s.mirjam

nedjelja, 11.11.2007.

VJERA U ZAGROBNI ŽIVOT ...

***************

Uvod
Vjera u zagrobni život u Starome se zavjetu postupno razvijala. U drevnim biblijskom tekstovima ona još nije bila dovoljno artikulirana. Predodžbe o zagrobnom životu bile su još vrlo nejasne, sužavale su svaku mogućnost života nakon smrti i naglašavale da čovjek iščezava bez nade u povratak. U sličnom raspoloženju je i Job uskliknuo: "kad umre čovjek, zar uskrsnuti može?" /Job 14,14/.
Trebala su proteći stoljeća razvoja starozavjetne objave da bi se tek potkraj Staroga zavjeta, u 2. stoljeću prije Krista, jasnije izrazila nada u život pojedinca nakon smrti.
Vjera u zagrobni život susjednih naroda na Starome istoku
Dva su religijsko-kulturna svijeta glede ovoga pitanja utjecala na Hebreje: Egipat i Mezopotamija /osobito Babilonija/ s Perzijom.
Egipat; neke faraonske piramide sadrže vrlo stare egipatske predaje o zagrobnom životu, čak iz 4. tisućljeća prije Krista. Egipćani su vjerovali da se faraon, pošto umre, združuje s bogom Re u sunčanom čamcu. Tako faraon pobjeđuje smrt, sjedinjuje se s božanskim bićem i dalje vječno živi. Obred balzamiranja pomaže nam u razumijevanju njihova shvaćanja zagrobna života. Za Egipćane smrt nije bila konačan događaj, nego samo jedna etapa, nešto poput sna. Život nakon smrti samo je nastavak zemaljskog života. Egipćani su vjerovali u Božji sud. Unatoč svemu, egipatske predodžbe o zagrobnom životu nisu bile spojive s osnovnom izraelskom vjerom u Boga Jahvu, te tako nisu ušle ni u biblijske tekstove.
Babilonija; babilonska vjerska književnost malo govori o budućem životu poslije smrti. Babilonci su vjerovali da bogovi kažnjavaju zlo i nagrađuju dobro, ali su kaznu ili nagradu iščekivali već u ovozemaljskom životu. Bogovi su besmrtnost i vječnost zadržali za se, a ljudima su dodijelili sudbinu smrti: stoga čovjek treba uživati radosti koje mu život nudi, jer nema nade u bolji život poslije smrti. Babilonci se svojim bogovima uglavnom mole za zemaljska dobra, a rjeđe za duhovna. Nemaju molitve za sretnu smrt, stoga i mole da se bezbožnima skrati život. Od djela je najznačajniji "Ep o Gilgamešu". Ovdje je važno napomenuti da skoro sve religije imaju priču o potopu, koji označava život ispočetka. Često, ovdje na zemlji, pravednik ostaje bez nagrade, a bezbožnik bez kazne. Ta je činjenica pridonijela mišljenju da se nagrada i kazna moraju ostvariti u zagrobnom životu. Međutim, ovakvo uvjerenje pojavljuje se i kod Babilonaca i kod Izraelaca dosta kasno.
Indija; prema indijskom vjerovanju pokojnici doživljavaju poslije smrti dvostruku sudbinu: grešnike bogovi strovaljuju u tamni prostor /gdje prolaze kroz sedam područja pakla/ odakle nema povratka, a pravednici odlaze u gornji svijet u nebo, gdje stanuju bogovi s kojima oni postaju dionici blaženstva. Ondje pravednikova duša razgovara s Bogom i spoznaje da je Bog bit svakog bitka. Na taj način pravednikova duša postiže besmrtnost sjedinjenjem i poistovjećenjem s Brahmom te tako pobjeđuje smrt. U Indiji su vjerovali u posljednji sud i u posljednju bitku između dobrih i zlih sila.
Perzija /današnji Iran/ ima uglavnom istu eshatološku koncepciju kao i Indija, ali razvijeniju. U iranskoj religiji postoji i nauka o uskrsnuću tijela. Poslije uskrsnuća mrtvih bit će opći i posljednji sud nad svim ljudima. Taj sud će se ostvariti u vatri i zemlja će biti očišćena od svakoga zla. Svatko će poslije smrti dobiti nagradu ili kaznu, ovisno o svojim djelima koja je činio u ovozemaljskom životu. Na toj obnovljenoj zemlji živjet će ljudi novim životom u kojem neće trebati tijela. Bit će poput čistih duhovnih bića. Posljednji sud i svršetak svijeta ima se dogoditi na kraju 12.000. godine od postanka svijeta.
Vjera u zagrobni život u Starome zavjetu
Premda postoje velike sličnosti između babilonske i izraelske vjere u zagrobni život, ipak je vjera u Izraelu bitno nadišla babilonsku vjeru u zagrobni život. A to stoga:
1. što je Bog s njima sklopio Savez prijateljstva,
2. jer u Izraelu ima ljudi koji na temelju svojega osobnoga iskustva s Bogom tumače narodu Božju objavu i
