ma to BILA
taj perfekt obično pretvara sve u sliku
riječi su zato da je grade
zadivljeni ostanemo uokvireni u sjećanju
i nema nam pomoći
ponovljeno vratiti se neće
bit će ista slika u traženju nekom
sličnost
ili kako to već kažu
ljubav je vječna
more namreškano
čempres u tišini sunca
vrata ljubavi
grad mladosti
što bi više htjela
s nama dvoje ljubav je cijela

Ne može se biti u Weimaru toliko vremena, a da se ne odluta i do rodnog mjesta Johanna Sebastiana Bacha.

Kad kreneš na put preko Budimpešte do Weimara preko Beča i uzmeš
u obzir da postoje još uvijek dvije Njemačke (Zid još nije srušen) onda
je to cool put.
Prvo trebaš dobiti vizu. Ponijeti dvjesto, tristo maraka kako bi živio kao
bogataš dva tjedna u toj jadnoj Njemačkoj.
U Weimaru se svakog ljeta održavaju glazbeni seminari. Mnogi glazbenici
navališe toga ljeta u grad koji je s umjetnosti na ti. Kroz dugu povijest našla
se tu imena koja te iznenade kad se pojaviš u Weimaru.
Krenusmo, dakle, iz Zagreba put Mađarske jer Ante mora odsvirati
na Akademiji u Budimpešti za prijemni.
Prvo Letenje, mračna atmosfera od prije nekoliko godina promijenila se.
U čeki na granici nema više mitraljezaca, ali ipak prijelaz izaziva
strahopoštovanje. Tada sam po prvi puta, u Nagikanigy, jeo ementaler
i čokoladu, Antin specijalitet. Nije to ništa spram patke u čokoladi u Dijonu
šezdesetdevete. Idemo dalje. Prolazimo Balaton. Rado bih stao, vratit ću
se jednom da vidim i to more. Budimpešta je zasjala svom ljepotom. Dok
čekamo Antu, kupujem crvenu papriku. Dobro je prošlo. Idemo dalje prema
Beču. Prema truloj Europi. Spušta se večer. Izgubili smo dosta vremena na
granici u redu. Beč ne ćemo posjetiti premda nam je tamo dogovoreno
noćenje. Idemo dalje prema Linzu. Odmor, treba mi odmor, dosta sam vozio,
djeco! Spavat ću, kao, u autu. Spavat ću, ali ne, sna nema. Borjana i Vesna
su negdje u parku, a taubeki negdje guguću. Počinje kiša. Svi skaču u auto.
Idemo dalje prema Nürnbergu. Ali, jao kiša pada kao luda, a ja mjesto za
Nürnberg krenem za Salzburg. S autoceste baš ne možeš sići kad želiš.
Pogotovo kad si u koloni koja juri 130 na sat. Samara je pravi auto i dobro
se drži. Vozi, Stari, put Salzburga uživaj u glazbi dok mladi snivaju slatki
sanak i baš njih briga! Ujutro granica. Kreni preko Münchena put Nürnberga
– vozi, vozi, vozi. Dan je lijep. Kava na Chiemseeu. Labudovi, Sunce u jezeru.
sivoplava voda, park, i kava i kolači.
Idemo dalje. Prolazimo München do Ingolstadta. Spuštamo se u grad. Podne.
Lijep gradić. Odmaram se malo dok oni šeću gradom. Dosadilo i meni pa
prošećem i ja.
Opet autoput. Kilometri prolaze do Nürnberga. Mijenjamo u banci 200 DEM
u 1400 istočnih maraka. Pravo bogatstvo. U Weimaru ćemo za istu svotu dobiti
1800. Evo granice. Pravi mrak. Po prostoru veličine aerodromske piste kružimo
gore dolje označenim putem do dva kontejnera na drugoj strani. Stojimo između
dva kontejnera. Nigdje nikoga, a osjećaš da te promatraju nevidljive oči. Stojimo
tako preko pola sata. Nakon sto metara predajemo pasoše i vize pa opet čekamo,
čekamo, čekamo…
Nakon mučnog čekanja idemo dalje prema Weimaru. Ima još pedesetak kilometara
do grada. Prolazimo Jenu. Jenaglas, zar ne? Optika . Karl Zeis Jena.
Evo nas ponad Weimara.
Spuštamo se prema gradu. Ne znam što me čeka budućih dana.

