Bog, pastir i izgubljena ovca, tvoja čežnja i izgubljeni Bog.
Da mi se vratit
Da mi se vratit
Da mi se vratit
u bile dvore
ditinjstva mog
s očima put neba
sa srcem ča vreba
pa se opet vratit
živote moj
................................. Da mi se vratit
................................. Da mi se vratit
................................. Da mi se vratit
................................. u mirne vale
................................. Jadrana mog
................................. pa povadit sidra
................................. pa razapet jidra
................................. Pa se opet vratit
................................. živote moj
Pa niz obraz pustit suzu
da iznova sol poteče
zbog lipote nike davne
ča je rekla da me neće
Pa iznova ispit čašu
i zapivat za dušu bisnu
sritan zaspat ispod skala
čekat dašak maestrala,
maestrala ...
................................. Da mi se vratit
................................. Da mi se vratit
................................. Da mi se vratit
................................. u mirne vale
................................. Jadrana mog
................................. pa povadit sidra
................................. pa razapet jidra
................................. pa se opet vratit
................................. živote moj.
/Tomislav Bralić
i klapa Intrade/
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...