3. jer postoji živa vjera da Jahve ne može svojim vjernicima uskratiti život poslije smrti.
Da bismo mogli shvatiti starozavjetnu vjeru u život poslije smrti, moramo poznavati starozavjetnu antropologiju koja se razlikuje od grčke i od naše kršćanske antropologije.
Vjera u zagrobni život u poruci proroka i psalama
Velika promjena u shvaćanju života poslije smrti pojavljuje se, pri kraju monarhije, u navještajima proroka Jeremije i Ezekiela. Oni unose u starozavjetnu teologiju novo tumačenje odnosa između Boga Jahve i pojedinca. To je bilo polazište i za mijenjanje i premišljanje predodžbe o čovjekovoj sudbini poslije smrti. Život ne završava u besmislenoj negaciji života, u tami Podzemlja, nego u spasenjskom zahvatu Božjem. Bog ne napušta svojih, nego misli na svoje i poslije smrti /tračak takve nade nalazimo i kod Joba 14,13-15/.
Kod proroka Jeremije, Ezekiela i Trećeg Izaije pojavljuje se misao suda Božjega nad pojedincima poslije smrti i nad svima na kraju povijesti. Grijeh prati čovjeka u zagrobni život, kao što i dobra djela prate čovjeka u zagrobni život. Sve do babilonskog sužanjstva Izraelci nisu vjerovali u kaznu za grijehe poslije smrti nego se ona ostvarivala već u ovozemaljskom životu kroz bolest, neimaštinu, kratak život ili preranu smrt.
Nada da čovjekov život ne završava u besmislenoj negaciji života, prisutna je osobito u Psalmima. Oni izražavaju osjećaje pojedinca koji se nada Božjemu milosrđu.
Tako psalmist pjeva: "A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati!" /Ps 17,15/.
Psalmist ovdje vjeruje da će moći i poslije smrti gledati i uživati Boga, što mu bijaše najuzvišeniji cilj.
On ima vrlo živu predodžbu što će se dogoditi s njime u Podzemlju: "Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, niti dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno!" /Ps 16,10-117/.
U ovim retcima pobožni Izraelac čvrsto vjeruje i predosjeća da će njegova smrt biti drukčija nego smrt bezbožnika: dušu će pravednog psalmista Bog ugrabiti iz Podzemlja i milostivo je k sebi primiti /Ps 49,14-16/.
Vjera u zagrobni život u mudrosnoj književnosti
Starozavjetni mudrac razmišlja o zagrobnom životu postupno. Knjiga Mudrosti rješava problem nagrade i kazne vjerom u budući život. Odmah poslije smrti pobožni će biti nagrađeni, a bezbožnici kažnjeni. Nada pravednih "puna je besmrtnosti" /3,4/. Pravednik, ako i umre prije vremena, naći će mir /4,7/. On živi dovijeka, i u Gospodinu je nagrada njegova /5,15/. /Pogledati 5,1-16/.
Izreke vjeruju u nagradu i kaznu poslije smrti: "Zao čovjek neće proći bez kazne, a rod će se pravednički izbaviti!" /Izr 11,21/.
Vjera u zagrobni život u posužanjsko doba
Razvoju vjere u zagrobni život pridonijele su, s jedne strane, nesigurnosti i frustracije glede Božjeg odnosa prema pojedincima, a s druge strane, izjalovile su se velike nade koje su Izraelci polagali u perzijskoga kralja Kira, koji je srušio Babiloniju. Budući da se ovdje na zemlji nisu ostvarila Božja obećanja i ljudska nadanja, posužanjski proroci propovijedaju da će se ostvariti u budućem svijetu, koji će uspostaviti Mesija, i u budućem vječnom životu s Bogom.
Na najvažnije pitanje o čovjekovoj sudbini poslije smrti apokaliptičko-eshatološki biblijski pisci odgovaraju: čovjek će živjeti novim životom poslije smrti. On će "uskrsnuti". Uskrsnuće za njih znači novi život koji će ostvariti, uz Božju milost, cijeli čovjek, i tijelo i duša. Najizrazitije mjesto apokaliptičke literature o uskrsnuću jest Dn 12,2:
"Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni na vječni život, drugi za sramotu, za vječnu ludost!".
Tekst 2 Mak 7,9-14 je odraz vjere Židova u 2. stoljeću prije Krista. Ovaj izričaj o uskrsnuću u određenoj je vezi s Dn 12,2. Apokaliptičko iščekivanje zemaljskog uskrsnuća pretvorilo se u 2 Mak u nebesko uskrsnuće mučenika. Deveti redak glasi:
"Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni."
Vjera u zagrobni život u judaizmu i u Kumranu
