Komentari

sjenovitastranamoguma.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • metamorfoza

    potpisujem, jako si dobro sve rekla
    ljudi najčešće potiskuju jer nisu niti svjesni sebe, tj. svojih emocija..tako da...najprije osvijestiti..pa u akciju:)

    avatar

    07.05.2012. (23:04)    -   -   -   -  

  • catwoman

    Mudar zaključak. Do kojeg nam većini treba jako puno mukotrpnih godina, upravo zbog tog spornog ' dobrog odgoja ', plus ogroman 'bonus' , ukoliko je on izveden u religijskom ( posebice katoličkom ) kontekstu.

    Baš dobro da se o tome sve više piše. Možda novije generacije prođu bolje od nas, pa da svi skupa malo evoluiramo. :-)

    Pozdrav ! :-)

    avatar

    07.05.2012. (23:26)    -   -   -   -  

  • Nisa

    Ovo je jako lijep post.
    Pronalazim se u ovom djelu potiskivanja emocija,ali s vremenom se učim i rastem.Kada me uhvati da grizem kao Pitt-bull obujem svoje najženstvenije adidaske i odem na trčanje.Ispucam nagomilane frustracije,pa lakše dođem i do svojih emocija lišenih ljutnje i mrzovolje i lakše rješavam samu srž problema

    avatar

    08.05.2012. (09:19)    -   -   -   -  

  • golden age

    lako se prepoznajem u nekim redovima,
    a i između njih...
    kad sam papak :)
    (btw. zašto o zdravlju razmišljam samo kad se razbolim?))

    avatar

    08.05.2012. (10:13)    -   -   -   -  

  • izvorni život

    U osnovi, energiju koja postoji u nama možemo svjesno usmjeravati u konstruktivnom smjeru ili jednostavno pustiti da se pretvara u psihološko-emocionalnu bombu koja će prije ili kasnije eksplodirati i štetiti najviše onome tko je pustio da ona nastane. Sviđa mi se poanta posta.

    avatar

    08.05.2012. (11:26)    -   -   -   -  

  • mushin munen

    mudro zboriš,možda premudro za svoje godine : )

    avatar

    08.05.2012. (19:32)    -   -   -   -  

  • Nomad

    Super...
    Post

    avatar

    10.05.2012. (18:59)    -   -   -   -  

  • cookandplay

    sve si jako dobro opisala, potisnuti bijes je mozda najgora emocija, izadje negdje van kad-tad, obično u krivo vrijeme, mjesto ili na krivu osobu....

    avatar

    13.05.2012. (21:51)    -   -   -   -  

  • blade777

    Da bi čovjek širio dobro i prenosio to dobro, treba se prvotno sam dobro osjećati.

    avatar

    15.05.2012. (22:02)    -   -   -   -  

  • samoanestezija

    S pozornošću sam, čak dva puta pročitala ovaj tvoj post. Potisnute loše emocije su gadna stvar, ali isto tako loše je potiskivat i dobre emocije. Ima tu svega što na to utječe, od odgoja, doživljaj iz djetinjstva, utjecaja okoline... no, nema vječitog opravdanja! S godinama moramo preuzeti odgovornost za sopstveni život, što prije to bolje, jer je neizbježno da će nam potiskivanje prouzročiti neku bolest.
    Moje otrežnjenje je počelo nakon moje bolesti i vrlo sam svjesna da je JEDINI uzrok moje bolesti bio - potiskivanje emocija. Onda sam shvatila da ispoljavanje svojih potreba i željanije sebičnost, već nasušna potreba i da nikako ne treba izbjegavati neprijatne situacije. Treba se bacati u izazove, i po cijenu lošeg mišljenja drugih o nama, prekida prijateljstava ili veza, odnosa na poslu... to nije sebičnost ili egocentrizam, već samo ljubav prema sebi. I nitko nas ne može povrijediti, već samo sami sebe, jer taj bijes i ljutnja su u nama (a očekivanja su isto gadna stvar)...
    Komplicirana tema,ali kada se jednom počne odmrsivat klupko, odgovori dolaze sami!

    avatar

    16.05.2012. (00:23)    -   -   -   -  

  • ksenija

    Primijetila sam, štoviše razumijem sebe, manje osuđujem druge.

