Jednu ću stvar reći,neće zvučati baš uvjerljivo jer sam u ranim dvadesetima....ali sjećam se staro.
stare stvari su isplivale na površinu, sve kužim, gdje, kada i zašto, povezivanje stvari mi ide sasvim ok, ali....neznam što bih s tim stvarima! sve sam ih svjesnija, pa se i svjesnije mučim s njima. I u snovima se mučim s njima.
Vjerojatno je to dio terapijskog procesa, i shvaćam ali.... u kojem to trenutku dolazi do iscjeljenja...???
Jednostavno ne znam naprijed, u kojem smjeru ići...
Stari sadržaji blijede i gube na značaju, čemu se posvetiti..?
Ništa,ništa mi nije jasno...
Pokušavam pospremiti nered, ali sve se svodi na logičko zaključivanje, na čišćenje ladica i simbolične geste koje ne pale.
Probala sam sve, izgradila svoju malu tvornicu mašte i snova, a i pokušala sam nacrtat vrata gdje je trebalo....ali više ništa ne pomaže.
Kako početi iznova..? A da to nije zavaravanje?
Nisam loša ko osoba, i stvarno uživam pomagat ljudima, ali kako to da se nisam uspjela prilagoditi svojoj sredini?
Jer kak god okreneš,ja se JESAM trudila prilagodit okolini i okolnostima.
Ali su te okolnosti bile loše i nezdrave.
Jesam li ili nisam uspjela prilagodit se? Vjerojatno jesam, čim sam uspjela prihvatit ono šta se nudilo. A to nije bilo ništa dobro..
Obula sam pretijesne cipele...
Jesam li ja kriva što su mi cipele premale? Nisam, jer obula sam ih, trudila sam se furat ih čim duže, da me nebi mrzili.
Jesam li ja kriva što sam dobila žuljeve, iskrivljenja, što me noge već naprosto bole??
Rješenje se nameće samo....treba izuti cipelu...ne?
To ti je to...kad je netko 'razočaran' kad pokažeš emocije ili nešto slično... How you dare disturb this fucking amazing universe!
Post je objavljen 26.09.2011. u 14:01 sati.