Vjera u zagrobni život kasnoga starozavjetnog židovstva povezana je s vjerom koja je izražena u Dn 12 i u 2 Mak. Ona se počela razvijati po povratku Židova iz babilonskoga sužanjstva /6.-5. st. prije Krista/ i dosegla vrhunac u 2. i 1. st. prije Krista. U ovom je razdoblju židovska teologija dosegla vrhunac. Pozornost se tada počela s ovosvjetskoga sve više premještati na onosvjetsko, na budućnost čovjeka pojedinca i cijeloga naroda. U takvim prilikama cvate apokaliptika i eshatologija.
Za kasnožidovsku vjeru u život poslije smrti od osobita su značenja apokrifi /židovski spisi nastali uglavnom između 2. st. pr. i 2. po Kristu, koji nisu uvršteni u židovski kanon). Svim apokrifima je zajedničko to da iščekuju uskrsnuće a da ne razlikuju između tijela i duše. O smrti i životu poslije smrti, osobito o uskrsnuću, govore vrlo maštovito. Ovdje su značajna sljedeća djela: Baruhova apokalipsa, Ezrina apokalipsa, I Henoh, II Henoh, Jubileji, Oporuke dvanaest patrijarha, Kumranska književnost i Psalmi Salomonovi.
Knjiga I Henoha vrlo je važna za razumijevanje kasnožidovske eshatologije. U tekstovima se spominju anđeli, Mesija, novi jeruzalemski Hram, novi Jeruzalem. U 22. poglavlju opisuje se boravak pokojnika u Podzemlju: detaljno opisuje prostorije Podzemlja i život u Podzemlju.
Knjiga jubileja opisuje Sudnji dan, kad će Sotoni biti oduzeta svaka vlast. U opisu svršetka svijeta upozorava ljude na potrebu obraćenja i opisuje uskrsnuće pravednih.
Do sredine 2. st. prije Krista govori se samo o uskrsnuću čovjeka na Sudnji dan, a potkraj 1. st. prije Krista i tijekom 1. st. po Kristu razvit će se predodžba o uskrsnuću mrtvog tijela. Prema toj predodžbi duše će pokojnih ponovnim sjedinjenjem s vlastitim tijelom na Sudnji dan postići savršeniji stupanj egzistencije.
U kumranskoj zajednici vjera u zagrobni život vrlo je razvijena a iščekivanje uskrsnuća općenito poznato. Čovjek je duh i zajamčena mu je besmrtnost. Spašava se milošću Božjom, dobrim djelima i članstvom u esenskoj, kumranskoj zajednici. Bog će poslije uništenja ovoga grešnog svijeta stvoriti novi svijet, svijet istine i pravde. I pravilo zajednice /1QS/ govori o uskrsnuću od mrtvih i o novom stvaranju.
SMRT
Biblijska objava jasno gleda smrti u oči, smrti dragih osoba što u tugu baca one što ostaju, smrt s kojom se svatko osobno mora suočiti, jer "tko živ smrti vidjeti neće?" /Ps 88,49/. U okviru starozavjetne antropologije smrt nastupa odmah čim Jahve oduzme dah čovjeku. Životni dah nešto je neosobno, i kad izlazi iz čovjeka, vraća se Bogu, gospodaru života. Dakle, kad životni dah napusti tijelo, čovjek postaje lešina koja se vraća zemlji. Međutim, nešto od čovjeka ipak ostaje, a to nešto nije, prema starozavjetnu shvaćanju, ni duša ni duh ni tijelo, nego sve zajedno. To nešto nastavlja živjeti i poslije fizičke smrti.
Smrt je za biblijskoga pisca, s jedne strane posve prirodna činjenica, a s druge kazna za grijeh. Tako stoji u Post 2-3 gdje je smrt prikazana kao kazna za grijeh, kao kazna za povredu Saveza s Bogom.
Biblijski pisac o smrti pretpostavlja četiri činjenice:
1. smrt je prestanak životnosti kojoj je duša središte /psihološki vid/;
2. smrt je prestanak čovjekova članstva u zajednici živih /sociološki vid/;
3. smrt je gubitak odnosa s Bogom koji je čovjek imao na temelju Jahvina Saveza s narodom /teološki vid/ i
4. smrt je nesposobnost ulaska u sociološke, političke i komunitarne odnose /historijski vid/.
U skladu s ovim pretpostavkama smrt, smrt Biblija različito shvaća: biološki, mitološki i simbolički.
Izrael se čvrsto nada da će Bog na kraju pobijediti smrt i izbaviti čovjeka iz vlasti smrti i Podzemlja. Kad Bog uspostavi svoje eshatološko kraljevstvo, on će zauvijek uništiti tu smrt što je on nije bio stvorio u početku. Da bi tada pravednici što snivaju u prahu Podzemlja dobili dio u njegovu kraljevstvu, oni će uskrsnuti na vječni život, dok će drugi ostati u vječnoj grozi Podzemlja /Dn 12,2; Iz 26,19/.
PODZEMLJE /hebr. še’ol/