U dalekoj zemlji nekoj gdje su zvijezde sjale svake noći živio je princ Šutljivko.
Nikada nije govorio i to nikoga nije brinulo jer svirao je na violini tako da riječi
nisu bile potrebne. Glazbom je iskazivao svoje osjećaje i znao razgovarati.
Naravno, dvorani su morali naučiti određene tonove koji su nešto i značili.
Tako su se s princom sporazumijevali bez problema.A znao je on pustiti mašti
na volju i tada bi se čuli predivni zvuci koji su uvijek imali pažljive slušače.


_________________________________________by Boris3hr

A tamo daleko iza gora i dolina živjela je u Čudesnoj šumi Crnokosa princeza,
buduća vladarica noći i voljela je plesati. Kad je došlo vrijeme za udaju trebalo
je odabrati pravoga. Princeza je rekla ocu da princ ne mora biti baš plesač, jer
za nju boljega plesača na svijetu nema. Ona je sama sebi dovoljna. Glavno je
da zna korake, a ona će ga dalje naučiti. Morat će je nečim zadiviti, a on
neka odluči čime. I tako danima kroz dvor prolazili prinčevi, naočiti, prekrasni,
jedan ljepši od drugoga. Neki su recitirali, neki pjevali, neki pričali bezobrazne
šale, ali princezu ništa nije zadovoljilo. Samo je odmahivala rukom. Otac se
već zabrinuo. Tko će vladati s princezom u Čudesnoj šumi. Već su bili pomalo
svi zabrinuti. Kad jedne večeri stiže princ Šutljivko s veselom pratnjom u
zlatnoj kočiji. Princezi se odmah svidio crnkosi mladić koji je imao neku kutiju
pod rukom. Onako iz daleka nije mogla odrediti što je to. Kad su se približili
dvorcu vidjela je da princ otvara kutiju i vadi violinu.
-Što će mu to? Zar me time misli zadiviti? pitala se.
Princ je zasvirao onako kako je samo on znao. U dvoru su svi zastali i utihnuli.
Nitko ni dašak nije pustio, a princ je svirao i svirao kao da nikada neće
prestati. Princeza je ustala i zaplesala svoj čudesni ples. Bila je presretna.
Konačno se pojavio onaj koji je znao kako doći do njena srca.

Princ je bio oduševljen njenim plesom i prvi puta progovorio. Izgovorio je riječ
HVALA za predivan ples, a princeza mu je odgovorila HVALA za predivnu
svirku. Od onda kad te netko zadivi, ispuni ljepotom izgovara se riječ HVALA.

Što je dalje bilo priča se i danas kad se na nebu pojave zvijezde.

Bilo jedno tužno doba, svijetom zavladala tuga. Ne zna se kako. Znam samo
da je to bilo kad je iz Radosne zemlje nestao kapetan Nicola. A bili su tako
sretni dani.

Pa da započnemo priču od početka. Počelo je onomad kad se pojavio u
Radosnoj zemlji kapetan Nicola niotkuda. Nitko nije znao kako i kada, ali
bio je tu i princeza mlada. Princeza Latica vladala Radosnom zemljom i tugu
pažljivo prikrivala osmijehom. U njenom društvu svi su radosni i veseli.
Uspjela je da sve uvjeri u radost i igru. U veselim danima narod je dobivao
sladoled i pjevalo se i plesalo dan i noć. Princeza je s kapetanom zaboravila
na sve i bila je zaista sretna i presretna. Kapetan ju je vozio u nepoznate
zemlje i pokazivao je kao najljepšu i njemu najdražu osobu na svijetu. No
jednoga dana nestao je kapetan i nitko nije znao što se dogodilo. Gdje je
nestao. Princeza je od tuge zaboravila na veselje. Nadvili se sivi oblaci nad
zemlju. Sladoleda je nestalo, ples i igra prestali. Svatko je žurio kući da upali
svjetlo jer u sivome danu se baš nije mnogo vidjelo.





Čulo se da je kapetan otišao tražiti Plavo more da u Radosnu zemlju donese
plavetnilo i radost življenja. Princeza je tugovala i začudo, plakala. Ona koja
nikad ne plače stvorila je oko dvorca niz slanih jezera. Zamislite suze su slane.
Niste to znali, vidite, ja znam.

