sjenovita strana mog uma

srijeda, 23.05.2012.

Uvijek me zanimalo što je ono univezalno u ljudima. Koje su univerzalne potrebe svakog čovjeka, izuzev fizičkih, i gdje je točka (gdje su točke) gdje se mogu razumjeti biznismen i boem, mesojed i vegetarijanac, pjesnik i arhitekt, domaćica i prostitutka.
Možemo li svi postići sreću bez obzira na životne okolnosti? Ima li jednak kapacitet za sreću netko tko ima divnu kuću,djecu i muža, i netko tko je samac ? Zašto se neki ljudi nađu srodnu dušu s 20 godina a neki ne nađu za cijelog života?

Ako savršena ljubav nije nešto što se svakome događa, zašto se onda svi tome nadamo?
Odakle ta potreba koja kao da zaista nadilazi potrebe ega i tijela?

Uopće ne želim pomišljati na nekakve frojdovske i slične teorije kako partnere idealiziramo jer smo skužili da nam roditelji nisu savršeni, pa nastavimo to nešto tražiti dalje.
A ona teorija o jin-jangu? Po njoj, i slijedeći logiku, kad osoba u sebi uravnoteži ta dva načela,suprotnosti, nebi trebao težiti drugoj 'polovici'..ne?
Zašto ljudi često imaju osjećaj da je to jedino što zapravo traže?
Traži li čovjek jednostavno ogledalo, u kojem će se moći pogledati i u njemu ugledati podržavajuće lice? Ako je tako, što su onda prijatelji? Pa to isto, samo s njima (neidemo u krevet i) ne stvaramo potomstvo.
Koliko samo postoji pjesama koji veličaju fenomen romantične ljubavi...ta i ja sama osjećam u sebi tu težnju....ta težnja, nije razumna težnja. No, ljubav ni nije razum...koliko je samo nesretno zaljubljenih ljudi bilo u povijesti, bilo umjetnika bilo drugih ljudi.
Dakle, postoji li vječna ljubav i može li čovjek biti i bez nje potpun?

ponedjeljak, 21.05.2012.

Ne klonite raspoloženjem radi lošeg vremena! Barem ne dugo. Nedajte se zaplašiti mnogo kišom i tmurnim nebom. Jer nikad ne znate kad će stići the messenger *.
The messenger kruži tu negdje uvijek, škaklja nas.
Hoćemo da budemo spremni na njegov mig.

*-messenger- inspiracija

srijeda, 16.05.2012.

ponedjeljak, 07.05.2012.

Kad vidiš neke stvari izbliza, teško je na njih biti ravnodušan. A kad neke stvari prepoznaš u sebi, onda znaš da moraš nešto poduzeti.

Mnoge žene i muškarci, ko što se već zna, uopće ne brinu o svojim dubljim potrebama. Uglavnom ni ne znaju da ih imaju. Guše ih nečime, rade to godinama sebi i stvaraju jedan golemi psihički kompleks na vlastitoj psihi.
Neki dan je jedna žena, koja je moja dalja rodbina, doživjela moždani udar. Kažu da je krivac visok šećer i tlak, koji nije btw uopće držala pod kontrolom svih godina. Uvijek sam je doživljavala kao hladnu i frustriranu osobu s lošim mislima, koja nešto skriva. Nikad nije puštala toplinu iz sebe i to me je kao dijete čudilo.
Nedavno se i razvela od muža koji se baš i nije ponašao kao njen muž.
Očito je da je zanemarivanje vlastitog zdravlja dovelo do moždanog. Ali mislim da je u osnovi njeno zanemarivanje emocija pravi uzrok.

Ponekad je bolje započet raspravu, kakva god bila, umjesto potiskivanja. Tiho režanje nije dobro jer se vremenom pretvara u sve veći bijes i destrukciju.
Pitanje jest-kamo će osoba usmjeriti svoj bijes, prema drugima, ili prema sebi. Ili oboje..