Židovi su zamišljali da Bog stanuje visoko iznad svoda nebeskoga, a pokojnici se nalaze duboko ispod zemlje, u Podzemlju, kao razjapljena rupa, dubok zdenac, mjesto šutnje /Ps 86,13; Ez 31,14.16.18./. U njemu je vječni mrak, tama, propast, zaborav. O njemu se govori pjesnički kao o zatvoru s vratima sa zasunima /Jon 2,7/. Iz Podzemlja nema povratka; tko je jednom onamo otišao, odanle se više ne vraća. Samo Jahve može izbaviti pokojnika iz še’ola /1 Sam 2,6/, jer je samo on gospodar života i smrti, gospodar Podzemlja /Am 9,2/. Proroci govore kako Jahve vlada i nad Podzemljem i nad onima koji se u njem nalaze. Jahvi pripada sudbina mrtvih i on neće dopustiti da pravednik ugleda truleži /Ps 16,10/.
U biblijskim je tekstovima izraz Podzemlje često sinonim za smrt. U še’olu nema aktivnosti niti znanja. Mrtvi ne mogu ondje slaviti Boga kao živi, jer nemaju tijela. Tako u Sirahovoj knjizi /17,27/ stoji:
"Hvala mrtvih mrtva je, kao da ih nema, samo živ i zdrav hvali Gospodina!".
Međutim, ima i tekstova koji pretpostavljaju neku aktivnost duhova u Podzemlju. Stoga su Hebreji donosili hranu na grobove svojih pokojnika. Poput susjednih naroda i Izraelci su častili svoje mrtve i s njima ostali u dodiru, oplakivali ih, brinuli za grobove, slavili pogrebne gozbe...
SUD
Božji sud nad ljudima bio je u Starome zavjetu već članak vjere koji nikad nije dolazio u pitanje. Bog Jahve ima vlast nad svijetom i nad ljudima. Bog je vrhovni sudac i k njemu se utječu svi, a osobito siromasi, udovice i nepravedno proganjani.
U biblijskome hebrejskom jeziku za glagol suditi najčešće se upotrebljava riječ šafat, također i din, a za imenicu sud hebrejski izraz mišpat. Ovi hebrejski izrazi imaju nešto drukčije i znatno šire značenje nego hrvatski izrazi sud i suditi. Hebrejski šafat znači suditi ali i upravljati, vladati zajednicom. Znači djelovanje kojim se poremećeni red pravne zajednice /ili osobe/ ponovno uspostavlja.
Ipak, sud Biblija promatra više kao eshatološku nego kao povijesnu stvarnost. Eshatološki sud nad izraelskim narodom i nad drugim narodima omiljela je proročka tema. Proroci naviještaju kako će Bog Jahve suditi narode, suditi protivnike, poraziti neprijatelje i narodu donijeti konačnu pobjedu. Mesiji pripisuju ideal pravednog suca koji će u «onaj dan» pravedno suditi, donijeti mir, uspostaviti pravednost i pravo.
Poslije povratka iz babilonskoga sužanjstva proroci razvijaju temu Posljednjega suda koji će obuhvatiti grešnike svega svijeta, pa i sve članove izabranoga naroda. Na tom će sudu opstati samo pravednici, samo onaj ostatak koji je Bogu bio vjeran (zajednica esena u Kumranu sebe je smatrala «svetim ostatkom»). Božji sud dojmiljivim je slikama oslikao prorok Daniel (Dn 7,9-12.26). Svi će ljudi morati položiti račun kako su živjeli, kako su se ponašali prema Bogu i prema ljudima (Mudr 4,20-5,23). Pobožni su Židovi stoga nastojali živjeti tako da bi na Sudu Božjem mogli pokazati što više dobrih djela, da bi ih Bog na temelju tih dobrih djela prepoznao kao pravedne i čiste i Boga dostojne.
VJERA U USKRSNUĆE
Starozavjetna vjera u uskrsnuće mrtvih plod je promišljanja vjerskog pologa Božjega naroda. Vjera u uskrsnuće odgovor je na brojne događaje s kojima su se Židovi suočavali potkraj starozavjetnog razdoblja. Stoljećima tema uskrsnuća mrtvih nije obuzimala Židove. Nastavlja li i pojedinac živjeti nakon smrti? – Židovi su se počeli pitati tek kad su postali korjenito svjesni činjenice da pravednik katkad prerano umire a grešnik katkad dugo i u bogatstvu uživa ovaj život.
O uskrsnuću se u Petoknjižju još nikako ne govori /zato se saduceji rugaju drugima koji vjeruju u uskrsnuće/. Proroci o njem govore sasvim rijetko, a i onda kao o fizičkom ozdravljenju ili kao o nacionalnoj obnovi /1 Kr 17,17-24; Hoš 6,1-3; Iz 53,10-12/. Tek u kasno starozavjetno doba, potkraj 2. st. prije Krista, Židovi su počeli ispovijedati vjeru u uskrsnuće tijela /usp. Dn 12,1s; 2 Mak 7,1s; Iz 26,19s/.
Nije nipošto slučajno da se upravo nakon sužanjstva, u eshatološkim i apokaliptičkim sredinama koje su nadživjele katarzu sužanjstva, rodila nada u uskrsnuće mrtvih kao odgovor na beznađe zbog neizbježne sudbine koja je vodila u smrt. Misli se konkretno na 2. st. prije Krista, na 135. godinu kada je iz krize u doba rata nikla ideja o uskrsnuću, jer je nemoguće da tlačitelji i pogubljeni imaju istu kaznu odnosno nagradu. Naravno, ovoj ideji je pridonijela i spoznaja o Bogu koja stalno raste.
