Promenada na Zrinjevcu

28.06.2015.



zapne ti oko na povijest subotom na Zrinjevcu



pa vidiš da sviraju Tom & the twisters



i ples počinje



zar samo dvoje?



ima toga još



i još



i publika je ovdje





dijele se i baloni djeci
(može i za odrasle)



doći ćemo opet
ne zaboravite!
subota u 11 sati :)



zaboraviš brige
jednostavno
uživaš


grupni portret s legendom




bila jednom

24.06.2015.

ma to BILA
taj perfekt obično pretvara sve u sliku
riječi su zato da je grade
zadivljeni ostanemo uokvireni u sjećanju
i nema nam pomoći
ponovljeno vratiti se neće
bit će ista slika u traženju nekom
sličnost
ili kako to već kažu
ljubav je vječna
more namreškano
čempres u tišini sunca
vrata ljubavi
grad mladosti
što bi više htjela
s nama dvoje ljubav je cijela


kako da te zovem pjesmo moja

23.06.2015.





kako da te zovem pjesmo moja u ove kasne sate
negdje na početku vremena
spoznaje da ljubav ipak postoji
ti i ja nemoguće mogućim smo učinili
čemu bjegovi
sami od sebe nećemo pobjeći
nemoguće je kad spoznaš
pronašao si što si čitav život tražio
u sjenkama srebrnim
u plesu željenom
i onda ljubav beskrajna u noćima
što dulje da traje zatvorenih očiju
sanjamo usnama naslonjeni u dodiru
nježnu kožu svilenu
grudi ti dodirujem
ja u ljubav vjerujem
vjerujemo kažeš ti
vodimo ljubav
čudna je ta luka u koju ulazim
tvoja jedina veličanstvena
sjećaš li se
sjećanja koja možemo živjeti zajedno
ne želim snove kad mogu ljubiti
želim samo ono malo stvarnosti
tijelo do tijela u vječnosti
ne postoje otkucaji sata
samo naša srca kucaju
mi znamo kako se vodi ljubav
da potraje
zadrži me da osjetiš kako ovdje pulsiram
zvijezda sam tvojeg svemira
zvijezda si mojeg svemira
i naši su dani
jer zovem te pjesmo moja
jer imam te u ove kasne sate
ne dozvoli vremenu da igra s nama
nađimo se ljubavnici vječnosti
živimo koliko nam dopuste
zajedno
ne dozvolimo da nas bole rastanci
vjerujem da možemo

Weimar 6.

22.06.2015.

Ne može se biti u Weimaru toliko vremena, a da se ne odluta i do rodnog mjesta Johanna Sebastiana Bacha.





Dakle, pozdrav iz:



Naravno, gore visoko je Warthburg



Načekao sam se da vidim mjesto gdje je Lutherov simpatizer saski knez-izbornik Fridrich pružio tajno utočište u dvorcu. U Wartburgu Luther počinje prevoditi Novi zavjet s originalnog grčkog na njemački jezik, što je bio njegov doprinos stvaranju jedinstvenog njemačkog književnog jezika. I evo opet sprega s politikom dovodi u ovom slučaju do Reformacije i protestantizma.






U Eisenachu se prozvodio i poznati smrdljivac koji je dobio ime po dvorcu



I tako sve je postalo reformirano







Weimar 5.

20.06.2015.





Wittumspalais u rane popodnevne sate prožima tišina.
Opet oni. Bez njih ne možeš. Goethe i Schiller. Penjem se stepenicama.
Dolazim do sanduka sa papučama. Navlačim ih da ne bih uprljao podove salona.


Tea Party Hosted by Duchess Anna Amalia in Wittums Palace in Weimar (1783)



Slike, namještaj, minijature i porculan.
Po starom Weimarskom običaju jedan dio se uređuje pa dojam ostaje djelomičan.
Odlazim u Schloss Weimar. Razgledavam galeriju. Opet tišina.
Dürerovi suvremenici. Ikone. Nizozemska škola.
Sve to u mramornim salama koje i same nešto znače.




I opet Goethe i opet Schiller.
U Falkengaleriji koncert polaznika seminara. Telemann i Vivaldi. Uživam.
Vani sunce peče. Kako li je u Zagrebu i Milnoj. Šećem uz Ilm. Breughelovska idila.
Divlje patke posvuda. Stižem u centar parka. Hornisti imaju koncert.
Uzimam program. Sjedam na travu među ljude i slušam.
Damm svira na planinskom rogu dugom više od 7 metara.

nastavlja se

weimar 4.

19.06.2015.





Idemo u Leipzig.
Vozimo do Leipziga dobrom cestom sat i pol. S nama je i Cornelija koju sam upoznao
jučer u kafiću. Ide u posjet roditeljima. Studira pjevanje.
Leipzig je grad širokih ulica. Smiješni tramvaji. Pravi velegrad. Sličan je Beogradu.
To je trenutna asosijacija.
Thomaskirche. Bach. Bachov muzej. Kud god kreneš u ovoj Njemačkoj nailaziš
na veličine prošlosti. Problem je s „koferima“ koje vozim.
Rastali smo se u prvom dućanu. Svaki na svoju stranu. Zujim robnom kućom.
Ništa ne vidim i krećem u razgledavanje grada. Nijemci, izgleda, kao i mi obožavaju
obnavljanje grada u najvećoj gužvi.
Za razliku od Weimara Leipzig boluje od glomaznosti, izgleda, od samih svojih početaka.
Nova i stara gradska vječnica jednako su ogromne. I pošta i internacionalna biblioteka,
sve to boluje od veličine.
A onda, iza ograde, najednom Thomaskirchen plan. Ogromna crkva sa tri lađe.
Razmještaj klupa takav da svatko vidi svakoga. Krist je gore visoko na križu.
Osamljen iznad svih. Umjesto oltara nešto kao ikonostas, a sa strana crkveni
dostojanstvenici u nadnaravnoj veličini (razumije se ulje, drvo, platno).
Izdvojeni u oltarskom prostoru stoje oni od pamtivijeka. Ondje Bach bio kantor.
S crkvom je povezana i ogromna škola, jasno s Bachovim pečatom. Ispred škole
i crkve stoji Bach i odolijeva vremenu. Gleda u kuću preko puta koja je sada muzej.
Pokraj muzeja antikvarijat, note, ploče, literatura.





Thomanerchor, Bachova tradicija



Malo dalje Bachov bufet. Tu sjedi Cornelija. Nije našla starce pa nas čeka
jer ovdje imamo sastanak. Pijemo kavu i čekamo ostale. Stižu na vrijeme.
nastavlja se...

Weimar 3.

18.06.2015.




9,00 Goetheova kuća i muzej.