Znam jednu jako finu i dragu ženu koja je isto imala zdravstvenih problema jer nije pazila na svoje zdravlje. Isto ima muža koji se baš i ne ponaša kao njezin muž. A ona nema snage da nešto promijeni. Ona svoju bol guta, dijelom to ispolji kroz poeziju, ali jedan ogroman zadatak nije riješila- ne prestaje potiskivati svoju povrijeđenost. Vidi se da joj fali psihičke snage.
Vjerojatno snagu na neki način vidi kao negativnu osobinu, stoga ju u startu odbacuje . Možda misli, da kad bi ojačala, više nebi mogla pisati svoju poeziju.
Poznam još dvije takve. Isti slučajevi, s nekim varijacijama.
I ja sama imam nekih poteškoća s emocijama i ispoljavanjem istih, ali se trudim oko toga. I bogme, ide mi.
Primijetila sam, štoviše razumijem sebe, manje osuđujem druge. Gledam stvari iz malo drukčijeg kuta....makar, imenovanje vlastitih krivih stavova izvlači stvari van, u svijest-neke stvari koje najradije nebismo priznali.

S emocijama se treba boriti, uhvatiti se ukoštac i otkriti koju poruku one imaju za nas.
Bez emocija (potiskujući ih) hodamo kroz život psihički invalidni, kivni i potiho bijesni. Potiskujući dostojanstvo, mi samo odgađamo to ispoljavanje, polako kroz vrijeme napinjemo svoj luk kako mi mogli jednog dana čim jače opaliti. Potisnut bijes uvijek negdje izlazi, na neki način.Osjetljiviji pojedinci se boje tog trenutka i žele taj trenutak odgoditi zauvijek ili ga čim više prigušiti. Ali umjesto da priguše posljedični nagon za osvetom, i usmjere taj (ponekad ogroman plimni) val-mudro i s pažnjom- oni radije nastavljaju gušiti same sebe.... Ponekad se pretvaramo da ga ispravno ispoljavamo pa budemo često nepravedni i predbacujemo previše.


Strah od ispoljavanja emocija je prisutan- jer smo naučeni da postoje dobre emocije i loše emocije. Jer otkad znamo za sebe moramo biti ful ljubazni, svima na usluzi, bit baš svačije rame za plakanje, dežurni anđeo. Postaje nam užasno važno što drugi misle o nama. U svakome vidimo kandidata za izgradnju ili urušavanje naše reputacije.Jer ako se nekome slučajno zamjerimo, taj netko bi mogao okrenuti čitavo krdo protiv nas. Itd........
Ponekad su strahovi banalne prirode (poruke svijesti-ako ću osjećat svoje emocije, priznavati ih, biti snažna i brinuti se za svoje potrebe ----samo neki od toksičnih stavova--
--zatuć ću i povrijedit nekog, jer ću popizditi zbog onog što mi je učinjeno i koliko sam godina dala uvjetar
--Neću više biti ženstvena
--Neću više nikad moći biti nježna. Pretvorit ću se u pitt-bulla.
--Ja stvarno odrastam...
--Znam da mi neki govore iza leđa da sam kurva, a kad bih stavila ruž bih mogla biti proglašena Kurvetinom, stoga bolje da se UOPĆE ne uređujem.

Razmišljala sam da li škodim time što ovako otvoreno navodim primjere loših uzoraka ponašanja, umjesto da se služim samim pozitivnim afirmacijama.
Ali kad nekim ljudima doista TREBA nacrtati, jer drukčije ne vide.
Imenovanje problema ako postoji, je bitno. Što se osoba više opire primijetiti da ima problem, to će joj život crtati komičnije crteže.
Navedeni popis toksičnih stavova se može mrvicu promijenjen primijeniti i na muški spol.

Žena koja brine za svoje potrebe nije Pitbul niti će to postati.
Žena koja uopće ne brine za svoje emocije i potrebe -stoposto postaje bijesni Pitbull.

Muškarac koji priznaje svoje emocije nije papak.
Muškarac koji ne priznaje svoje emocije sigurno postaje papak. I to vrlo naivni papak.

Muškarac koji dijeli emocije s drugima nije konformist i slab.
Muškarac koji ne dijeli s drugima emocije stoposto postaje konformist i poltron.

Brinite se o sebi na najdublji način. Jer onda ćete i znati što je drugima potrebno. Nećete im davati premalo ili previše.

<	svibanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)