Kapetan je naišao na Bijelo more, a legenda kaže tko dovede u to more
princezu zeleno smeđih očiju da se okupa sve će biti plavo i radost će
zavladati svijetom. Kapetan je volio princezu više od ičega na svijetu, samo
ona mu nije vjerovala. Tvrdila je da nema tuge na ovome svijetu i da ljudi koji
su tužni ne mogu i ne smiju živjeti u njenom dvorcu. A kapetan je bio iz Tužne
zemlje i ponekad je plakao kad bi se sjetio da ne može pomoći da radost
stigne u njegovu zemlju.

I sada, kada je otkrio, kako da ovaj svijet postane sretan, odlučio je vratiti se
princezi Latici i s njom otputovati na Bijelo more. Uzeo je veliki buket crvenih
ruža. Zamislite bilo ih je 703. Princeza je obožavala taj broj i tvrdila da joj on
donosi sreću. Kad je vidjela toliko ruža oprostila je kapetanu njegovu tugu.
Nicola je pak odlučio da više neće plakati ako svijetom zavlada plavetnilo i
prava sreća. Obečao je princezi da će se promijeniti. Princeza Latica je
odlučila da više nikoga neće tjerati da bude sretan. Neka svatko živi onako
kako može i umije.

Popela se na brod i krenuše put Tužne zemlje i bijeloga mora. Trebali su
proći 703 milje da stignu tamo. Ma što je to bilo za iskusnoga morskog vuka.
Noćima su bili naslonjeni na ogradu broda i iščekivali bijelo more. Jednoga
dana sivo je postajalo sve svjetlije. I konačno stigoše. Princeza Latica odmah
skoči i umije se. Njene zelenosmeđe oči puste čudnu svjetlost. Njen osmijeh,
poznat jedino kapetanu, postao je tako sretan da je kapetan znao da dolaze
velike promjene. More je postalo plavo. Nebo se zaplavilo i pojavilo se Sunce
i radost je zavladala svijetom.

Priču su mi ispričali kapetan Nicola i princeza Latica.