Ulazim. Ostajem iznenađen. Otvaram vrata, ulazim u kuću slavnoga pisca kojeg premalo poznajem.
Interesi njegovi slični su mojima samo što ja nisam pisac. Baviti se svim granama nauke, to je ono
pravo. Pisac Goethe je ovdje sporedan. Fizičar, geolog, antropolog i da ne nabrajam više. Penjem se
i spuštam stepenicama. Škripi daska i narušava tišinu. Salon sa klavikordom. Tko li je tu svirao?
Zidovi ukrašeni slikama.
Šećem parkom njegovim stopama i razmišljam o prolaznosti vječno prisutnoj. Ipak, vrijeme je
zastalo na Frauenplanu.
Bacam pfenig u česmu zbog svega, zbog tišine i mira. A onda, kočija i prtljaga. Kovčeg sa prostorom
za cilindar.
Idem dalje. Radna soba. Biblioteka. Spavaća soba. Sam sam i tišina je sama. Osluškujem. Sami smo
tišina i ja.
Dolaze posjetioci. Intima se gubi. Vrijeme ostaje.
Muzejski prostor posvećen je Faustu I. i II. Pisci Goetheovog vremena. I ponovo Goetheova
svestranost. Izlazim ošamućen.
Srećem društvo. Oni bi sutra u Eisenach. Bach i njegovo rodno mjesto. Svaka čast Bachu,
ali biti u Weimaru i ne vidjeti Weimar stvarno je žalosno.

Poslije dva tražimo restoran u kojem bismo ručali. Das ist schreklich!!! Nigdje više ne poslužuju
jer vrijeme je ručka prošlo. Konačno u Rusischer Hof neka bijeda od ručka 10 maraka.
Ni u našoj Esplanadi ne bismo tako prošli.

nastavlja se...


Maksim - Hungarian Rhapsody No.2 (Liszt)

Weimar 2.

17.06.2015.


Horowitz plays Liszt Consolation No. 3



Smještaj smo dobili u đačkom domu. Soba u kojoj sam ja, vidim ima još stanara.

Gledam tako kroz prozor sobe Van Goga, žuta polja, a boja im se mijenja prolaskom Sunca nebeskim svodom.
Da li je šetao ovdje, ne znam, ali jedno je sigurno, to je to. U sobi, iza mojih leđa, svira mladi Rus violončelo,
a doći će uskoro i Rumunj koji svira rog pa će biti razgovora. Na njemačkom naravno. Rumunj je ovdje,
u Istočnoj Njemačkoj zaposlen u orkestru u Leipzigu pa je stigao na usavršavanje. Poziva me na koncert
rogova u parku. Otići ću svakako. On je jedan od tisuće mladih glazbenika istočne Europe koji su bježeći
iz svojih zemalja zaposleni u orkestrima diljem zemlje.

Ah ti razgovori! Moje sam rijetko viđao u domu, pa sam s cimerima obično silazio u kantinu i u povećem društvu
iz cijelog svijeta provodio divne dane.
Ujutro bih krenuo planski u razgledavanje grada i okolice. Kad sam iz prospekata saznao tko je bio gdje u povijesti
ovoga čudesnog grada mogao sam odrediti tko ću biti koje prijepodne, jer i Liszt i Bach, i Goethe ovdje su prebivali
i ostavili opipljive tragove. A i Eisenach i Wartburg nisu daleko. Dakle i Martin Luther bio je u igri. Moja Samara bila je
predmet razmatranja i promatranja dokone mladeži kojoj je bio domet smrdljivi Trabant. A u tom Trabantu vozio se
i gradonačelnik. Na otvorenju seminara u Weimarhalle na koncert stizala je gradska krema u Trabantima,
a moja Samara bila je najljepši auto na parkiralištu. Nije da se hvalim…

Ovdje su oni Nijemci iz ratnih filmova. Namrgođeni, ni traga ljubaznosti u restauracijama. Ako želiš nešto pojesti
u centru, nema grupiranja. Stojiš u redu s društvom i konobar ti određuje za koji ćeš stol sjesti. U svakom slučaju
nećete biti zajedno, domet je da netko iz društva bude za susjednim stolom. I sad slijedi ceremonijal, prije nego
što naručiš dolazi konobar i baca podmetač za piće, mrgodno postavlja pitanje i bilježi narudžbu. Ne daj Bože
da ti je čaša prazna jer odmah stiže nova i bilježi se crtica na podmetač da ti lakše obračuna popijeno. Love imaš
i nema problema. A specijalitet je eierkonjak u čokoladnoj čašici. Popiješ piće i pojedeš čokoladu. Tražim
te čaše već deset godina i nikako da ih nađem. Morat ću Weimar po njih ( U Olimju, saznao sam, mogu se
naručiti i iste takve, no to ne znači da ne ću u Weimar). Crtice se redaju. Sada dolazi jelo, jasno da sam naručio
Bečki i što naiđe kao prilog i pivo. Pivo stiže, a za njim opet crtice. Malo dalje od centra uspijevali smo sjediti zajedno
pa smo u razgovoru čisto nesvjesno ispraznili čaše, a nove su u istom trenu stizale na stol. Pio se i šampanjac,
a novac nisi mogao potrošiti.
Kad ti namrgođeni Prus na podmetaču izračuna tvoju potrošnju uvijek se nađeš u čudu kako je to je jeftino.
Dok su mladi bili zauzeti vježbanjem i seminarima ja sam na ulici koji puta potrošio vrijeme na kobasicu sa senfom.
Tek toliko da ne budem gladan. Voća se nije moglo naći ni za lijek. Ako ga je i bilo gledao sam tužne redove građana
da kupe desetak dekagrama nekog voća. Samo mi je trebalo da se nađe neki namrgođeni…


Osam kilometara od Weimara mjesto je sjećanja na žrtve drugog rata – Buchenwald. Na mjesto tišine odlazim
da se poklonim tužnoj povijesti Europe. U ovom svijetu rat je stalna igra u kojoj, kako Balašević kaže, loši đaci dolaze na vlast.
Zašto je to tako? «Najviše gde ih pogiba, tam budeju naši» pjeva Domjanić i stvarno nalazim spomenik našim ljudima stradalim u logoru. Večeras će sjeta biti moj gost. Vraćam se u grad i tražim društvo.
nastavlja se...

Weimar 1.

16.06.2015.



