sjenovita strana mog uma

ponedjeljak, 26.09.2011.

Jednu ću stvar reći,neće zvučati baš uvjerljivo jer sam u ranim dvadesetima....ali sjećam se staro.
stare stvari su isplivale na površinu, sve kužim, gdje, kada i zašto, povezivanje stvari mi ide sasvim ok, ali....neznam što bih s tim stvarima! sve sam ih svjesnija, pa se i svjesnije mučim s njima. I u snovima se mučim s njima.
Vjerojatno je to dio terapijskog procesa, i shvaćam ali.... u kojem to trenutku dolazi do iscjeljenja...???
Jednostavno ne znam naprijed, u kojem smjeru ići...
Stari sadržaji blijede i gube na značaju, čemu se posvetiti..?
Ništa,ništa mi nije jasno...
Pokušavam pospremiti nered, ali sve se svodi na logičko zaključivanje, na čišćenje ladica i simbolične geste koje ne pale.
Probala sam sve, izgradila svoju malu tvornicu mašte i snova, a i pokušala sam nacrtat vrata gdje je trebalo....ali više ništa ne pomaže.
Kako početi iznova..? A da to nije zavaravanje?



Nisam loša ko osoba, i stvarno uživam pomagat ljudima, ali kako to da se nisam uspjela prilagoditi svojoj sredini?
Jer kak god okreneš,ja se JESAM trudila prilagodit okolini i okolnostima.
Ali su te okolnosti bile loše i nezdrave.
Jesam li ili nisam uspjela prilagodit se? Vjerojatno jesam, čim sam uspjela prihvatit ono šta se nudilo. A to nije bilo ništa dobro..

Obula sam pretijesne cipele...
Jesam li ja kriva što su mi cipele premale? Nisam, jer obula sam ih, trudila sam se furat ih čim duže, da me nebi mrzili.
Jesam li ja kriva što sam dobila žuljeve, iskrivljenja, što me noge već naprosto bole??
Rješenje se nameće samo....treba izuti cipelu...ne?

To ti je to...kad je netko 'razočaran' kad pokažeš emocije ili nešto slično... How you dare disturb this fucking amazing universe!

utorak, 06.09.2011.

Pročistiti um od smeća...

Baš mi zna bit fora, što mi dođe da se raspišem o svemu i svačemu ko da će mi to donijet nešt dobro. U biti, dobivam uvid u svoje trenutno stanje te ga uspoređujem s ostalima u arhivi. da imam što za pokazat psihijatru.haha.
Nekako uvijek imam filing da ovo nisam ja, dok pišem gluposti i u ovakvim stanjima. tj.moje gluposti nisu ja, ja sam....pa ona esencija koja se provlači kroz moje rečenice i misli. Ja sam ona koja se služi onime što naučim iz tih...
U biti, da je netko npr.prije pola sata imal prilike čuti moj unutarnji monolog, mislim da bi si pucal u glavu. Sva sreća da sam pričekala.

Kad bih bar mogla spaliti sve nepotrebne misli... Zasad samo promatram kako se komadići moje ličnosti sudaraju pod utjecajima mjih raspoloženja. Vjerojatno imam ličnosti koliko imam rasploženja. I sve su jebeno iluzorne i prozirne, jer služe da me zaštite od prodora težih emocija...vjerojatno.
Baš poput djeteta, pokušavam šalom umanjiti ozbiljnost situacije.
Pišem ovo, čekam da se sve moje misli izgore i pretvore u pepeo, da konačno priznaju poraz . Želim postati jebeni budist.

Sad znam zašto mi to neće poći za rukom. Jer me moj um uvlači u svoje prljave igrice te pokušava prošvercati i tu ideju pod svoju, i time to pretvara u statičnu sličicu a ne u stvarnost. Mir se - ne postiže....
Moje misli mi samo stvaraju probleme. Stvaraju smeće, stvaraju želje koje nisam sigurna jesu li mi potrebne i donose li ikakav smisao u moj život.
Što čovjek uistinu ima? Ima svoje stvari, opremu za življenje, te svoje misli. Ništa od toga ne donosi ispunjenje, a samo odvlači čovjeka od njegove stvarne životne misije. Na koncu shvatiš da je isto jel imaš taj najnoviji lcd televizor ili ne.
Kad bi se čovjek prestao oslanjat na materijalno, mogao bi pomagat drugim ljudima.


Svjesna sam da nitko neće voljeti moje gluposti i promjene raspoloženja, nego će možda taj netko jednostavno imat strpljenja, ustvari nebi ta stanja trebalo shvaćat ozbiljno jer i ja ih smatram otpadom i počela sam ih ozbiljno promatrati, sa nekim strpljenjem i lukavošću kakvog dobrog psihijatra. A konačno to vidjeti kao takvo je vrlo važan korak...

Znam zašto mi je glava puna suvišnih misli. Ne zato jer ''je to svima''. Mislima, lažnim utjehama, instant iluzijama i gubljenjem vremena pokušavam izbjeći svoju stvarnu sudbinu, važne stvari, izbjegavam se suočit sa stvarima koje bi čak mogle promijenit moj život i mene na bolje.
Pizdarijama pokušavam infiltrirati slatkoću i ljubav prema vlastitoj sebi, a to su sve iluzorni i jalovi načini.
Sve je to psihičko smeće, koje ima jako duboke korijene i jako dobre razloge. To je -strah i nedostatak nečeg važnog, nekog psihičkog ''vitamina'', da se tako izrazim..
Suvišnim željama i nadama se najlakše zaštititi od onog što nam doista treba na psihičkom planu, jer se bojimo doista uzeti i primiti, piti i krijepiti se sa tog 'psihičkog izvora....
A sve što je apstraktno, makar osjećali to kao ljubav i izdržljivost, čini nam se na prvi pogled krhkije i lomljivije nego čak i materijalnih stvari podložnih propadanju i lažnih slika u glavi.

Jučer sam doista , na jedno izvjesno vrijeme, uspjela doseći kakav takav mir i distancu od vlastitih unutarnjih previranja i otkrila sam nešto vrlo lijepo...
I tada se opet umiješao um, na nepristojan način i pokušao ovjekovječiti to i učiniti to konačnim...

I tome naprotiv, ovakvo stanje uma, dok ovo pišem,i dok ga koristim za nešto relevantno i u cilju pojednostavljivanja stvari, i dijeljenja s drugima, nije štetn i ne oduzima mi energiju.
Um ne možemo sasvim izbrisati, ali ga možemo držat pod nadzorom i koristit ga u dobre svrhe.


Želim samo ljubav, instinkte, umjetnost, sjaj i slobodu.
Ne želim da išta ometa, ne želim da me išta sputava, želim samo trčati, trčati, trčati u slobodi...

ponedjeljak, 05.09.2011.

Klinci su krenuli u školu. Svađaju se, grle se, smiju se. Živa je atmosfera na ulicama. U gradu još miriše na ljeto, na kolonjske vodice i energizirajuće gelove za tuširanje prpošnih prolaznika.
Osjetljiva sam danas nekako, osjećam se nekako autistično. No, na neki dobar način.Tišina mi godi. Riječi konačno dolaze na sporedno mjesto.
Cinizam još uvijek nije sasvim nestao, ali i teško će, budući da mi je to u natalnoj karti.
Možda ne zvuči tako, ali dobro sam, približila sam se sebi ali to donosi određenu vrstu napetosti. Ali tako treba biti, možda je to jedna stepenica više koju trebam proći.

<	rujan, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Prosinac 2013 (2)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (10)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (4)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (9)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (15)
Svibanj 2010 (13)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (10)