    Mene se nekako ovaj dio najviše dojmio. Slažem se da neg.emocije uvelike potpomažu razvoju raznih bolesti,ali ne volim biti isključiva. Djeca po toj logici zaista nikad ne bi bolovala od malignih i raznih drugih bolesti. Emocije treba osvjestiti slažem se,ali treba osvjestiti i što emocije zapravo jesu.

    avatar

    16.05.2012. (13:15)    -   -   -   -  

  • blogerica

    točno, najgore je kad osoba potisne svoje emocije, a baš to dovodi do zdravstvenih problema, šteta što to većina nije svjesna. ;)

    avatar

    16.05.2012. (13:44)    -   -   -   -  

  • Vesper

    Ko prvo pozdrav svima. Prije nego odgovorim,moram priznat jednu stvar -da sam se nakon što sam napisala ovaj post, osjećala sjajno. Osjećala sam veliko olakšanje, suosjećanje, jasnoću i nekakvu stabilnost. Tjedan dana nakon toga, počela sam osjećat jad,kakav ne mogu riječima opisati. Što se uopće primijenilo? Ja jesam. Savladala sam ovo. Ima već jedno vrijeme. Ovaj post je napisan za one koji shvaćaju o čemu pišem, a poanta posta je u biti jedna elementarna stvar koja bi ljudima trebala biti u krvi. Ko imunitet. Prirodna. Al nije. Neću skrivati činjenicu da sam ovo pisala više radi drugih nego radi sebe. Pročitala je to i osoba kojoj je ovo direktno namijenjeno. Osoba koja mi je učestvujući u mom životu, uskratila 'privilegiju' da budem ravnodušna na neke stvari. Pročitala je, apsolutno se složila sa svime, pohvalila moj izričaj, tipkovnicu,frizuru. I što onda?? Je li razumjela? Sigurno da je. Al da u ovom trenutku primijeni te stvari na sebi, desile bi se promjene. Za nas koji shvaćamo (ili za nas koji smo bar donekle usvojili) tako jednostavne i prirodne stvari, lakše je uvoditi manje popravke i promjene na sebi. Danas jednu, drugi tjedan drugu i treću, idući mjesec neku veću stvar itd...al za neke, poput nje, promjena bi gotovo značila raspad sistema, koliko su loše navike duboko ukorijenjene. Postale su s vremenom dio nje, njezinog identiteta- ona se poistovjetila s njima!

    Ni ja nažalost nisam pošteđena te 'dvojnosti'. Takve sklonosti doslovno naslijediš, ma popiješ ih s majčinim mlijekom. Naravno da su stvari uvijek malo bolje iz generacije u generaciju,(ili su to možda samo nešto drukčiji uvjeti života), kakogod taj trag u psihi ostaje prisutan, i bogami se produbljuje ako se to ne osvijesti.. Možda moja nastojanja poluče neki rezultat, možda proviri tračak svjetla u nečiju psihu, nadam se da hoće, tko god da se nađe i pročita ovaj tekst, nebitno je li muško ili žensko. Možda za neke ljude stvarno treba više vremena....da, to je jasno, ali ja....ja ne vjerujemu to! Fali mi strpljenja, da čekam da da se ljudi oko mene promijene....ništa ne pomaže,ništa. Nemoš batinom natjerat osobu-da poštuje sebe. Da, ali jebiga, ni ne znam dal uopće nešto pomaže. Ne mogu nikome usadit u glavu vjeru...to nije nešto što dobiješ na poklon, ide jedan citat.
    Al opet-kako bit ravnodušna na ono loše što se oko tebe događa, especially u tvojoj bliskoj okolini (NAJBLIŽOJ)? Kako? Lako je zaboravit članak iz crne kronike...malo nas šokira, rastuži nas, izdeprimira, zahvalimo Bogu na onom što imamo. Ali kad se nešto loše desi ljudima koje voliš, ne možeš ne biti emotionally envolved....