Kad kreneš na put preko Budimpešte do Weimara preko Beča i uzmeš
u obzir da postoje još uvijek dvije Njemačke (Zid još nije srušen) onda
je to cool put.
Prvo trebaš dobiti vizu. Ponijeti dvjesto, tristo maraka kako bi živio kao
bogataš dva tjedna u toj jadnoj Njemačkoj.
U Weimaru se svakog ljeta održavaju glazbeni seminari. Mnogi glazbenici
navališe toga ljeta u grad koji je s umjetnosti na ti. Kroz dugu povijest našla
se tu imena koja te iznenade kad se pojaviš u Weimaru.
Krenusmo, dakle, iz Zagreba put Mađarske jer Ante mora odsvirati
na Akademiji u Budimpešti za prijemni.
Prvo Letenje, mračna atmosfera od prije nekoliko godina promijenila se.
U čeki na granici nema više mitraljezaca, ali ipak prijelaz izaziva
strahopoštovanje. Tada sam po prvi puta, u Nagikanigy, jeo ementaler
i čokoladu, Antin specijalitet. Nije to ništa spram patke u čokoladi u Dijonu
šezdesetdevete. Idemo dalje. Prolazimo Balaton. Rado bih stao, vratit ću
se jednom da vidim i to more. Budimpešta je zasjala svom ljepotom. Dok
čekamo Antu, kupujem crvenu papriku. Dobro je prošlo. Idemo dalje prema
Beču. Prema truloj Europi. Spušta se večer. Izgubili smo dosta vremena na
granici u redu. Beč ne ćemo posjetiti premda nam je tamo dogovoreno
noćenje. Idemo dalje prema Linzu. Odmor, treba mi odmor, dosta sam vozio,
djeco! Spavat ću, kao, u autu. Spavat ću, ali ne, sna nema. Borjana i Vesna
su negdje u parku, a taubeki negdje guguću. Počinje kiša. Svi skaču u auto.
Idemo dalje prema Nürnbergu. Ali, jao kiša pada kao luda, a ja mjesto za
Nürnberg krenem za Salzburg. S autoceste baš ne možeš sići kad želiš.
Pogotovo kad si u koloni koja juri 130 na sat. Samara je pravi auto i dobro
se drži. Vozi, Stari, put Salzburga uživaj u glazbi dok mladi snivaju slatki
sanak i baš njih briga! Ujutro granica. Kreni preko Münchena put Nürnberga
– vozi, vozi, vozi. Dan je lijep. Kava na Chiemseeu. Labudovi, Sunce u jezeru.
sivoplava voda, park, i kava i kolači.
Idemo dalje. Prolazimo München do Ingolstadta. Spuštamo se u grad. Podne.
Lijep gradić. Odmaram se malo dok oni šeću gradom. Dosadilo i meni pa
prošećem i ja.
Opet autoput. Kilometri prolaze do Nürnberga. Mijenjamo u banci 200 DEM
u 1400 istočnih maraka. Pravo bogatstvo. U Weimaru ćemo za istu svotu dobiti
1800. Evo granice. Pravi mrak. Po prostoru veličine aerodromske piste kružimo
gore dolje označenim putem do dva kontejnera na drugoj strani. Stojimo između
dva kontejnera. Nigdje nikoga, a osjećaš da te promatraju nevidljive oči. Stojimo
tako preko pola sata. Nakon sto metara predajemo pasoše i vize pa opet čekamo,
čekamo, čekamo…
Nakon mučnog čekanja idemo dalje prema Weimaru. Ima još pedesetak kilometara
do grada. Prolazimo Jenu. Jenaglas, zar ne? Optika . Karl Zeis Jena.
Evo nas ponad Weimara.
Spuštamo se prema gradu. Ne znam što me čeka budućih dana.

zagrebački Prater

15.06.2015.



Maksimir 1949. hvala! http://gp-zagrebancije.blog.hr/



Imao je Zagreb svoj Prater u kojem si mogao provesti dan
u zabavi i veselju.

Bukovačkom cestom ili kroz glavni ulaz Maksimira pa lijevo
puteljkom stizao si do Zabavišta koje je imalo sve što takvo
zabavište treba. Današnji pokušaji raznih autodroma, ringišpila
nisu ni sluge ovom našem zagrebačkom. Sjećam se tobogana,
autodroma, paviljona s ogledalima, kazališta lutaka, čamaca za
njihanje, jednim si mogao okretati se cijeli krug. Tobogan je bio
interesantna stvar. Dobili biste podmetač na koji biste sjeli i
onako se lijepo spuštali s visina.



hvala! http://gp-zagrebancije.blog.hr/


Kazalište lutaka je bilo puno mistike za moje godine. Jer
Crvenkapica i vuk su bili moje noćne more. Obično bi me
bakica, ujo ili mama vodili na predstave u kazalište lutaka, a
onda poslije predstave u paviljon ogledala u kojim sam, sada
znam pouzdano, vidio kako ću danas izgledati. Tko bi rekao
da će mi trbuh biti baš takav. Bolje da sam vidio neku
drugu sliku pa mi ne bi uskraćivali večeru.

Kao, to će pomoći da izmijenim sliku već viđenu. Deja vu u
pravom smislu riječi. Balašević bi ispravno rekao deža vi dok
Colonia uporno dreči deža vu. Ovo ovako usput da znate da
sam uvijek mnogo toga već vidio u prijašnjim godinama, a
ponešto i u snovima.

Ovo lijepo Zabavište bilo mi je u kasnijim godinama, kada smo
doselili na Prilesje, usputna stanica na putu do škole. Uvijek
smo se bar malo pronjihali.

I onda je došla 1964. kad je u Zagrebu bila poplava pa su
Zabavište iskoristili da na njegovom prostoru postave barake
za poplavljene i tako ode ono u povijest, a Zagrepčani sada
čekaju slučajne pojave nazovi zabavišta na slobodnim
gradskim livadama. Priča se o nekim Gardalandima i ne znam
čemu još, ali Zabavište je bilo jedno jedino.
Ovi rušitelji, možda će, uz Corso kavanu, shvatiti da i Zagrebu
treba Prater kako bi to bio doprinos bečkoj tradiciji u našem gradu.


 photo 2eda94ad-dd61-408a-83ae-dd4a030ccdb3.jpg
___________________________________by Boris3hr

sve se može kad se blogerska srca slože
hvala na trudu GP-ZG i prijatelju
evo dodatak snimljen sredinom 50-ih
prošlog stoljeća
iz obiteljskog albuma dozvolom V.T.



vidi se tobogan!


i autodrom u pozadini lijevo, a na desno kuća ogledala


Kako je nastala riječ HVALA

12.06.2015.


U dalekoj zemlji nekoj gdje su zvijezde sjale svake noći živio je princ Šutljivko.
Nikada nije govorio i to nikoga nije brinulo jer svirao je na violini tako da riječi
nisu bile potrebne. Glazbom je iskazivao svoje osjećaje i znao razgovarati.
Naravno, dvorani su morali naučiti određene tonove koji su nešto i značili.
Tako su se s princom sporazumijevali bez problema.A znao je on pustiti mašti
na volju i tada bi se čuli predivni zvuci koji su uvijek imali pažljive slušače.

 photo 01c79250-106e-48a8-8764-c4340aee1609.jpg
_________________________________________by Boris3hr

A tamo daleko iza gora i dolina živjela je u Čudesnoj šumi Crnokosa princeza,
buduća vladarica noći i voljela je plesati. Kad je došlo vrijeme za udaju trebalo
je odabrati pravoga. Princeza je rekla ocu da princ ne mora biti baš plesač, jer
za nju boljega plesača na svijetu nema. Ona je sama sebi dovoljna. Glavno je
da zna korake, a ona će ga dalje naučiti. Morat će je nečim zadiviti, a on
neka odluči čime. I tako danima kroz dvor prolazili prinčevi, naočiti, prekrasni,
jedan ljepši od drugoga. Neki su recitirali, neki pjevali, neki pričali bezobrazne
šale, ali princezu ništa nije zadovoljilo. Samo je odmahivala rukom. Otac se
već zabrinuo. Tko će vladati s princezom u Čudesnoj šumi. Već su bili pomalo
svi zabrinuti. Kad jedne večeri stiže princ Šutljivko s veselom pratnjom u
zlatnoj kočiji. Princezi se odmah svidio crnkosi mladić koji je imao neku kutiju
pod rukom. Onako iz daleka nije mogla odrediti što je to. Kad su se približili
dvorcu vidjela je da princ otvara kutiju i vadi violinu.
-Što će mu to? Zar me time misli zadiviti? pitala se.
Princ je zasvirao onako kako je samo on znao. U dvoru su svi zastali i utihnuli.
Nitko ni dašak nije pustio, a princ je svirao i svirao kao da nikada neće
prestati. Princeza je ustala i zaplesala svoj čudesni ples. Bila je presretna.
Konačno se pojavio onaj koji je znao kako doći do njena srca.