Pretpostavke za starozavjetnu vjeru u uskrsnuće
Glede starozavjetne vjere u uskrsnuće treba voditi računa o sljedećim pretpostavkama:
1. biblijsko shvaćanje smrti i njezinih posljedica;
2. starozavjetna vjera u Boga stvoritelja;
3. biblijska antropologija i
4. izvanbiblijski utjecaji.
Smrt je u SZ tajanstvena pojava. SZ sučelice smrti uopće ne postavlja mnoga pitanja, budući da ionako ne zna odgovore na njih. "Uskrsnuti" znači jednostavno "ponovno uspostaviti ljudske snage" odnosno "ponovno vratiti dušu u mrtvo tijelo" /usp. 1 Kr 17,17-24; 2 Kr 4,31-37; 13,21/.
Stari zavjet još nije poznavao mogućnost novoga života koji bi Bog ponovno uspostavio nakon smrti. Dojmljiv primjer za to je Propovjednikovo razočaranje. Starozavjetnici su sve svoje odnose s Bogom i s drugim ljudima nastojali izgraditi već na zemlji, još za života: pokušali su ovdje na zemlji ljubiti Boga svim srcem i slaviti ga.
Vjera u Boga stvoritelja jest osnova za razvoj biblijske vjere u uskrsnuće. Izrael je postupno počeo shvaćati da će Bog u svojoj stvaralačkoj moći, u svojoj pravednosti i u svojoj ljubavi napokon ipak pobijediti smrt. Odvajkada Izrael vjeruje da njegov Bog ima vlast i nad životom i nad smrću.
Prema biblijskoj antropologiji čovjek je shvaćen kao jedinstveno, a ne kao sastavljeno biće /starozavjetni monizam za razliku od grčkog dualizma!/. Čovjek nije sastavljen od tijela i duše, nego on jest i tijelo i duša. Za starozavjetnog čovjeka tijelo je nositelj života, a duša bez tijela ne može postojati. Duša, stoga, mora postati tijelo, mora se utjeloviti da bi mogla postojati. Prema ovome, pravi i istinski čovjekov život završava smrću. Vjera u besmrtnost duše u ranome Starom zavjetu još nije bila jasno definirana.
U tom svjetlu se u mnogim tekstovima u Starom zavjetu /Iz 26,19 i Dn 12,2/, kada se govori o uskrsnuću, misli na cjelovitoga psihosomatskog čovjeka. Uskrsnuće znači novi život u kojem treba imati udjela cijeli čovjek, kao cjelina duše i tijela. Tek se u kasno starozavjetno doba, pod utjecajem grčkog pojma duše, razvilo shvaćanje o ponovnom sjedinjenju već mrtva tijela s njegovom dušom, koja nakon smrti neko vrijeme kod Boga živi odijeljeno od tijela.
Na nastanak vjere u uskrsnuće od mrtvih u Starome su zavjetu utjecali i izvanbiblijski elementi, osobito kanaanska mitologija /npr. elementi poljodjelstvenog kulta/.
Starozavjetni tekstovi o uskrsnuću od mrtvih
Prema biblijskim izvještajima, Henoh i ilija su umjesto u Podzemlje uzašli na Nebo, da bi ondje zauvijek bili s Bogom. Uzašašće na nebo jest književni izraz koji ukazuje na pobjedu smrti. Ono još zapravo ne pretpostavlja i uskrsnuće od mrtvih, u pravom smislu riječi.
Čovjekova nada da će nakon smrti biti vječno kod Boga, na Henohov ili Ilijin način, prisutna je osobito u psalmima /usp. 49,16; 73,23-28 i 16,9-11/. Psalam 49,16 vjerojatno već zna za neumrlost duše, pa možda čak i za uskrsnuće, a svakako za uzašašće na nebo /egzegeti o tim stvarima još nemaju jedinstveno mišljenje/. Psalmist se nada da će doći k svojemu Bogu i s njime moći ostati za svu vječnost, kao što je s njime uvijek bio i na zemlji. Ali, uskrsnuće od mrtvih u ovom tekstu nije izričito spomenuto.
Vjera u uskrsnuće u starozavjetnih proroka
Prvi prorok koji spominje uskrsnuće od mrtvih jest prorok Hošea /6,1-3/. On već u 8. st. prije Krista vjeruje da će nam Bog ponovno podariti život, uskrisiti nas od mrtvih, da bismo mogli pred njegovim licem živjeti za sve vijeke vjekova. Ovaj je tekst imao veliko značenje u Starom zavjetu te je najbliži događaju uskrsnuća Isusa Krista. Ovdje je važno napomenuti da se trećim danom u biblijijskim tekstovima često označava situacija koja dotiče samo dno, nultu točku, odnosno situaciju koja je kritična /usp. 6,2/.
