soba sa klavirom

03.06.2015.

Potrebno je naći možda sobu sa klavirom.
Sjesti i zasvirati neku Beethovenovu sonatu
(da ne ponavljam Krležu) i uz mjesečinu snivati...
premda snovi za punog Mjeseca znače prije svega
nespavanje, a onda dolaze ideje svakojake.
No klavir nije tu da pripovijedam o snovima i mjesečini,
već zvuka radi i žica tih čudnovatih što tišinu remete.
Svirao sam nekoć i ja u glazbarnicama Učiteljske škole
i snivao o velikoj karijeri pijanista ili guslača, naročito
kad se Elizabeth Taylor pojavila u Rapsodiji,
a Vitorio Gassman i (ne mogu se sjetiti imena)
bili uspješni na MOJIM instrumentima i bili zaljubljeni....
A ja sam trčao svaki dan u školu kroz maksimirsku šumu kraj
Mogile i lovio tramvaj na okretištu kod stadiona Dinama.
Nije mi bilo teško jer čekao me klavir u Medulićevoj
na prvome katu hodnikom desno pa opet desno.
Tu su negdje bili Danev i Kraus, profesori klavira i violine.
U sobi dalje Medo je lupao rukavima po klaviru (gumbi su
davali poseban zvuk). To isto lupanje doživio sam na drugoj
godini faksa za vrijeme Zaninovićevog predavanja, no Medu
nisu mogli uhvatiti. A Zaninović nam predavao o Jouceovom
Uliksu kojeg nije ni pročitao (Uliksa sam apsolvirao već u
Učiteljskoj jer bijah manijak za čitanje, ali to je drugi film).
Medo je inače godinama lupao bubnjeve u Crvenim koraljima.
A sada uz tajničko mjesto na školi prodaje plastiku na
Trešnjevačkom placu.
Tu su, dakle, negdje bili Danev i Kraus kojima sam trebao
svirati Hofmmanove priče i Etude nervozni od buke što je
dolazila iz glazbarnica.
To su bili dani.
Uz klaviromaniju bio je interesantan i “srednjoškolac” i
trčanje u nedogled u krug do iznemoglosti. Triput tjedno
po dvadeset i pet kilometara. To se onda moglo jer trbuh je
došao dosta godina kasnije kad sam naprasno prestao
igrati tenis i trčati.Trčao sam i na Šalatu s prijateljem zimi
na klizanje da vidim oči boje lješnjaka (Amarila se zvala)
i patio, i ni nisam ni jednom pao na ledu.
Trčao sam i u Variete na Prvi pljesak navijao za Gogu,
Branku i Helenu (Trio jeka).
Gore na Šalati Relja Bašić i Vlado Štefančić pokušavali su
uporno igrati tenis, a mi smo im brojali sve i sva, a oni
nikako da oslobode teren.
Inače, bili smo manijaci za taj tenis. Za vrijeme ljetnih praznika
igrali smo od sedam ujutro do četrnaest sati kada ni ludi
ne igraju. Danas bih krepao kad bih samo na pola sata oko
podneva sjeo kraj terena.
Šalata je bila interesantna i zbog koncerata zabavnjaka,
a i zbog hockeya, uglavnom, znali smo gdje ćemo provesti
dane ljeta, a i zime.
I zato, potrebno je možda naći sobu sa klavirom,
sjetiti se prošlosti i napisati nešto i bez mjesečine.


<< Arhiva >>