Princ je bio oduševljen njenim plesom i prvi puta progovorio. Izgovorio je riječ
HVALA za predivan ples, a princeza mu je odgovorila HVALA za predivnu
svirku. Od onda kad te netko zadivi, ispuni ljepotom izgovara se riječ HVALA.

Što je dalje bilo priča se i danas kad se na nebu pojave zvijezde.


Kako je nastala sreća

10.06.2015.

Bilo jedno tužno doba, svijetom zavladala tuga. Ne zna se kako. Znam samo
da je to bilo kad je iz Radosne zemlje nestao kapetan Nicola. A bili su tako
sretni dani.

Pa da započnemo priču od početka. Počelo je onomad kad se pojavio u
Radosnoj zemlji kapetan Nicola niotkuda. Nitko nije znao kako i kada, ali
bio je tu i princeza mlada. Princeza Latica vladala Radosnom zemljom i tugu
pažljivo prikrivala osmijehom. U njenom društvu svi su radosni i veseli.
Uspjela je da sve uvjeri u radost i igru. U veselim danima narod je dobivao
sladoled i pjevalo se i plesalo dan i noć. Princeza je s kapetanom zaboravila
na sve i bila je zaista sretna i presretna. Kapetan ju je vozio u nepoznate
zemlje i pokazivao je kao najljepšu i njemu najdražu osobu na svijetu. No
jednoga dana nestao je kapetan i nitko nije znao što se dogodilo. Gdje je
nestao. Princeza je od tuge zaboravila na veselje. Nadvili se sivi oblaci nad
zemlju. Sladoleda je nestalo, ples i igra prestali. Svatko je žurio kući da upali
svjetlo jer u sivome danu se baš nije mnogo vidjelo.



 photo 064b0d16-6171-41dc-ada4-1f6d7fe4d03f.jpg

Čulo se da je kapetan otišao tražiti Plavo more da u Radosnu zemlju donese
plavetnilo i radost življenja. Princeza je tugovala i začudo, plakala. Ona koja
nikad ne plače stvorila je oko dvorca niz slanih jezera. Zamislite suze su slane.
Niste to znali, vidite, ja znam.

Kapetan je naišao na Bijelo more, a legenda kaže tko dovede u to more
princezu zeleno smeđih očiju da se okupa sve će biti plavo i radost će
zavladati svijetom. Kapetan je volio princezu više od ičega na svijetu, samo
ona mu nije vjerovala. Tvrdila je da nema tuge na ovome svijetu i da ljudi koji
su tužni ne mogu i ne smiju živjeti u njenom dvorcu. A kapetan je bio iz Tužne
zemlje i ponekad je plakao kad bi se sjetio da ne može pomoći da radost
stigne u njegovu zemlju.

I sada, kada je otkrio, kako da ovaj svijet postane sretan, odlučio je vratiti se
princezi Latici i s njom otputovati na Bijelo more. Uzeo je veliki buket crvenih
ruža. Zamislite bilo ih je 703. Princeza je obožavala taj broj i tvrdila da joj on
donosi sreću. Kad je vidjela toliko ruža oprostila je kapetanu njegovu tugu.
Nicola je pak odlučio da više neće plakati ako svijetom zavlada plavetnilo i
prava sreća. Obečao je princezi da će se promijeniti. Princeza Latica je
odlučila da više nikoga neće tjerati da bude sretan. Neka svatko živi onako
kako može i umije.

Popela se na brod i krenuše put Tužne zemlje i bijeloga mora. Trebali su
proći 703 milje da stignu tamo. Ma što je to bilo za iskusnoga morskog vuka.
Noćima su bili naslonjeni na ogradu broda i iščekivali bijelo more. Jednoga
dana sivo je postajalo sve svjetlije. I konačno stigoše. Princeza Latica odmah
skoči i umije se. Njene zelenosmeđe oči puste čudnu svjetlost. Njen osmijeh,
poznat jedino kapetanu, postao je tako sretan da je kapetan znao da dolaze
velike promjene. More je postalo plavo. Nebo se zaplavilo i pojavilo se Sunce
i radost je zavladala svijetom.

Priču su mi ispričali kapetan Nicola i princeza Latica.

i ja imam post

09.06.2015.



Zatvorili smo korice naše knjige
i dijeli nas tjedan dana
nakon
uplate na račun tiskare.
Čekamo odluku potencijalnog sponzora
da se javnosti predstavi
40 Cool blogera

Zaista smo hladni,
usprkos tome što nam netko šmirgla živce

Vaši sinisa, Lastavica i Sjedokosi


Pa da prije svega pojasnimo gospođi kojoj rastu krila od kad su zaredali
komentari dana, foto blogovi, blog dana, ma nevjerojatno koliko toga
u kratkom vremenu.
Zamislite samo ona genijalka i nitko drugi.
Mutne slike mobitela postanu hauptrefer.
Gospođa je inače bezgrešni klasičar, a mi svi neobrazovane budale.
Voli se pohvaliti da sam je doveo na blog (dovode se djeca
ili ne bih se usudio reći tko).
Ne znam po čemu između 40 ljudi baš ona smatra
da je najpozvanija da se u sve miješa?
Pa zavodi ostale netočnim činjenicama!
Draga teta,
ne mogu vam pomoći.
Sinisa, Lastavica i moja malenkost oduševili smo se idejom
da napravimo knjigu za blog hr.
Od početka vas smeta ovaj trio – bolje reći duo Lastavica Sjedokosi
jer tko su oni da dođu na takvu ideju, a vi biste knjigu sa jednim listom
i parodijom na maćehu iz Snjeguljice i njeno ogledalo.
Parodija je iz tko zna koje godine kad ste kraljevali na Iskrici,
uglednome blogu za vatanje zna se koga i čega.
Dakle ovako. Još jednom.
Siniša je došao na ideju, a mi se neovisno ponudili da ćemo mu pomoći
Našlo se tu podosta dušobrižnika i znalaca kako se izdaju knjige
po nebuloza cijenama. Mi naravno nemamo pojma i treba nas naučiti.
Nitko nije rekao da su to SAMOIZDATA mekih korica sa 50-100 strana,
tiraža do 80 primjeraka.
Ponudili smo blogerima pet postova iz kojih ćemo odabrati tekstove
pa se dogodilo da jedan bloger ima 86 strana, samo jedan slikoviti post.
I tada smo se odlučili, bože moj: nas troje radimo knjigu vi nam šaljete materijal.
Trebali smo gospođu pitati? Hajte molim vas. I gospođa je poslala devet strana
pjesama, zamislite, a htjela bi jednu stranu.
Kad je stvar postala ozbiljna, zna se da to treba i platiti, prema tome svatko
počinje s plaćanjem svoga dijela, a gospođa se predomislila i traži samo jednu
stranu, a ostalo plaća kao da su sve.
Da ne bi, a kad bi stigao račun onda bi ona lijepo rekla - nemojte me zajebavati
ja imam samo jednu stranu. I tako se nije javila.
Ne navodim uvrede na naš račun. Uglavnom čestitah joj Uskrs i dobih
jezikovu juhu da ona ne slavi Uskrs. Drugi dan dobivam Čestitku SMS
i za uzvrat uljudno zovem da se pridruži sa svojih 10 strana.
Svaki bloger je dobio svoj rad da ga pogleda i nađe greške ako ih ima.
Eto to je to.







Hlebine 3.