Međutim, prema mišljenju mnogih egzegeta, motiv smrti i uskrsnuća od mrtvih kod proroka Hošee u vezi je s poljodjelstvenim kultom Kanaana. Rječnik /poput: ponovno dati život, ponovno uzdignuti, živjeti pred njegovim licem/ govori više u prilog nekom nacionalno-političkom uskrsnuću nego individualnome uskrsnuću od mrtvih. Svakako, Hošejin tekst 6,1-3 bio je kasnije shvaćen u smislu uskrsnuća od mrtvih, kao što nam to potvrđuju targumi i Septuaginta.
Poslije pada Jeruzalema 587. g. prije Krista prorok Ezekiel naviješta obnovu Doma Izraelova, to jest povratak Izraelovih sužnjeva u domovinu, slikom osušenih kostiju /Ez 37,1-14/. Ta slika ističe izvanrednu Jahvinu moć i poziva se na tradiciju koja je odvajkadapostojala u Izraelu i pripisivala uskrsnuće stvoriteljskoj sili Božjoj. Prorok je glede uskrsnuća osušenih kostiju pod utjecajem izvještaja o stvaranju čovjeka u Post 2,7.
Nakon proroka Ezekiela određeni napredak što se tiče vjere u uskrsnuće od mrtvih pokazuje Drugi Izaija /53,10-12/, u 4. pjesmi o Sluzi Jahvinu, gdje naviješta uskrsnuće izraelskog naroda. Taj je himan o uskrišenju Sluge Jahvina imao veliki utjecaj u Starome zavjetu te otvorio nečuvene perspektive koje su se u pravome i punome smislu ostvarile u uskrsnuću Isusa Krista.
S obzirom na uskrsnuće od mrtvih, konačni rezultat ovih biblijskih tekstova nije baš tako ohrabrujući. Događaj o kojem govore ovi starozavjetni tekstovi odnosi se ili na jednostavno oživljavanje, tjelesno izlječenje ili na nacionalno-političku obnovu Izraela, a ne na Božju pobjedu nad smrću i na uskrsnuće od mrtvih u užem smislu riječi.
Starozavjetna mudrost i apokaliptici
U helenističkom su razdoblju izraelski vjernici ponovno otkrili vjeru u uskrsnuće od mrtvih, koja se stoljećima borila s brojnim teškoćama. Zasluga za to prije svega pripada mudrosnoj i apokaliptičkoj književnosti SZ. S tim u vezi osobito su nam značajna sljedeća četiri biblijska teksta:
1. Job se nada da će ga Bog uskrisiti od mrtvih i udijeliti mu opravičenje koje je uzalud tražio od ljudi ovdje na zemlji /Job 19,25-27/. 25. i 26. reci su glasoviti: oni su vrhunac Jobove knjige. Sveti je Jeronim imao veliki utjecaj u katoličkoj egzegezi što se tiče ovoga teksta jer je svoj prijevod tih redaka potkrijepio i svojim komentarom:
"Job ovdje pretkazuje uskrsnuće tjelesa na takav način na kakav nikad nitko prije njega nije pisao!".
2. Tekst Iz 26,19 pripada Izaijinoj apokalipsi i vjerojatno je nastao negdje prema svršetku 4. ili na početku 3. stoljeća prije Krista (neki misle da je nastao tek u 2. st. pr. Kr.). ovaj tekst doista sadrži misao o uskrsnuću od mrtvih. No to uskrsnuće odnosi se vjerojatno samo na izabrane u Božjem narodu, a ne na sve ljude /mada ono ovdje nije isključeno/. Uskrsnuće kako ga ovdje pisac zastupa shvaćeno je kao tjelesno uskrišenje na novi život s narodom izraelskim na zemlji. Činjenica da je ta misao sama po sebi razumljiva, dokazuje da je ona već dugo bila prisutna u Izraelu.
3. Dn 12,1-3 /napisan u 2. st. prije Krista/ prvi put sasvim jasno i razgovijetno ispovijeda vjeru u uskrsnuće mrtvih. Pisac ove knjige pripada pobožnim ljudima u Izraelu /hebr. hasidim/ koji su snažno bili pod utjecajem apokaliptike i eshatologije. Uskrsnuće se, prema Dn 12,1-3, tiče samo Židova: pobožni će ustati na novi, vječni život, a zli na vječnu sramotu, na vječnu gadost. Pisac ne kaže izričito što će na kraju povijesti biti s drugim ljudima /oni ga ne zanimaju/.
Dn 12,1-3 čvrsto je ukorijenjen u starijim biblijskim predajama /usp. Iz 26,19; 66,24; 52-53/. To je biblijsko mjesto zapravo novo tumačenje, relectura starijih biblijskih tekstova /kao npr. Iz 52-53/.
4. Posebnu težinu ima 2 Mak 7,9-14. Ova knjiga je napisana u 1. st. prije Krista i očit je svjedok međusobnih utjecaja judejsko-palestinske tradicije i helenističke uljudbe. I na drugim se mjestima u 2 Mak pretpostavlja vjera u uskrsnuće /npr. 6,26; 12,43s; 14,46; 15,12s/. U ovim je tekstovima sasvim jasno izrečeno iščekivanje uskrsnuća pravednih.
Jasne tragove vjere u konkretno uskrsnuće od mrtvih susrećemo u apokrifima koji su nastajali u 2. i u 1. st. prije Krista i snažno utjecali na Novi zavjet.