Pelješac 1988. Dugo vremena sam slušao o Pržini i Kobašu na poluotoku Pelješcu. Kad dođeš u Ston skreneš lijevo prema Kobašu. Kroz polja soli stići ćeš u malo mjestašce – zadnji trag civilizacije prije prave džungle. Ma što je Moglijeva prema tome. Nedostaju samo Baloo i Baghira. Majmun sam ja koji tamo putuje. Nisam ja nikakav pustinjak da se odam meditaciji izvan civilizacije. No nagovorili su me. Inga mora čuvati mamu na Braču, a ja sa sinom u divljinu da se malo odmorim od žene i naravno, punice. Ingina prijateljica na toj pržini ima drvenjaru. Ona i muž pozvaše nas, a mi se odazvasmo.
I sad u Kobašu sjedaš u čamac da se sat i pol voziš do odredišta. Ja inače obožavam vožnje čamcem, naročito moj želudac koji se svaki puta u čamcu sjeti bure u Senjskom kanalu (ta bura i pedesetero limaća na putu iz Selca za Vrbnik su priča za sebe). Ta Pržina je uvala u kojoj su tada bile tri četiri kuće i džungla naokolo. More predivno, puno svakojakih tajni. Pričali su o hobotnicama što se love na lakirane nokte i tako to.
Vjeran mora, kao i ja, svaki dan pročitati dnevni tisak, poslušati radio. Nema ovdje ničega osim zmijskih košuljica posvuda. Presvlače se one u proljeće a nadobudni pustinjaci gledaju ne bi li gdje nagazili na kakvu zubatu Kaa. Vijest je da su noćas bile oko kuće divlje svinje. Tragovi papkara su posvuda, a i vrt su počistile. Sonyju je to normalno, oduvijek su one tu. Rade one to sistematski. Svaki dan su kod druge kuće, a kako ih je malo (kuća) evo njih za tri dana opet. Preko dana, uz kupanje, ispijanje crnjaka i razgovori. Dolaze i Prkačini iz Dubrovnika na vikend pa je onda i veselije. Sony uči Vjerana mijesiti kruh. Tijesto se diže na Suncu, a kad se ispeče nakon toga, bit će to blagost za nepce. Kad čamac iz sela stigne s provijantom onda je narodno veselje, ali novina nema pa nema.
Odlučimo tako da jedno jutro krenemo put Kobaša po tisak kroz džunglu. Probijasmo se, na nekim mjestima puzeći doslovno, kroz tu divljinu osluškujući ima li gdje kakva beštija. A beštije danju spavaju i boje se čovjeka, a mi o tome nemamo pojma. Dan je lijep. Rano jutro i tišina, mora nigdje i nas nigdje, samo raslinje gusto da gustije ne može biti. Nakon četrdesetak minuta Kobaš je blizu. Najednom urlik propara tišinu, a srce nam je…pogoditi je lako. A kad tamo, tovar pravi pravcati da praviji ne može biti. Evo Kobaša! Ali novina ni u ludilu nema u Kobašu. Idemo dalje do Stona na noge. Na noge lagane još četrdeset minuta da vidiš civilizaciju i popiješ hladno piće i novinice kupiš. Bože, bolje je biti pustinjak! Ostati u svojoj pustopoljini i meditirati.
Kad smo se vratili, uživali smo u crnjaku i čekali ponoć da čujemo plač svakodnevni. Odista plaču oni uvijek poslije ponoći. Ludo i nezaboravno. Čagalj se okuplja pred noć u čoporima. Odvažio sam se pa sam se i na brdo popeo da bacim pogled na drugu stranu, jasno po danu. Nigdje nema umilnih životinjica.
Došlo je vrijeme povratka. Moram Vjeranu pokazati Dubrovnik. U Kobašu sjedamo u auto. Konačno! Prkačini su nas pozvali. Spavamo kod njih na padinama Srđa, odmah ispod magistrale. Dolje je Grad. Vidjet ću ga opet. Prošetat ću Stradunom. Pojesti sladoled. Ljudi moji, sladoled, kako to godi. Nedaleko Orlanda sjedimo. Pišemo razglednice. To je ono: Pozdravlja vas iz Dubrovnika…
Sjedamo u auto i vreli asfalt vraća nas u prljavu stvarnost. U delti lubenica i mandarina više nego raslinja na Pržini. Uživamo u vodi crveni od lubenica i zaboravljamo, ma ne, odlažemo dojmove za neke druge dane. Evo, i Makarska i gužva. Ipak ćemo do Splita i trajektne luke. Na Braču je najljepše. Milna, Uvala Vlaška, terasa, vode koliko hoćeš, spize kakvu hoćeš i ljudi, ljudi i cvrčci. Beštija niotkuda. Tovari su na pristojnoj udaljenosti.
Ta džungla izgorjela je u požarima što su harali Pelješcem. Sada je to prava Pržina. No, ne da se priroda. Opet će ona, ali ja ne ću. Ne smijem dva puta reći.