Dan je bio na izdisaju. Sunce je obasjavalo brda, nebo se crvenilo.
Pričali su kako se to, zapravo, zbilo…
Negdje oko Božića došla je u školu pitati za nećakinju i
tada su se prvi puta sreli.
Škola je davno završila, a njoj se nije žurilo.
Razgovarali su o dočeku Nove godine. On će u Varaždin kod rodbine,
a ona će biti u društvu prijatelja.
Razgovarali su u polumraku. Nešto je strujalo među njima.
Bilo je to u zraku.
Rastali su se, jer čistačica je počela zveckati ključevima.
Za polugodište mala Natali donijela je Tadijanovićevu monografiju
„Prsten“.
Rekla je:„Teta vas pozdravlja!“
Srce mu zaigralo.
Praznike je proveo čitajući Tadijanovića i upijao svaki stih.
Nije do tada preferirao takav način pisanja. Bliski su mu bili Matoš,
Tin, Krleža i Cesarić, a sad se pojavio Tadija…
Prsten se urezao u misli. Otputovao je u Firenzu kako bi osjetio dah
pjesnikova doživljaja. A mislio je i na dugonogu i čekao da se pojavi.
Od Natali je saznao sve o njoj. Organizirao je izlet i onako uz put
spomenuo da mogu i roditelji koji žele na put s djecom.
Bile su dvije mame i naravno dugonoga teta. Onda je skoro završavala škola
i evo sada se voze put Zagreba.
Rastali su se uz dogovor za sutra.
Bila je divna noć, Fićo i ni jedan komarac.
I nije bilo problema s glavom.
Danima su okolna polja, aerodromi i što sve ne, pjevali ljubavnu pjesmu.
A bilo je ljeto za sjećanje…
Ah, da! Prsten!
To je duga priča i još traje.



Priča je dovršena 2012. nakon 39 godina.


Hlebine 2.

08.06.2015.


roda
Josip Generalić
Moja roda, 1971
Ulje/staklo, 1000x800 mm


Nije ga baš često boljela glava, ali ovoga puta je to bilo stvarno neugodno.
Sjeli su u auto da što prije nestanu. Košulja je sada bila raskopčanija,
na rubovima privezana u čvor.
Vozila je polako…
Nizala su se sela bez prestanka, miris sijena nije prestajao.
Prošli su Galeriju u Hlebinama i nastavili dalje. Nizala su se raskršća
i raspela kao stražari onako usput. Sela nikako da prestanu.
Guske su veselo gakale, a njemu nije bilo do šale.
Osjećao je da će se raspuknuti.
Konačno kraj.
Vidi! Šumarak neki. Zapravo log.
Divno mjesto za skloniti se od pogleda. Oboje su pomislili isto…
Požurili su. Miris želje bio je u zraku. Tišina, polumrak… Divno mjesto!
Da, baš!
Tisuće, ma što tisuće, milijun komaraca spustio se na njihovu kožu.
Čudo nikad viđeno. I opet ništa.
O glavi neću ni pisati. A trebalo se i obući!
Koža je peckala, svrbila.
Ušli su u Fiću i počeli se tresti od smijeha.
Uz put raspela, guske i patke navališe u grohotan smijeh.
Njega je glava boljela još više…
Sabrali su se i pošli u Galeriju.
Na zidovima visjeli su Beatlesi, Arsen Dedić i Sofija Loren.
Mora da je taj Generalić spavao u onome logu.
Nije da nije volio naivu, ali toga puta je sve to bilo tako jadno
pa ju je povukao da što prije nestanu u pravcu Zagreba.
Koprivnica je blizu pa su skrenuli u pivnicu Kraluš na prge i kobase,
a i grah nije bio za baciti.
I pivo je bilo dobro.
A svrbilo je, svrbilo…
Želje više nije bilo, a nije mu bilo ni do smijeha
i zidovi i prozori sve je bilo u naivi…

sophia
Josip Generalić
Sophia Loren, 1973.
Ulje/staklo, 1500x1200 mm


beatles
Josip Generalić
Beatlesi u Hlebinama, 1973.
Ulje/staklo, 1200x1700 mm

Hlebine 1.

07.06.2015.


A započelo je onoga ljeta kad je dugonoga utrčala u predsoblje.
Onako u žurbi zadihano je rekla:“U Međimurju počinju žetve.
Miris pokošenoga sijena je posvuda.“
„Vrlo rado!“, odgovorio je.
„Dobro! Onda u subotu u devet na Držićevoj, kod govornice!“
„Veselim se!“
Zaista, tamo je bila plava govornica na kojoj je visjela uvijek neobješena
slušalica i kad je prolazio uvijek bi ušao da je objesi pravilno.
Ona je čekala naslonjena čitajući neki francuski modni časopis.
Onako, kao, nezainteresirana.
Bijele hlače na dugim nogama, kockasta košulja malo raskopčana
(taman koliko je potrebno dobrome pogledu – a imalo se što i vidjeti).
Naočale po zadnjoj modi. Lice plavog pogleda nasmijano i pomalo
zbunjeno. Plava kosa lepršala na vjetru.
Nakon pozdrava krenuše na istok. Što dalje iz grada vijugavom
cestom prema Koprivnici.
Pravi ljetni dan. Miris sijena na poljima. U daljini željeznica.
Pravi podravski motivi.
Ostao je bez riječi. Razmišljao je što progovoriti. Riječi baš nisu dolazile.
Vrpoljio se na suvozačkom mjestu. Bilo mu je toplo.
I pre toplo, ali i ugodno. Tlak mu je pomalo kretao u vis.
Zaboljet će ga glava, a on neće reći ni riječ.
Odjednom jato gusaka.
Gusan se napenalio, smeta ga narančasta boja.
Dobro došao, frajeru! Bit će razgovora.
„Da svratimo na kavicu?“
Stali su. Gostiona na osami, obasjana suncem. Iza kuće hrastov lug i
plastovi sijena. Tišina u lugu. Taman za šetnju u dvoje.
Zaboraviše na kavu. Šeću uz plastove, uz drveće i …
Ruka privlači ruku poljubac pada, a i plast je blizu.
Odnekuda iskrsnu gomila s vilama i zaprežna kola da odvezu sijeno.
I sad ga tek glava zaboli…



Hrvatski muzej naivne umjetnosti
Jelen u sumi
Ivan Generalić
Jelen u šumi /
Deer in the Forest
1956, 500x600 mm
Ulje, staklo / Oil, glass

pržina

06.06.2015.