/Preuzeto sa stranice PALOTINCI/

*******************************

*******

SUSRET
Jednom,
Kada Tvoja volja bude,
Pozvat ćeš me i pitati:
„Što imaš reći, sine moj?“
Što ću Ti tada reći,
Kakav je bio zemaljski put moj?
/vidjet ću tada cijeli život svoj!/
Tuga je harala njime,
Bol mi srce parala,
Patnja me gušila često,
Al', ...
Najviše me je prijateljeva ruka tištala.
Tražila sam Te, zvala, vapila:
„Bože moj!“
Evo sad sam tu. ...
Na koljena će dijete Tvoje preda Te pasti,
Glavu pognuti,
U krilo Tvoje je staviti. ...
Rukom Svojom pomilovat ćeš tugu moju,
Bol će nestati,
Patnja blagoslovom roditi.
*

- 18:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (1)
Rujan 2013 (2)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (6)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (6)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (3)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (5)
Veljača 2010 (3)

Komentari On/Off

O Duše Sveti,
ljubavi Oca i Sina,
nadahnjuj mi uvijek
ono što treba misliti,
ono što treba reći,
i kako da to rečem;
ono što treba prešutjeti,
ono što treba napisati
i kako treba djelovati;
ono što treba činiti
da bude tebi na slavu,
na dobro duša,
i moje vlastito posvećenje.
O Isuse,
u tebi je sve moje pouzdanje.
Amen
/Kardinal Verdier/

Molitva za dar vjere

Gospodine,
tebe svim srcem molim
da moja vjera bude cjelovita
i bez zadrške,
ona koju naviješta
i naraštajima predaje Crkva;
da prodire u moje misli,
u način prosuđivanja
božanske i ljudske zbilje.
Gospodine, daj da moja vjera
bude slobodna:
da prihvaća odricanja
i dužnosti koje sa sobom nosi
te da izrazi
srž moje stvorenosti ispovijedajući:
vjerujem u tebe,
Gospodine.
Gospodine,
udijeli mi sigurnu vjeru,
svjetlo koje jača u kušnjama,
koje smiruje i odmara.
Molim te za radosnu vjeru
koja razveseljuje srce
i uvodi u molitvu,
koja posvećuje
svaki životni trenutak,
vjeru punu pouzdanja
u tebe i tvoju Riječ.
Gospodine,
daj da moja vjera bude djelotvorna,
tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubavi
u svemu što činim,
u iskustvu sreće, u trpljenjima,
u iščekivanju konačne objave;
trajno svjedočanstvo prisutnosti
i neprekidna hrana
životu u nadi.
Gospodine,
daj da moja vjera
bude ponizna
i ne traži temelje
u ljudskoj mudrosti,
nego u tvojoj milosti
i ljepoti križa,
oslonjena na
snagu Duha Svetoga,
vidljivoga u tvojoj Crkvi
kojoj si podario
majčinski zagovor Majke Marije.
Umnoži nam vjeru
ti koji živiš i kraljuješ
u vijeke vjekova.
Amen.
/Priredio: I. Šaško/

Ljubav se rodila
U betlehemskoj noći
Mali Bog se rodio,
ljudski rod Mu u hladnoći
vrata sva zatvorio.
A On je došao
nama ljubav donijeti,
i svakom ljudskom srcu
pravi mir pokloniti.
Ljubav se razlila
od Boga na čovjeka,
da bi nam najveću
ljepotu pokazala.

Ljubav se rodila
u tijelu čovjeka,
da bi nas
zauvijek spasila.
U štalici je rođen
Onaj koji stvara sve,
Onaj koji svojim dahom
cijeli svemir pokreće.
A On je želio
za nas malen postati,
da možemo bez straha
Boga svog mi ljubiti.

Ljubav se razlila ...

Opis bloga

... tih,šutljiv, ...

... veritas5@net.hr ...

* * * ...... 15 ...... * * *
* ...... 05.05.2002. ...... *
* ........................ *

Mnogi su himni spjevani
na čast Imena Isusova
a jedan od najljepših je
spjevao sam sv.Bernardin:
Na Isusov se pomen sam
u duši budi dragi plam,
al vrh milinama je svim
u milom društvu kad si s njim.
Što nježnije da zapjevaš,
što ljupkije da poslušaš
il što da draže promatraš
no Isus što je, Gospod naš?
O blag spram svima, Isuse,
il mole il što kaju se
il' traže te kroz žića vaj
tko tebe nađe, nađe raj.
Govoriti je uzalud,
badava peru sav je trud,
tko kuša taj tek pravo zna
što znači ljubav Gospodnja.
Ti, Isuse, milinom svom
i našom budi nagradom:
naš ponos cijeli bio tek
u tebi, Spase, zauvijek.
Amen.