    @ksenija, da, poznavajuć sebe bolje kužim druge, manje ih grdim, i manje osuđujem, sklona sam prihvatiti ih kakve jesu- to je općenito rečeno, točno. Kad razumiješ druge, kad suosjećaš s drugima, onda im, jbg poželiš pomoći. Znaš kako im se mogao približiti. Znaš kako ih motivirati. No, imam li ja dovoljno energije i vremena za to? Koliko je poželjno drugima dati, koliko je osoba u stanju primiti? Ko što već rekoh, ovo je čitala meni bliska osoba. Zna da pišem o mnogim stvarima koje se nje tiču. Ponaša se ko da to cijeni, što joj povremeno pokažem, kao i to što razgovaram s njom. Ali nije mislim nijednom tražila da joj pokažem što pišem, ne traži savjet. Ona jednostavno, s vremena na vrijeme, ko kakvi bulimičar, traži wc školjku nakon što se prejede. I onda opet isto. Traži olakšanje, NE SAVJET. Savjete sve manje traži, jer ih je hiljadu puta dobila. A ja više nemam snage ni vremena!
    Ovaj tekst je bio posljednji trzaj, da to pišem radi nekoga tko ne želi shvatiti. Ovo je tekst za one koji traže podršku za pozitivnu promjenu.
    Ksenija, slažem se da neg.emocije uvelike potpomažu razvoju raznih bolesti,ali ne volim biti isključiva. Djeca po toj logici zaista nikad ne bi bolovala od malignih i raznih drugih bolesti. Emocije treba osvjestiti slažem se,ali treba osvjestiti i što emocije zapravo jesu.-
    Da,neg.emocije definitivno potpomažu. Normalno da potpomažu. Možemo mi reć, neko dijete je pretilo i jede noću špek i ne prihvaća dijetu iako su doktori već dali program. Mi možemo reći, 'on je takav jer previše jede', to je točno. Ali je stoposto sigurno da dijete nešto guši u sebi, da negdje trpi. Ista stvar s anksioznošću kod djece. Mislim da ne trebam navoditi primjere. Ali ono što je očito, a i znam po sebi, čovjek je do određene godine života jenostavno nesposoban nešto promijeniti. Potrebne su godine da čovjek ojača, dok ne shvati svoje emocije i potrebe. Dijete koje odrasta u stresnim uvjetima, ili njegove potrebe nisu shvaćene kako treba, ono jednostavno ne može sam sebi pomoći, osim možda inatom. Pritisci oko njega, ružne stvari koje ne može kontrolirati, nedostatak prostora i načina za kreativno izražavanje...to su stvari koje se djetetu jednostavno dese.

