Uvijek me zanimalo što je ono univezalno u ljudima. Koje su univerzalne potrebe svakog čovjeka, izuzev fizičkih, i gdje je točka (gdje su točke) gdje se mogu razumjeti biznismen i boem, mesojed i vegetarijanac, pjesnik i arhitekt, domaćica i prostitutka.
Možemo li svi postići sreću bez obzira na životne okolnosti? Ima li jednak kapacitet za sreću netko tko ima divnu kuću,djecu i muža, i netko tko je samac ? Zašto se neki ljudi nađu srodnu dušu s 20 godina a neki ne nađu za cijelog života?
Ako savršena ljubav nije nešto što se svakome događa, zašto se onda svi tome nadamo?
Odakle ta potreba koja kao da zaista nadilazi potrebe ega i tijela?
Uopće ne želim pomišljati na nekakve frojdovske i slične teorije kako partnere idealiziramo jer smo skužili da nam roditelji nisu savršeni, pa nastavimo to nešto tražiti dalje.
A ona teorija o jin-jangu? Po njoj, i slijedeći logiku, kad osoba u sebi uravnoteži ta dva načela,suprotnosti, nebi trebao težiti drugoj 'polovici'..ne?
Zašto ljudi često imaju osjećaj da je to jedino što zapravo traže?
Traži li čovjek jednostavno ogledalo, u kojem će se moći pogledati i u njemu ugledati podržavajuće lice? Ako je tako, što su onda prijatelji? Pa to isto, samo s njima (neidemo u krevet i) ne stvaramo potomstvo.
Koliko samo postoji pjesama koji veličaju fenomen romantične ljubavi...ta i ja sama osjećam u sebi tu težnju....ta težnja, nije razumna težnja. No, ljubav ni nije razum...koliko je samo nesretno zaljubljenih ljudi bilo u povijesti, bilo umjetnika bilo drugih ljudi.
Dakle, postoji li vječna ljubav i može li čovjek biti i bez nje potpun?
Post je objavljen 23.05.2012. u 19:01 sati.