Kreneš tako provjerenim načinom na put.
Ubilježiš se u Ferijalnom savezu za put u Korčulu.
Četrnaest dana. Uletiš u društvo s Filozofskog.
Studenti filozofije idu na Filozofsku ljetnu školu,
saznaš tek na brodu.
A bila je to šezdesetosma.
Godina studentskih nemira. Pariz, Berlin, Beograd.
I tako mogu reći nisam znao, ali sam saznao
da sam u crnoj knjizi SUPa.
A slušao sam, jer tko ne bi, najveće filozofe današnjice.
Upoznao sam Markusea, Bloha, Markovića.
Taj isti Marković će dvadeset godina kasnije biti jedan
od SANU mahera.
Zbog takvih imamo Hrvatsku.
A mogli smo to mnogo mirnije riješiti da smo se tada dogovorili.
Jer svi poznatiji studenski lideri bili su ovdje gdje ja padoh
doslovce s neba. Slavist upao među filozofe. Nisam se dao.
Morao sam i ja biti pametan. A onda nam pameti nije nedostajalo,
samo što luda mladost ne zna što je želja za vladanjem i privilegijama.
Tri godine kasnije neki od tih su Hrvatskom proljeću dali da ih
proguta mrak i da život krene drugim tijekom.
Predavanja su bila duga, a poslije rasprave i zabava u Ferijalcu.
U tih četrnaest dana svaki član je morao sudjelovati bar četiri
puta u pripremi jela za ostale. Pa kad si morao čistiti dvadeset
kila luka i sjeckati ga u sjeckalici shvatio si odmah da ovaj život
i nije ništa drugo doli dolina suza. Ali bolje luk, nego sto kila
krumpira. Ja, ranoranilac, imao sam vezu u kuhinji, a to je ono
što je u takvom okruženju najvažnije. Kuharice su me u rano
jutro častile rakijom pa sam onako čio kretao u jutarnji obilazak
snenog grada. Najdraže mi bilo otići na brdo kraj crkve sjesti
na kamen i gledati Sunce kako izlazi ponad Dubrovnika.
Ne vidim Dubrovnik, ali sigurno je tamo i Sunce; samo tamo
i postoji. Stavljam pedeset dinara pod kamen da se vratim,
da dignem kamen u kasnijem životu. Da kažem bio sam tu.
Još nisam otišao vidjeti da li taj kamen još postoji.
Spustiš se u grad pa do ferijalca na doručak. Predavanje
počinje u devet. Oni mamurni i sneni, a ja odmoran i čio.
Oko dvanaest izlazimo na Sunce i gledamo Jagodu Kaloper,
Čaldarevića i Slobodana Šnajdera u Jeepu kako jurcaju
Korčulom. Snobovi jedni. Bila je to mačka o kojoj si samo
sanjati mogo. A kad vidjeh «Lisice» i «Misterije organizma»
shvatio sam što je to bilo ispod nabrekle majice što se
lelujala na maestralu.
Poslije ručka dosadna popodneva u kojima smo ubijali
dosadu filozofskim raspravama čekajući večeru i
događanja. Mali Ivica je s dekom pod rukom i ne baš
nekom curom odlazio u zabranjenu zonu dok smo mi
smišljali kako provesti večer. Bit će to hotel Bon Repos.
Ples i noćno kupanje.
I Blanka.
Sve su ljubavi tužne.
Ne znam kako sam se upleo, ali pauka se ne možeš
osloboditi. A bili su tu i Prevert i njegova Barbara….
Sjeti se Barbara padala je kiša neprestana…
Nigdje kiše ni Barbare nego nespretna Blanka i luda
ljubav. I Zlatko mulac kao i ja. A gospođica je špilala
nedostupnu sfingu. Neosvojivu tvrđavu. Ne znam da li
je itko i do danas uspio ući u taj dvorac. Filozofija je
čudna stvar. A u ljubavi, kad filozofiraš, u startu si
izgubljen. Treba ti godina da shvatiš, ako uopće
shvatiš, da je to samo vrijeme kad glumiš majmuna.
Kad se penješ na ogradu kako bi dohvatio visoku
magnoliju i vratio se kući rasporenih hlača. A ona
ne zna bi li ili ne bi. Šećete Dubravkinim putem
u proljeće. Ona se potepe i padne ko kruška i ti
shvatiš, konačno, da je život negdje drugdje.
Koliko znam i Zlatku je trebalo puno da shvati igru.
On danas filozofira o filmu, sretnemo se na
festivalima, filmskim školama, ali nju ne
spominjemo i ne viđamo je. A i kako bi.

Sve te dane, od Sunca i mora, boje nije bilo na koži.
Trebalo je to nadoknaditi. Odeš u Lumbardu i u
sjeni pocrniš kao da si danima bio na otvorenom.
A koji pijesak? Takvog nema nigdje na svijetu.
Čujem da divljine nema više. Civilizacija je
oduvijek odgovorna za uništavanje ljepota prirode.
Kao civilizirani filozof pustih bradu i ozbiljno zapalih
prvu cigaretu.
Jasno je da je kriva za sve………