Pelješac 1988. Dugo vremena sam slušao o Pržini i Kobašu na poluotoku Pelješcu. Kad dođeš u Ston skreneš lijevo prema Kobašu. Kroz polja soli stići ćeš u malo mjestašce – zadnji trag civilizacije prije prave džungle. Ma što je Moglijeva prema tome. Nedostaju samo Baloo i Baghira. Majmun sam ja koji tamo putuje. Nisam ja nikakav pustinjak da se odam meditaciji izvan civilizacije. No nagovorili su me. Inga mora čuvati mamu na Braču, a ja sa sinom u divljinu da se malo odmorim od žene i naravno, punice. Ingina prijateljica na toj pržini ima drvenjaru. Ona i muž pozvaše nas, a mi se odazvasmo.
I sad u Kobašu sjedaš u čamac da se sat i pol voziš do odredišta. Ja inače obožavam vožnje čamcem, naročito moj želudac koji se svaki puta u čamcu sjeti bure u Senjskom kanalu (ta bura i pedesetero limaća na putu iz Selca za Vrbnik su priča za sebe). Ta Pržina je uvala u kojoj su tada bile tri četiri kuće i džungla naokolo. More predivno, puno svakojakih tajni. Pričali su o hobotnicama što se love na lakirane nokte i tako to.
Vjeran mora, kao i ja, svaki dan pročitati dnevni tisak, poslušati radio. Nema ovdje ničega osim zmijskih košuljica posvuda. Presvlače se one u proljeće a nadobudni pustinjaci gledaju ne bi li gdje nagazili na kakvu zubatu Kaa. Vijest je da su noćas bile oko kuće divlje svinje. Tragovi papkara su posvuda, a i vrt su počistile. Sonyju je to normalno, oduvijek su one tu. Rade one to sistematski. Svaki dan su kod druge kuće, a kako ih je malo (kuća) evo njih za tri dana opet. Preko dana, uz kupanje, ispijanje crnjaka i razgovori. Dolaze i Prkačini iz Dubrovnika na vikend pa je onda i veselije. Sony uči Vjerana mijesiti kruh. Tijesto se diže na Suncu, a kad se ispeče nakon toga, bit će to blagost za nepce. Kad čamac iz sela stigne s provijantom onda je narodno veselje, ali novina nema pa nema.
Odlučimo tako da jedno jutro krenemo put Kobaša po tisak kroz džunglu. Probijasmo se, na nekim mjestima puzeći doslovno, kroz tu divljinu osluškujući ima li gdje kakva beštija. A beštije danju spavaju i boje se čovjeka, a mi o tome nemamo pojma. Dan je lijep. Rano jutro i tišina, mora nigdje i nas nigdje, samo raslinje gusto da gustije ne može biti. Nakon četrdesetak minuta Kobaš je blizu. Najednom urlik propara tišinu, a srce nam je…pogoditi je lako. A kad tamo, tovar pravi pravcati da praviji ne može biti. Evo Kobaša! Ali novina ni u ludilu nema u Kobašu. Idemo dalje do Stona na noge. Na noge lagane još četrdeset minuta da vidiš civilizaciju i popiješ hladno piće i novinice kupiš. Bože, bolje je biti pustinjak! Ostati u svojoj pustopoljini i meditirati.
Kad smo se vratili, uživali smo u crnjaku i čekali ponoć da čujemo plač svakodnevni. Odista plaču oni uvijek poslije ponoći. Ludo i nezaboravno. Čagalj se okuplja pred noć u čoporima. Odvažio sam se pa sam se i na brdo popeo da bacim pogled na drugu stranu, jasno po danu. Nigdje nema umilnih životinjica.
Došlo je vrijeme povratka. Moram Vjeranu pokazati Dubrovnik. U Kobašu sjedamo u auto. Konačno! Prkačini su nas pozvali. Spavamo kod njih na padinama Srđa, odmah ispod magistrale. Dolje je Grad. Vidjet ću ga opet. Prošetat ću Stradunom. Pojesti sladoled. Ljudi moji, sladoled, kako to godi. Nedaleko Orlanda sjedimo. Pišemo razglednice. To je ono: Pozdravlja vas iz Dubrovnika…
Sjedamo u auto i vreli asfalt vraća nas u prljavu stvarnost. U delti lubenica i mandarina više nego raslinja na Pržini. Uživamo u vodi crveni od lubenica i zaboravljamo, ma ne, odlažemo dojmove za neke druge dane. Evo, i Makarska i gužva. Ipak ćemo do Splita i trajektne luke. Na Braču je najljepše. Milna, Uvala Vlaška, terasa, vode koliko hoćeš, spize kakvu hoćeš i ljudi, ljudi i cvrčci. Beštija niotkuda. Tovari su na pristojnoj udaljenosti.
Ta džungla izgorjela je u požarima što su harali Pelješcem. Sada je to prava Pržina. No, ne da se priroda. Opet će ona, ali ja ne ću. Ne smijem dva puta reći.


Korčula

05.06.2015.

Kreneš tako provjerenim načinom na put.
Ubilježiš se u Ferijalnom savezu za put u Korčulu.
Četrnaest dana. Uletiš u društvo s Filozofskog.
Studenti filozofije idu na Filozofsku ljetnu školu,
saznaš tek na brodu.
A bila je to šezdesetosma.
Godina studentskih nemira. Pariz, Berlin, Beograd.
I tako mogu reći nisam znao, ali sam saznao
da sam u crnoj knjizi SUPa.
A slušao sam, jer tko ne bi, najveće filozofe današnjice.
Upoznao sam Markusea, Bloha, Markovića.
Taj isti Marković će dvadeset godina kasnije biti jedan
od SANU mahera.
Zbog takvih imamo Hrvatsku.
A mogli smo to mnogo mirnije riješiti da smo se tada dogovorili.
Jer svi poznatiji studenski lideri bili su ovdje gdje ja padoh
doslovce s neba. Slavist upao među filozofe. Nisam se dao.
Morao sam i ja biti pametan. A onda nam pameti nije nedostajalo,
samo što luda mladost ne zna što je želja za vladanjem i privilegijama.
Tri godine kasnije neki od tih su Hrvatskom proljeću dali da ih
proguta mrak i da život krene drugim tijekom.
Predavanja su bila duga, a poslije rasprave i zabava u Ferijalcu.
U tih četrnaest dana svaki član je morao sudjelovati bar četiri
puta u pripremi jela za ostale. Pa kad si morao čistiti dvadeset
kila luka i sjeckati ga u sjeckalici shvatio si odmah da ovaj život
i nije ništa drugo doli dolina suza. Ali bolje luk, nego sto kila
krumpira. Ja, ranoranilac, imao sam vezu u kuhinji, a to je ono
što je u takvom okruženju najvažnije. Kuharice su me u rano
jutro častile rakijom pa sam onako čio kretao u jutarnji obilazak
snenog grada. Najdraže mi bilo otići na brdo kraj crkve sjesti
na kamen i gledati Sunce kako izlazi ponad Dubrovnika.
Ne vidim Dubrovnik, ali sigurno je tamo i Sunce; samo tamo
i postoji. Stavljam pedeset dinara pod kamen da se vratim,
da dignem kamen u kasnijem životu. Da kažem bio sam tu.
Još nisam otišao vidjeti da li taj kamen još postoji.
Spustiš se u grad pa do ferijalca na doručak. Predavanje
počinje u devet. Oni mamurni i sneni, a ja odmoran i čio.
Oko dvanaest izlazimo na Sunce i gledamo Jagodu Kaloper,
Čaldarevića i Slobodana Šnajdera u Jeepu kako jurcaju
Korčulom. Snobovi jedni. Bila je to mačka o kojoj si samo
sanjati mogo. A kad vidjeh «Lisice» i «Misterije organizma»
shvatio sam što je to bilo ispod nabrekle majice što se
lelujala na maestralu.
Poslije ručka dosadna popodneva u kojima smo ubijali
dosadu filozofskim raspravama čekajući večeru i
događanja. Mali Ivica je s dekom pod rukom i ne baš
nekom curom odlazio u zabranjenu zonu dok smo mi
smišljali kako provesti večer. Bit će to hotel Bon Repos.
Ples i noćno kupanje.
I Blanka.
Sve su ljubavi tužne.
Ne znam kako sam se upleo, ali pauka se ne možeš
osloboditi. A bili su tu i Prevert i njegova Barbara….
Sjeti se Barbara padala je kiša neprestana…
Nigdje kiše ni Barbare nego nespretna Blanka i luda
ljubav. I Zlatko mulac kao i ja. A gospođica je špilala
nedostupnu sfingu. Neosvojivu tvrđavu. Ne znam da li
je itko i do danas uspio ući u taj dvorac. Filozofija je
čudna stvar. A u ljubavi, kad filozofiraš, u startu si
izgubljen. Treba ti godina da shvatiš, ako uopće
shvatiš, da je to samo vrijeme kad glumiš majmuna.
Kad se penješ na ogradu kako bi dohvatio visoku
magnoliju i vratio se kući rasporenih hlača. A ona
ne zna bi li ili ne bi. Šećete Dubravkinim putem
u proljeće. Ona se potepe i padne ko kruška i ti
shvatiš, konačno, da je život negdje drugdje.
Koliko znam i Zlatku je trebalo puno da shvati igru.
On danas filozofira o filmu, sretnemo se na
festivalima, filmskim školama, ali nju ne
spominjemo i ne viđamo je. A i kako bi.