.Da, Isus je Krist naš mir
- On je u svijet donio sjeme
ljubavi i mira,
snažnije od sjemena
mržnje i nasilja;
snažnije
jer je Ime Isusovo superiornije
svakom drugom imenu.
.On će sâm biti mir
/Papa o blagdanu
Imena Isusova/

* * ...... 58 ...... * *
* ..................*

* * .... 38 .... * *
* ............. *

- Šibenska balada -

Dobra večer pismo moja
Kao vino plemenita
Prija zore bilog dana
Dobra večer uzorita
Nosila si rodnoj grudi
Ovo tilo željno lada
Budila si moju dragu
Da donese ključe grada ...
O šibenska pismo tiha
Sve si rekla u dvi riči
Napila si žedne usne
Mogu na kraja svita ići
O šibenska pismo mila
Sve si bila i sve jesi
Lanterna mi noćas budi
Put mi kaži i ponesi ...
Rasulo se svud po svitu
To šibensko staro sime
Da se negdi u samoći
Spomene i tvoje ime
Pala si ka zlatna kiša
Natopila zemlju suvu
Da nam opet rodi pisma
O jubavi i o kruvu ...

O šibenska pismo tiha ...

* * * * * * * * * * * * * * *

* * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * * *

Online Users

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
YOUTUBE
IMAGE
TinyPic
POEZIJA
GLAZBA -
SLUŽAVKE
MALOG ISUSA
NEWS.VA
Radio Vatikan
BITNO.NET
Časoslov
i misna čitanja
ŽIVO VRELO
- Liturgija dana
Drinske mučenice
IKA
KTA
Portal Glas Koncila
Portal Glasa Koncila
Zagrebačka nadbiskupija
Katolički tjednik
OFS KAPTOL
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda
Hercegovački franjevci
Svetište Gospe Sinjske
- Duhovna misao ...
Župa sv. Juraj
Veritas
Pater Luka Rađa
Borut i Vesna
Borut i Vesna
Jeruzalem,
Jeruzalem ...
Betanija
blago meni
carla
čiovka
miris duše...
Ema
gali
gogoo
gospa moja
gustirna
Julijana
kalorijski restoran minus40kg ... dražeN ;)
Luki
magdalena
mamaposebnogdjeteta
Martinovo srce
Mirta
Mjehurić sapunice
Nissnisa
promatram, razmišljam
shadow-of-soul
sjena
smotani
Sursum corda
Tamo gdje je srce
Tipkovnica
U mojoj kuhinji
Cook and Play
više od stolice
Voyager
- nova generacija

Dolina Neretve

.............. METKOVIĆU, ...........

.... Tebi, moj rodni grade ....
Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/

. ... ... ... ... .

* * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *

... naša dica ... :)

. . Dajem vam srce . .

...... ......

*..... - 29. rujan 2012. - ..........*
........... 21. ožujak 2011. .......
............... 04. srpanj 2003. ....
................... 03. ožujak 1980.
*...- HVALA - .........................*
... našem genijalcu !!! ... :-) ...

* * * * * * * * * * * * * *

*...... -14. svibanj 2011. - ......*
............. 28. svibanj 2008. .....
.................. 07. siječanj 1984.
*... - HVALA - ........................*
... našoj najljepšoj !!! ... :-) ...
-hvala Ti za 08.04.2013.-

* * * * * * * * * * * * * *

Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ...
Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/

* * * * * *
* * * * * * * *
* * * * * * * * * *

* * * * * * * * * * * * * *

*** 15. rujan 1993. ***
... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***

..... Moj Lipi Andele .....

Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe
Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/

***** *****

* * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *

*** 08.04.2013. ***
... prekrasno stvorenje ...
počastilo je ovaj svijet
... svojim dolaskom ...

... Dobrodošla, milo moje,
... srce bakino !!! :))) - ...

**** * * * * ****
***** * * * * *****
******************

Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati
MAMA …“
/Nepoznati autor/

...... ......

Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...

....... .......

* * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *

..........

Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...

* * * * * * * * * * * *

"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/

Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja
Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ...
/Tereza Kesovija/

***********************
*********************
*****************
******

... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...

******

"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/

Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi.
Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno.
Sva zvona i katedrale ...

*******************
*********************
***********************

Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda.
Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.

..............................

Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/

* * * * * * * * * * * *

...... Počivao u miru Božjem !

Papa Ivan Pavao II.
... ... bit će 1. svibnja
... ... ... proglašen blaženim !!!

..Proglašenje 1.svibnja 2011..

Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla:
'Ne bojte se'.

* * * * * * * * * * * * * *
... Spomendan 10. veljače ...

Kardinal Stepinac, 1943. :
"...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
....................................
"Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./

KAD POBIJEDI ISTINA
- dokumentarni film o
bl. Alojziju Stepincu

I danas Stepinac
poziva na hrabrost !!!

»Oluja će proći, a Bog ostaje zauvijek!«
Blaženi Alojzije Stepinac

Oporuka
kardinala Stepinca

Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.

Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca

Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.

Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.

Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.

Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen

* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *

Lula starog kapetana

Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana
Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.

Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale ...

Na skaline ispred dvora ...
/Srđan & Buco/

* * * * * * * * * * * * *

Vratio sam se živote
... ... ... :-) ... ... ...
/Kemal Monteno/

Borute HVALA !!!

""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""

**********

******** Božuri ********
*******************
**********************

Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ...
Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...

Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...