O lijepa, o draga slobodo!
Poseban je doživljaj bio Dubrovnik.
Svake godine barem jedan dan da vidim zidine, da čujem more.
Da čujem otkucaje sata
. Zelenci.
Orlando u kasne večeri.
Osvijetljeni Revelin.
Šetnja uz akvarij do mora.
Udara more tiho.
Svjetluca se.
Planktoni, planktoni….
A gore zvijezde padaju i želje koje će se ostvariti (zar?).
Proći Pile i popeti se na tramvaj i stići do Gruža.
Tu negdje spavam. Može i kamp Ferijalnog saveza.
Govorim o godinama u kojima nije bilo teško do Dubrovnika vlakom
preko Sarajeva ili auto stopom od Splita. Taj auto stop u godinama
studentskih nemira bio je posebno iskustvo. Vlakom do Splita pa
onda put pod noge. Prvo treba izaći iz Splita pa onda pješice do
Makarske do kampa Ferijalnog saveza. Kao, auto će stati pa ćemo
se voziti. Da ne bi. Sunce prži. More s desne, s lijeva krš, a nakon
prvog kilometra i duša te napušta. Umorni leptiri uz rubove ceste.
Te sam se godine nagledao leptira, kao da sam prirodoslovac, a ne
neki uporni manijak s narančastom majicom da me svi vide. Nitko
da se zaustavi. Otpao mi palac od mahanja. Mimice. Nisam znao
da su gore u brdu. Otkud im onda ona riba u Jurišićevoj. Sardele i
čaša crnog, gustog, hvarskog. Više ne znam koliko sam
kilometara prešao, ali iznad mene negdje gore Sunce pali svoje
vatre. Baš za inat idem dalje. Srećem nekog Švabu, studenta i
razgovaramo o događanjima u Europi. Moj njemački je čisto solidan.
Možda je za to krivo Sunce. U to doba auti nisu bili tako česti. Ako
si imao sreću mogao si se dobro utrpati. Bitno je bilo da izgledaš
uredno, da znaš razgovarati ( to podrazumijeva da nisi umoran).
Toga dana nije bilo sreće. Švabo ne može u tom ritmu pa ga
ostavljam, jer ja ću danas do Makarske i gotovo. Vidi. Usjek neki.
Most. Grad. Zar već. Omiš. Malo odmora u hladu mi je potrebno.
Cocta je bila naše piće (kao se to moglo piti?). Nakon pola sata
krećem dalje. Zaustavljam motoristu. Ludo. Vozi me samo tri
kilometra. I opet cesta i more (ne znam da li je plavo, mislim da
je bilo crveno puno vatre Sunca) i cvrčci. Nije to bilo Nazorovo
Podne, to je bio Danteov Pakao. Okani se nade. Negdje oko šest
sati eto Ferijalca. Zaboravljam sve. Večera je podnošljiva.
Upoznajem društvo. Trojica smo u šatoru. Idemo u grad u hotel
na ples. Pjeva Mirko Bačić. Društvo je lopovsko. Morat ću sutra
što ranije dalje. Još bi mi samo trebalo da me strpaju u maricu.
Bježim. Idem dalje. Ovo je bilo ludo. Vožnja do Dubrovnika.
Deset puta mijenjam auto. Izađem i novi stane. Tko bi se tomu
nadao. Spavat ću u Gružu, našao sam sobu. Tu te nitko ne pita
ništa. Samac usred svemira.
Žuti tramvaj od kojeg si brži ako ideš pješice jer ima jednu tračnicu
i mora čekati na ugibalištu onaj iz suprotnoga smjera da krene
dalje. Otvoren je i možeš izaći ući kad god zaželiš. U to doba
još nikuda nisam žurio. Ideš mirno u grad. Naići ćeš na svakom
uglu na poznata lica. Paro, Pero Kvrgić, Izet Hajdarhodžić, Sven
Lasta, Ljuba Tadić, Stevo Žigon i ostali. Onofrijeva česma, ima li
vode? Ima. Sjedneš i vidiš lica iz tvoga grada. Sve je ovdje svi
su pobjegli u Dubrovnik. Muzika još nije glasna, nije to disco doba.
Poznati zabavnjaci imaju gaže, a ti gledaš kao upasti na ples da
ne platiš.. Na kraju, ipak, izlaziš van Grada da slušaš more.
Išao sam ja i vlakom, a za to si trebao pronaći bar petoricu
istomišljenika da preko Ferijalca putuješ s popustom. Da dvije
noći ne spavaš. Da vidiš Sarajevo. Da vidiš da je Zagreb Europa,
a ono tamo tko zna što. Siđeš s vlaka u Sarajevu i prvo što vidiš,
vidiš rulju koja na onom lijepom kolodvorskom trgu pere noge i
brije se. Što dalje od kolodvora. U Baš Ćaršiju. No to nije to.
Zagreb je uvijek Zagreb. Pa onda drugu noć do Ploča. I tako to.
Pa onda u kamp Ferijalnog saveza na Lapadu. Pada kiša.
Plivanje na sve načine jer šator propušta. Tjedan dana u
Dubrovniku, a četiri pada kiša užasno. Ovi primitivci na koje
sam osuđen ne znaju što je kultura pa se razdvajam od njih.
Vidimo se samo za povratak. Pršut i čaša crnog jedina su
hrana na putu od Lapada do Grada. A Grad kao i uvijek, ali mokar.
Za kartu na Lovrijencu gladovao sam tjedan dana. Vidio sam
Othela i nezaboravnog Jaga, a more je svjetlucalo jer prestala
je kiša. Čudno, ali ovdje stanuje Hamlet i Othelo ma kako dobar
bio nije to.
I Grad me vidio s crvenim fićom 1973. Manje mi je značio tada.
Imao sam svoju luku. Imao sam ruku. A bolio me i zub.
No to je drugi film.

