weimar 4.
Idemo u Leipzig.
Vozimo do Leipziga dobrom cestom sat i pol. S nama je i Cornelija koju sam upoznao
jučer u kafiću. Ide u posjet roditeljima. Studira pjevanje.
Leipzig je grad širokih ulica. Smiješni tramvaji. Pravi velegrad. Sličan je Beogradu.
To je trenutna asosijacija.
Thomaskirche. Bach. Bachov muzej. Kud god kreneš u ovoj Njemačkoj nailaziš
na veličine prošlosti. Problem je s „koferima“ koje vozim.
Rastali smo se u prvom dućanu. Svaki na svoju stranu. Zujim robnom kućom.
Ništa ne vidim i krećem u razgledavanje grada. Nijemci, izgleda, kao i mi obožavaju
obnavljanje grada u najvećoj gužvi.
Za razliku od Weimara Leipzig boluje od glomaznosti, izgleda, od samih svojih početaka.
Nova i stara gradska vječnica jednako su ogromne. I pošta i internacionalna biblioteka,
sve to boluje od veličine.
A onda, iza ograde, najednom Thomaskirchen plan. Ogromna crkva sa tri lađe.
Razmještaj klupa takav da svatko vidi svakoga. Krist je gore visoko na križu.
Osamljen iznad svih. Umjesto oltara nešto kao ikonostas, a sa strana crkveni
dostojanstvenici u nadnaravnoj veličini (razumije se ulje, drvo, platno).
Izdvojeni u oltarskom prostoru stoje oni od pamtivijeka. Ondje Bach bio kantor.
S crkvom je povezana i ogromna škola, jasno s Bachovim pečatom. Ispred škole
i crkve stoji Bach i odolijeva vremenu. Gleda u kuću preko puta koja je sada muzej.
Pokraj muzeja antikvarijat, note, ploče, literatura.
Thomanerchor, Bachova tradicija
Malo dalje Bachov bufet. Tu sjedi Cornelija. Nije našla starce pa nas čeka
jer ovdje imamo sastanak. Pijemo kavu i čekamo ostale. Stižu na vrijeme.
nastavlja se...
komentiraj (14) * ispiši * #
