Smještaj smo dobili u đačkom domu. Soba u kojoj sam ja, vidim ima još stanara.
Gledam tako kroz prozor sobe Van Goga, žuta polja, a boja im se mijenja prolaskom Sunca nebeskim svodom.
Da li je šetao ovdje, ne znam, ali jedno je sigurno, to je to. U sobi, iza mojih leđa, svira mladi Rus violončelo,
a doći će uskoro i Rumunj koji svira rog pa će biti razgovora. Na njemačkom naravno. Rumunj je ovdje,
u Istočnoj Njemačkoj zaposlen u orkestru u Leipzigu pa je stigao na usavršavanje. Poziva me na koncert
rogova u parku. Otići ću svakako. On je jedan od tisuće mladih glazbenika istočne Europe koji su bježeći
iz svojih zemalja zaposleni u orkestrima diljem zemlje.
Ah ti razgovori! Moje sam rijetko viđao u domu, pa sam s cimerima obično silazio u kantinu i u povećem društvu
iz cijelog svijeta provodio divne dane.
Ujutro bih krenuo planski u razgledavanje grada i okolice. Kad sam iz prospekata saznao tko je bio gdje u povijesti
ovoga čudesnog grada mogao sam odrediti tko ću biti koje prijepodne, jer i Liszt i Bach, i Goethe ovdje su prebivali
i ostavili opipljive tragove. A i Eisenach i Wartburg nisu daleko. Dakle i Martin Luther bio je u igri. Moja Samara bila je
predmet razmatranja i promatranja dokone mladeži kojoj je bio domet smrdljivi Trabant. A u tom Trabantu vozio se
i gradonačelnik. Na otvorenju seminara u Weimarhalle na koncert stizala je gradska krema u Trabantima,
a moja Samara bila je najljepši auto na parkiralištu. Nije da se hvalim…
Ovdje su oni Nijemci iz ratnih filmova. Namrgođeni, ni traga ljubaznosti u restauracijama. Ako želiš nešto pojesti
u centru, nema grupiranja. Stojiš u redu s društvom i konobar ti određuje za koji ćeš stol sjesti. U svakom slučaju
nećete biti zajedno, domet je da netko iz društva bude za susjednim stolom. I sad slijedi ceremonijal, prije nego
što naručiš dolazi konobar i baca podmetač za piće, mrgodno postavlja pitanje i bilježi narudžbu. Ne daj Bože
da ti je čaša prazna jer odmah stiže nova i bilježi se crtica na podmetač da ti lakše obračuna popijeno. Love imaš
i nema problema. A specijalitet je eierkonjak u čokoladnoj čašici. Popiješ piće i pojedeš čokoladu. Tražim
te čaše već deset godina i nikako da ih nađem. Morat ću Weimar po njih ( U Olimju, saznao sam, mogu se
naručiti i iste takve, no to ne znači da ne ću u Weimar). Crtice se redaju. Sada dolazi jelo, jasno da sam naručio
Bečki i što naiđe kao prilog i pivo. Pivo stiže, a za njim opet crtice. Malo dalje od centra uspijevali smo sjediti zajedno
pa smo u razgovoru čisto nesvjesno ispraznili čaše, a nove su u istom trenu stizale na stol. Pio se i šampanjac,
a novac nisi mogao potrošiti.
Kad ti namrgođeni Prus na podmetaču izračuna tvoju potrošnju uvijek se nađeš u čudu kako je to je jeftino.
Dok su mladi bili zauzeti vježbanjem i seminarima ja sam na ulici koji puta potrošio vrijeme na kobasicu sa senfom.
Tek toliko da ne budem gladan. Voća se nije moglo naći ni za lijek. Ako ga je i bilo gledao sam tužne redove građana
da kupe desetak dekagrama nekog voća. Samo mi je trebalo da se nađe neki namrgođeni…
Osam kilometara od Weimara mjesto je sjećanja na žrtve drugog rata – Buchenwald. Na mjesto tišine odlazim
da se poklonim tužnoj povijesti Europe. U ovom svijetu rat je stalna igra u kojoj, kako Balašević kaže, loši đaci dolaze na vlast.
Zašto je to tako? «Najviše gde ih pogiba, tam budeju naši» pjeva Domjanić i stvarno nalazim spomenik našim ljudima stradalim u logoru. Večeras će sjeta biti moj gost. Vraćam se u grad i tražim društvo. nastavlja se...