    avatar

    16.05.2012. (16:42)    -   -   -   -  

  • Vesper

    Dok dijete ne odraste u mladu osobu, roditelji su dužni brinuti se za djetetove potrebe, i fizičke i emocionalne,i kreativne. Tako odgojeno dijete ne pobolijeva u pubertetu, kad odraste nastavlja se samo brinuti za svoje potrebe, a isti stav proslijeđuje svojoj djeci. Baci oko na tekst -http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/36/
    @metamorfoza-znam da kužiš ;)
    @catwoman- pozdrav i tebi.
    Mudar zaključak. Do kojeg nam većini treba jako puno mukotrpnih godina, upravo zbog tog spornog ' dobrog odgoja ', plus ogroman 'bonus' , ukoliko je on izveden u religijskom ( posebice katoličkom ) kontekstu.
    Vrlo dobro rečeno, upravo to je najteže mijenjat, katolički odgoj...tko se usudi dirat u to; (makar je to ustvari obiteljski odgoj koji se pravda katoličkim odgojem...) svak će lakše prihvatit da nije u redu recimo, trpit nasilje, ali brinut se inicijalno za svoje potrebe, (čak i kad su djeca već velika) to je bogohuljenje, nezahvalnost, itd. Naravno da ima jako mnogo krajnje sebičnih i egocentričnih majki, koje neidu naravno u ovu skupinu.
    Što se tiče pisanja o takvim stvarima i o mom doprinosu ovim tekstom, što više dani odmiču, svjesnija sam da su male šanse da će ovaj tekst probuditi nekog, prije će malo ohrabriti, eventualno učvrstiti već postojeći stav.
    @Nisa, kužim da kužiš, majka si i imaš muža, što reći :)) Ja isto ko i ti, vježbam, al na svom bajku, otrpio je on toliko (i dva orbitreka), čudo da se nije raspao..još uvijek šljaka. (al ne i orbitreki)
    @golden- svi pojačano razmišljamo o zdravlju kad nas pogodi neka tegoba ili bolest. Ista stvar vrijedi za celulit,zubara. Čak i za frizera. Ali znaš što...ne polaži mnogo nade u doktore, puno se lakše sam pobrinuti za krvnu sliku, ne čekaj da ti doktori spiče dijagnozu...ali dobro, ti ne živiš u Hrvatskoj, ovdje ti često bolest službeno dijagnosticiraju kad osoba već ozbiljno oboli.
    (btw,mislim da papak nisi,bar ne težak slučaj, možda mi se samočini tko zna ;)))
    @mushin- pa,hvala ti, to je kompliment. :)
    @izvorni- znaš, ja u posljednjih par godina više ne znam ustvari kako je to uzgajati bijes u sebi, čekati da puknem...mnogo toga što i jesam progutala ranije, osvijestila sam, proučila, razumjela, prestala se poistovjećivati sa bijesom i jadom. Naravno, još uvijek me muče neke stvari, bole me i ljute neke stvari koje ne mogu promijeniti, ali ono što je usko vezano za mene...tu sam stvar naučila. Nisam više u stanju gutati. Ne izdržim sekunde, odbijam 'prihvatiti' nešto što kakti 'moram'. No way. Postala sam fizički osjetljiva na to.
    @Nomad ?? hvala
    @Cookandplay- da, često nastrada netko nevin, npr.izdiremo se na supružnika, optužimo da je bezosjećajan/a,itd, ili dijete postaje emocionalna 'kanta za smeće'... Primjera je mnogo. Osoba bi trebala na najintimnijoj razini riješiti problem. I imati strpljenja, što nije lako.
    @blade777, da, slažem se, kad je čovjek 'dobar sam sa sobom', onda je dobar primjer svojoj djeci (a i ostalima u svom okruženju).
    @samoanestezija- potpuno te razumijem, i ja sam imala problema kao i ti, zato sada bolje razumijem sebe, a i druge. Preporučam ti tekst, iako si vidim već apsolvirala temu, piše ono što si rekla- kako pojedina djeca potiskuju i dobre osjećaje, jer se boje kazne i sl. http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/36/
    @blogerica, skužimo nažalost često onog trenutka kad nam netko blizak kaže da smo nepodnošljivi (u slučaju da su emocije već počele izlaziti) ili kad zaglavimo u kakvu bolest, ovisnost ili nešto treće... Ja mislim da nikad nije rano početi raditi na sebi u bilo kojem obliku, koliko god dugo trajao.
    Bijes koji izlazi iz tijela u svijest zna bit zastrašujući ponekad, al je apsolutno potrebno da se to desi.
    Kaže u jednoj knjizi- kada smo bijesni to je znak koji nas tjera da obavimo to nešto, da se posvetimo sebi, da se ispoljimo. To je jedini način da se ta energija kanalizira u nešto dobro.

    avatar

    16.05.2012. (16:43)    -   -   -   -  

  • ToxFox

    Da.. dobar post.. imam prijateljicu koja sve u sebi 'guta'... ima čir... To se meni ne može dogoditi.. Popu pop, bobu bob... a čak i samoj sebi psihoanaliza u kasnim noćnim satima.. bez problema se preispitam, zašto nekog ne volim, zašto sam na nekog ljuta i ne bježim od toga što sebi iskreno priznam... to je iscjeljujuće...