Sve te dane, od Sunca i mora, boje nije bilo na koži.
Trebalo je to nadoknaditi. Odeš u Lumbardu i u
sjeni pocrniš kao da si danima bio na otvorenom.
A koji pijesak? Takvog nema nigdje na svijetu.
Čujem da divljine nema više. Civilizacija je
oduvijek odgovorna za uništavanje ljepota prirode.
Kao civilizirani filozof pustih bradu i ozbiljno zapalih
prvu cigaretu.
Jasno je da je kriva za sve………



Dubrovnik

04.06.2015.

O lijepa, o draga slobodo!
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik.
Svake godine barem jedan dan da vidim zidine, da čujem more.
Da čujem otkucaje sata
. Zelenci.
Orlando u kasne večeri.
Osvijetljeni Revelin.
Šetnja uz akvarij do mora.
Udara more tiho.
Svjetluca se.
Planktoni, planktoni….
A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?).
Proći Pile i popeti se na tramvaj i stići do Gruža.
Tu negdje spavam. Može i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom
preko Sarajeva ili auto stopom od Splita. Taj auto stop u godinama
studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa
onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do
Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo
se voziti. Da ne bi. Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon
prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste.
Te sam se godine nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne
neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko
da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao
da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Sardele i
čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam
kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje
vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i
razgovaramo o događanjima u Europi. Moj njemački je čisto solidan.
Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako
si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš
uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran).
Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga
ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi. Usjek neki.
Most. Grad. Zar već. Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno.
Cocta je bila naše piće (kao se to moglo piti?). Nakon pola sata
krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri
kilometra. I opet cesta i more (ne znam da li je plavo, mislim da
je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo
Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest
sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva.
Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel
na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra
što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu.
Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika.
Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu
nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita
ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu
i mora čekati na ugibalištu onaj iz suprotnoga smjera da krene
dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba
još nikuda nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom
uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven
Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li
vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi
su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba.
Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kao upasti na ples da
ne platiš.. Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu
istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije
noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa,
a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš,
vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i
brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to.
Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to.
Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša.
Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u
Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje
sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih.
Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su
hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar.
Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam
Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala
je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet i Othelo ma kako dobar
bio nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom 1973. Manje mi je značio tada.
Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub.
No to je drugi film.

soba sa klavirom

03.06.2015.

Potrebno je naći možda sobu sa klavirom.
Sjesti i zasvirati neku Beethovenovu sonatu
(da ne ponavljam Krležu) i uz mjesečinu snivati...
premda snovi za punog Mjeseca znače prije svega
nespavanje, a onda dolaze ideje svakojake.
No klavir nije tu da pripovijedam o snovima i mjesečini,
već zvuka radi i žica tih čudnovatih što tišinu remete.
Svirao sam nekoć i ja u glazbarnicama Učiteljske škole
i snivao o velikoj karijeri pijanista ili guslača, naročito
kad se Elizabeth Taylor pojavila u Rapsodiji,
a Vitorio Gassman i (ne mogu se sjetiti imena)
bili uspješni na MOJIM instrumentima i bili zaljubljeni....
A ja sam trčao svaki dan u školu kroz maksimirsku šumu kraj
Mogile i lovio tramvaj na okretištu kod stadiona Dinama.
Nije mi bilo teško jer čekao me klavir u Medulićevoj
na prvome katu hodnikom desno pa opet desno.
Tu su negdje bili Danev i Kraus, profesori klavira i violine.
U sobi dalje Medo je lupao rukavima po klaviru (gumbi su
davali poseban zvuk). To isto lupanje doživio sam na drugoj
godini faksa za vrijeme Zaninovićevog predavanja, no Medu
nisu mogli uhvatiti. A Zaninović nam predavao o Jouceovom
Uliksu kojeg nije ni pročitao (Uliksa sam apsolvirao već u
Učiteljskoj jer bijah manijak za čitanje, ali to je drugi film).
Medo je inače godinama lupao bubnjeve u Crvenim koraljima.
A sada uz tajničko mjesto na školi prodaje plastiku na
Trešnjevačkom placu.
Tu su, dakle, negdje bili Danev i Kraus kojima sam trebao
svirati Hofmmanove priče i Etude nervozni od buke što je
dolazila iz glazbarnica.
To su bili dani.
Uz klaviromaniju bio je interesantan i “srednjoškolac” i
trčanje u nedogled u krug do iznemoglosti. Triput tjedno
po dvadeset i pet kilometara. To se onda moglo jer trbuh je
došao dosta godina kasnije kad sam naprasno prestao
igrati tenis i trčati.Trčao sam i na Šalatu s prijateljem zimi
na klizanje da vidim oči boje lješnjaka (Amarila se zvala)
i patio, i ni nisam ni jednom pao na ledu.
Trčao sam i u Variete na Prvi pljesak navijao za Gogu,
Branku i Helenu (Trio jeka).
Gore na Šalati Relja Bašić i Vlado Štefančić pokušavali su
uporno igrati tenis, a mi smo im brojali sve i sva, a oni
nikako da oslobode teren.
Inače, bili smo manijaci za taj tenis. Za vrijeme ljetnih praznika
igrali smo od sedam ujutro do četrnaest sati kada ni ludi
ne igraju. Danas bih krepao kad bih samo na pola sata oko
podneva sjeo kraj terena.
Šalata je bila interesantna i zbog koncerata zabavnjaka,
a i zbog hockeya, uglavnom, znali smo gdje ćemo provesti
dane ljeta, a i zime.
I zato, potrebno je možda naći sobu sa klavirom,
sjetiti se prošlosti i napisati nešto i bez mjesečine.


tražili ste, čitajte...

02.06.2015.




DVORAC

Kad su Draškovići i ini velikaši gradili dvorce i ladanja diljem Hrvatske
nisu ni slutili da će jedno stotinjak godina kasnije običan puk zalaziti
u te nastambe. U djetinjstvu sam živio na više takvih adresa.

