Baš mi zna bit fora, što mi dođe da se raspišem o svemu i svačemu ko da će mi to donijet nešt dobro. U biti, dobivam uvid u svoje trenutno stanje te ga uspoređujem s ostalima u arhivi. da imam što za pokazat psihijatru.haha.
Nekako uvijek imam filing da ovo nisam ja, dok pišem gluposti i u ovakvim stanjima. tj.moje gluposti nisu ja, ja sam....pa ona esencija koja se provlači kroz moje rečenice i misli. Ja sam ona koja se služi onime što naučim iz tih...
U biti, da je netko npr.prije pola sata imal prilike čuti moj unutarnji monolog, mislim da bi si pucal u glavu. Sva sreća da sam pričekala.
Kad bih bar mogla spaliti sve nepotrebne misli... Zasad samo promatram kako se komadići moje ličnosti sudaraju pod utjecajima mjih raspoloženja. Vjerojatno imam ličnosti koliko imam rasploženja. I sve su jebeno iluzorne i prozirne, jer služe da me zaštite od prodora težih emocija...vjerojatno.
Baš poput djeteta, pokušavam šalom umanjiti ozbiljnost situacije.
Pišem ovo, čekam da se sve moje misli izgore i pretvore u pepeo, da konačno priznaju poraz . Želim postati jebeni budist.
Sad znam zašto mi to neće poći za rukom. Jer me moj um uvlači u svoje prljave igrice te pokušava prošvercati i tu ideju pod svoju, i time to pretvara u statičnu sličicu a ne u stvarnost. Mir se - ne postiže....
Moje misli mi samo stvaraju probleme. Stvaraju smeće, stvaraju želje koje nisam sigurna jesu li mi potrebne i donose li ikakav smisao u moj život.
Što čovjek uistinu ima? Ima svoje stvari, opremu za življenje, te svoje misli. Ništa od toga ne donosi ispunjenje, a samo odvlači čovjeka od njegove stvarne životne misije. Na koncu shvatiš da je isto jel imaš taj najnoviji lcd televizor ili ne.
Kad bi se čovjek prestao oslanjat na materijalno, mogao bi pomagat drugim ljudima.
Svjesna sam da nitko neće voljeti moje gluposti i promjene raspoloženja, nego će možda taj netko jednostavno imat strpljenja, ustvari nebi ta stanja trebalo shvaćat ozbiljno jer i ja ih smatram otpadom i počela sam ih ozbiljno promatrati, sa nekim strpljenjem i lukavošću kakvog dobrog psihijatra. A konačno to vidjeti kao takvo je vrlo važan korak...
Znam zašto mi je glava puna suvišnih misli. Ne zato jer ''je to svima''. Mislima, lažnim utjehama, instant iluzijama i gubljenjem vremena pokušavam izbjeći svoju stvarnu sudbinu, važne stvari, izbjegavam se suočit sa stvarima koje bi čak mogle promijenit moj život i mene na bolje.
Pizdarijama pokušavam infiltrirati slatkoću i ljubav prema vlastitoj sebi, a to su sve iluzorni i jalovi načini.
Sve je to psihičko smeće, koje ima jako duboke korijene i jako dobre razloge. To je -strah i nedostatak nečeg važnog, nekog psihičkog ''vitamina'', da se tako izrazim..
Suvišnim željama i nadama se najlakše zaštititi od onog što nam doista treba na psihičkom planu, jer se bojimo doista uzeti i primiti, piti i krijepiti se sa tog 'psihičkog izvora....
A sve što je apstraktno, makar osjećali to kao ljubav i izdržljivost, čini nam se na prvi pogled krhkije i lomljivije nego čak i materijalnih stvari podložnih propadanju i lažnih slika u glavi.
Jučer sam doista , na jedno izvjesno vrijeme, uspjela doseći kakav takav mir i distancu od vlastitih unutarnjih previranja i otkrila sam nešto vrlo lijepo...
I tada se opet umiješao um, na nepristojan način i pokušao ovjekovječiti to i učiniti to konačnim...
I tome naprotiv, ovakvo stanje uma, dok ovo pišem,i dok ga koristim za nešto relevantno i u cilju pojednostavljivanja stvari, i dijeljenja s drugima, nije štetn i ne oduzima mi energiju.
Um ne možemo sasvim izbrisati, ali ga možemo držat pod nadzorom i koristit ga u dobre svrhe.
Želim samo ljubav, instinkte, umjetnost, sjaj i slobodu.
Ne želim da išta ometa, ne želim da me išta sputava, želim samo trčati, trčati, trčati u slobodi...
Post je objavljen 06.09.2011. u 19:56 sati.