    avatar

    17.05.2012. (10:45)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Eeee, sad mi to kažeš, gdje si bila dok sam se "tesala", u
    nešto nježno, fino..., a onda... potres 10 stupnjeva po Richteru,
    iz svake pore izbile emocije i kolju redom, a sve zato što
    me nisu na vrijeme poučili. Ovako bi izgledala ispovijest
    tih "zatvorenih" bića, skrivača sebe i svojih potreba, kojima
    i sama pripadam, no na vrijeme mi se "upalila lampica",
    kažem, pa kud puklo. Pametan tekst, još pametnih čitatelja
    da to i primjene u praksi, pun pogodak. Lipi pozdrav:)))

    avatar

    17.05.2012. (16:44)    -   -   -   -  

  • ksenija

    Podijelit ću s tobom svoje iskustvo s drugim ljudima i mojom pomoći njima.Jedna od najtežih spoznaja koju sam dobila kroz život je da drugome pokraj nas mi istinski ne možemo pomoći.To je spoznaja s kojom je teško živjeti.Ne dovoljno je da ja spoznam nečiji problem pitanje je na koji ću način učiniti da netko pokraj mene osvjesti sam svoj problem? Ovako činim: Dam sve od sebe da na bezbroj načina ukažem,ali znam da pravi korak ta osoba mora učiniti sama.Kako to biva ta osoba ne može osvjestit,ne vidi.Ono što mi moramo shvatiti jest da mi nismo odgovorni.Bol koju osjećamo zbog naše nemoći zapravo samo produbljuje naš sada ukupni problem.Tada dvije osobe osjećaju nemoć.Na kraju cijela situacija bude još teža.
    Prije nekoliko mjeseci doživjela sam nevjerojatnu traumu.Baš nitko mi nije mogao pomoći da izađem iz nje iako su mnogi pokušavali.Stvar je u tome da sam ja izašla iz tog stanja kada sam bila spremna.Ono što mi je tada pomagalo iako nije bilo rješenje mog problema sastojalo se u tome da sam imala pazuh u koji sam svako veče gurnula svoju glavu.Bez riječi.Kada sam imala groznicu netko me je pokrio.Svjetlo je pored mene sjalo iako sam ja bila u mraku.To je bilo dovoljno.Važno je da ne potonemo s drugim jer onda nitko ne osvjetljava put.Riječi rijetko pomognu.Večina ljudi zna kako rješiti svoj problem,ali je njihova ruka u tom trenutku prekratka da dohvati rješenje.Ljubav i radost koju živiš kraj osobe u boli uvjek će joj osvjetliti put.Meni se čini da je to dovoljno jer više ionako ne možeš učiniti.

    avatar

    18.05.2012. (09:18)    -   -   -   -  

  • Vesper

    @Toxfox-tako je, da, i sama njegujem takav pristup. Ponekad ne zaspim dok ne riješim,ponekad pričekam, odspavam...ali ne tjeram od sebe, ne izbjegavam riješiti stvar...
    @malo ti malo ja- nikad nije kasno za promjenu, nikad. Kad umreš, onda već je. :)
    da, i kako zbori Edo Maajka- 'Bog je tu konacno znam,
    al treba to primjenit'
    cijelu zivotnu konstrukciju
    treba promjenit'
    sve lose navike
    sto me dovode do panike

    Misli sto daju nemir
    bolesno srce i cir'    '...:) pozdrav!

    avatar

    21.05.2012. (16:38)    -   -   -   -  

  • Vesper

    @ksenija- nisi prva koja mi je to rekla. I tu i tamo bi negdje pročitala o tome, ili načula kakav razgovor. Što je najsmješnije, skužila sam to sama prva, drugi su mi samo potvrdili.
    Ali izgleda, da je tek sad došlo vrijeme da to primijenim. Osjećam to.
    Razmišljala sam podsvjesno zadnjih par dana o tvojim riječima. Dala sam si prostora, pa nisam odgovorila odmah.
    Prošao je vikend, došla je kiša i tmurno vrijeme, a s time i gorka spoznaja da promjena ipak neće biti sasvim jednostavna.(uvjerih se sinoć i danas jako dobro!) Ali mislim da sam spremna.
    It's time!
    I dalje 'ukazujem' na neke stvari- (naprosto je neizbježno!), ali ništa ne zahtijevam i čuvam razum.
    Žao mi je radi tvog gubitka (o čemu god da je riječ), pomoć ti ne mogu, jedino ti mogu reći- drži se...

    avatar

    21.05.2012. (17:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...