Potrebno je naći možda sobu sa klavirom.
Sjesti i zasvirati neku Beethovenovu sonatu
(da ne ponavljam Krležu) i uz mjesečinu snivati...
premda snovi za punog Mjeseca znače prije svega
nespavanje, a onda dolaze ideje svakojake.
No klavir nije tu da pripovijedam o snovima i mjesečini,
već zvuka radi i žica tih čudnovatih što tišinu remete.
Svirao sam nekoć i ja u glazbarnicama Učiteljske škole
i snivao o velikoj karijeri pijanista ili guslača, naročito
kad se Elizabeth Taylor pojavila u Rapsodiji,
a Vitorio Gassman i (ne mogu se sjetiti imena)
bili uspješni na MOJIM instrumentima i bili zaljubljeni....
A ja sam trčao svaki dan u školu kroz maksimirsku šumu kraj
Mogile i lovio tramvaj na okretištu kod stadiona Dinama.
Nije mi bilo teško jer čekao me klavir u Medulićevoj
na prvome katu hodnikom desno pa opet desno.
Tu su negdje bili Danev i Kraus, profesori klavira i violine.
U sobi dalje Medo je lupao rukavima po klaviru (gumbi su
davali poseban zvuk). To isto lupanje doživio sam na drugoj
godini faksa za vrijeme Zaninovićevog predavanja, no Medu
nisu mogli uhvatiti. A Zaninović nam predavao o Jouceovom
Uliksu kojeg nije ni pročitao (Uliksa sam apsolvirao već u
Učiteljskoj jer bijah manijak za čitanje, ali to je drugi film).
Medo je inače godinama lupao bubnjeve u Crvenim koraljima.
A sada uz tajničko mjesto na školi prodaje plastiku na
Trešnjevačkom placu.
Tu su, dakle, negdje bili Danev i Kraus kojima sam trebao
svirati Hofmmanove priče i Etude nervozni od buke što je
dolazila iz glazbarnica.
To su bili dani.
Uz klaviromaniju bio je interesantan i “srednjoškolac” i
trčanje u nedogled u krug do iznemoglosti. Triput tjedno
po dvadeset i pet kilometara. To se onda moglo jer trbuh je
došao dosta godina kasnije kad sam naprasno prestao
igrati tenis i trčati.Trčao sam i na Šalatu s prijateljem zimi
na klizanje da vidim oči boje lješnjaka (Amarila se zvala)
i patio, i ni nisam ni jednom pao na ledu.
Trčao sam i u Variete na Prvi pljesak navijao za Gogu,
Branku i Helenu (Trio jeka).
Gore na Šalati Relja Bašić i Vlado Štefančić pokušavali su
uporno igrati tenis, a mi smo im brojali sve i sva, a oni
nikako da oslobode teren.
Inače, bili smo manijaci za taj tenis. Za vrijeme ljetnih praznika
igrali smo od sedam ujutro do četrnaest sati kada ni ludi
ne igraju. Danas bih krepao kad bih samo na pola sata oko
podneva sjeo kraj terena.
Šalata je bila interesantna i zbog koncerata zabavnjaka,
a i zbog hockeya, uglavnom, znali smo gdje ćemo provesti
dane ljeta, a i zime.
I zato, potrebno je možda naći sobu sa klavirom,
sjetiti se prošlosti i napisati nešto i bez mjesečine.