Taborsko

Preko puta crkve u bivšem samostanu bila je četverogodišnja škola
u kojoj sam stanovao s mamom godinu dana. Rana jutra na širokom
prozoru i igra u tišini. Jedne noći oči vuka u mraku preko puta. I
ništa više. Tu sjećanje prestaje.





 photo 8768f75b-3a4b-4647-af7c-ba6deb06e2fe.jpg

Velika Horvatska

Dvorac. Prizemlje lijevo. Vani platana u čijoj sjeni igram razne igre.
Šestogodišnja škola - navlačim za kečke Milku iz šestog razreda.
Sjedim iza nje jer vani pada kiša, a ovako me i mama ima na oku.
Ja sam prvoškolac. Ta ista Milka pojavit će se na školi Medvedgrad
kao roditeljica moga učenika. U susjedstvu učim pačiće plivati i
roniti. Proganja me ta pačad. Ma ne pačad nego susjed. Opet sam
rekorder u trčanju. Mama rješava problem. Sada kad jutrom
prolazim kraj jezera uživam kad vidim mamu patku sa šestero
malih, sada bi Rea za njima, ali ona zna da ne smije.
Trčao sam još jednom kad su nas došli cijepiti protiv tuberkuloze.
Upraviteljičin sin i ja nestali smo u šumi i pojavili smo se tek navečer
kad je zrak bio čist. To su bili dani kad su djeca dolazila u školu
bosonoga pa sam i ja do prvoga snijega hodao naokolo bos. Dolje
u selu nije bilo kuće za koju nisam znao koliko je krava i konja u njoj.
Na pašu sam jahao u proljeće. Regoč i Kosjenka su uvijek asocijacija
na te dane. A tek kiselo mlijeko i mlada salata! U proljeće drugo
nisam ni jeo. Znao sam uvijek gdje će toga biti i kao «učiteljkin» sin
nisam imao problema s tim. Mama je u kasne večeri vodila seoski
KUD. Pisala je dramatizacije koje je dobro uvježbala. Bilo je veselo.
Ja sam bio patuljak u Snjeguljici. Nedjeljom smo kriomice (kao)
odlazili u susjedna sela per pedes apostolorum na misu jer učitelj
nije smio na misu u svome selu.

Bila su luda putovanja za 29. novembar i Prvi maj za Zagreb. Bus je
vozio do Velikog Trgovišća i nitko nije znao za Franju koji će kasnije
i muzej dobiti. Kakav je to bus bio! Stara raga koju je na brdima, ne
malo puta, trebalo gurati. Na vrhu brda svi u i na (doslovce) bus i vozi
se dalje. Onda čekaš vlak za Zagreb. Oće – neće. I kad se, srećom,
utrpaš, stojiš na jednoj nozi i slušaš pijane Zagorce jer praznik je pa
«Kulike tulike, samo nek se pije. Dajte i malom da proba». A moja
mama zadrti anticuger uvijek se bunila jer «od vina boli glava». A onda
Zagreb, kolodvor, Tomislav, Gregorjančeva, dida i bakica. Važno da
ima kavice bijele. Pod prozorom klavir, a kroz prozor tužna vrba i zvuk
tramvaja. Zvezda – Mihaljevac ili Zvezda – Mirogoj. Sutra ćemo
Franjevcima na misu. Mistika. Latinska misa i plavi svod iznad oltara.
Poslije ću s bakicom u zdravljak i u Šumicu (park Ribnjak) na njihanje.
Za dva dana povratak, ali sada busom s Langovog trga za Tuhelj,
Horvatsku, Desinić. I knjige, puno knjiga za čitanje. Patuljak Nosko,
strip Walter Neugebauera i Disneyev Pinokio sa tekstom Ratka Zvrka
bili su literatura koju sam znao napamet. Na fakultetu sam se s
kolegom iz Vinkovaca prisjetio tih dana. Obojica smo znali stihove
napamet. A čitalo se uz svjetlost petrolejke. Miris petroleja bio je u
cijelom stanu.




 photo daa5bd04-aec7-4f7b-86d5-92d2271f5dfb.jpg
Pregrada - Gorica

Peti razred u osmogodišnjoj školi Pregrada. Stanujemo u dvorcu
Gorica. Sobe su da u njih i avion stane. Dvorac ima kulu i jezero i
gustu šumu. Malo dalje prema Zagrebu su Propali dvori Janka
Leskovara i dvorac Bežanec u kojem je u to doba bio popravni dom.
I trešnje, puno trešanja. S druge strane Kostel grad i Vinagora, a
negdje iza brda i Veliki Tabor koji ću vidjeti desetak godina kasnije.
Sjećam se kina u kojem smo gledali «Zameo ih vjetar» sa školom.
Film traje četiri sata, a nakon svake role pauza. Bilo je ludo. Sjediš
u osvijetljenoj tišini i čekaš nastavak dajući mu svoju verziju, jer
vremena ima na pretek. Dugi film – duge pauze bez Coca – cole i
Fante. Kako smo samo izdržali? Upijali smo tada svaku sliku, kadar,
jer nije bilo televizije.


 photo bezanec.jpg
Bežanec

U školu oni iz Bežanca svako jutro u dvoredu prolaze ispod Gorice.
U proljeće stradavaju trešnje, a u jesen jabuke i kruške. Kasnije u
domu bi ih mlatili ko volove, tako da nisu mogli ni sjediti. Poneki od
njih bi otišao u «fremt». Za nekoliko dana evo ti ga plavog. Sav u
«šljivama». Jedan je bježao jedanput mjesečno za Koprivnicu da
vidi mamu, a oni ga uporno vraćahu. A u dom je došao jer se
provezao na susjedovom biciklu do Zagreba. Dobar dečko od
kojeg je sistem pripremao lopova. Bio sam s njima prijatelj i
pomagao im u školi, a tako sam imao mira od domaćih dečki
koji su bili nezgodni.
Višnja Korbar bila je osmi razred i nastupala je u Loptici Hopsici.
I tada je lijepo pjevala. Nastupao sam s njom u nekom komadu za
Dan Republike. Bio sam slavan. No slava kao i vrijeme prolazi.
Mama je uz drugi razred predavala u šestom razredu glazbeni.
Pjevali smo kanon «Guska patki milo gače», a moj red je uporno
pjevao «Guska patki svlači gaće». Bilo je smiješno i mi smo se
valjali od smijeha. Mami sam to priznao desetak godina kasnije.

Odlaskom u Zagreb u sedmi razred na Jordanovac prestaje
stanovanje po dvorcima.

Zato, valjda, još uvijek gradim kule u zraku.



promocija u Cinkušu

01.06.2015.



veselo je bilo jučer u Cinkušu



čitali smo naše pjesme u knjizi



hvala!
dinajina sjećanja

hvala!
Zdenko



uvale kojima smo tragali
dlanovima dotaknuti
trag mora u očima
tišina cvrčci ti i ja
prelazim polako u osami
onako
znaš
pogledima nedostupni
Tišina cvrčci ti i ja
poljubac tijelom šeće
znamo
Tišina cvrčci ti i ja
postoji li zavjetrina čempresa i mora
ležaj meki
Radije bih u svanuća
čiope usputne
tišina cvrčci ti i ja
sakrit ću te dlanovima izmjerenu
vjerenice mora
odvest ću te put onih dvora
tišina cvrčci ti i ja
u sutonu
u srebru našem
zauvijek
tišina cvrčci ti i ja




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>