Kreneš tako provjerenim načinom na put.
Ubilježiš se u Ferijalnom savezu za put u Korčulu.
Četrnaest dana. Uletiš u društvo s Filozofskog.
Studenti filozofije idu na Filozofsku ljetnu školu,
saznaš tek na brodu.
A bila je to šezdesetosma.
Godina studentskih nemira. Pariz, Berlin, Beograd.
I tako mogu reći nisam znao, ali sam saznao
da sam u crnoj knjizi SUPa.
A slušao sam, jer tko ne bi, najveće filozofe današnjice.
Upoznao sam Markusea, Bloha, Markovića.
Taj isti Marković će dvadeset godina kasnije biti jedan
od SANU mahera.
Zbog takvih imamo Hrvatsku.
A mogli smo to mnogo mirnije riješiti da smo se tada dogovorili.
Jer svi poznatiji studenski lideri bili su ovdje gdje ja padoh
doslovce s neba. Slavist upao među filozofe. Nisam se dao.
Morao sam i ja biti pametan. A onda nam pameti nije nedostajalo,
samo što luda mladost ne zna što je želja za vladanjem i privilegijama.
Tri godine kasnije neki od tih su Hrvatskom proljeću dali da ih
proguta mrak i da život krene drugim tijekom.
Predavanja su bila duga, a poslije rasprave i zabava u Ferijalcu.
U tih četrnaest dana svaki član je morao sudjelovati bar četiri
puta u pripremi jela za ostale. Pa kad si morao čistiti dvadeset
kila luka i sjeckati ga u sjeckalici shvatio si odmah da ovaj život
i nije ništa drugo doli dolina suza. Ali bolje luk, nego sto kila
krumpira. Ja, ranoranilac, imao sam vezu u kuhinji, a to je ono
što je u takvom okruženju najvažnije. Kuharice su me u rano
jutro častile rakijom pa sam onako čio kretao u jutarnji obilazak
snenog grada. Najdraže mi bilo otići na brdo kraj crkve sjesti
na kamen i gledati Sunce kako izlazi ponad Dubrovnika.
Ne vidim Dubrovnik, ali sigurno je tamo i Sunce; samo tamo
i postoji. Stavljam pedeset dinara pod kamen da se vratim,
da dignem kamen u kasnijem životu. Da kažem bio sam tu.
Još nisam otišao vidjeti da li taj kamen još postoji.
Spustiš se u grad pa do ferijalca na doručak. Predavanje
počinje u devet. Oni mamurni i sneni, a ja odmoran i čio.
Oko dvanaest izlazimo na Sunce i gledamo Jagodu Kaloper,
Čaldarevića i Slobodana Šnajdera u Jeepu kako jurcaju
Korčulom. Snobovi jedni. Bila je to mačka o kojoj si samo
sanjati mogo. A kad vidjeh «Lisice» i «Misterije organizma»
shvatio sam što je to bilo ispod nabrekle majice što se
lelujala na maestralu.
Poslije ručka dosadna popodneva u kojima smo ubijali
dosadu filozofskim raspravama čekajući večeru i
događanja. Mali Ivica je s dekom pod rukom i ne baš
nekom curom odlazio u zabranjenu zonu dok smo mi
smišljali kako provesti večer. Bit će to hotel Bon Repos.
Ples i noćno kupanje.
I Blanka.
Sve su ljubavi tužne.
Ne znam kako sam se upleo, ali pauka se ne možeš
osloboditi. A bili su tu i Prevert i njegova Barbara….
Sjeti se Barbara padala je kiša neprestana…
Nigdje kiše ni Barbare nego nespretna Blanka i luda
ljubav. I Zlatko mulac kao i ja. A gospođica je špilala
nedostupnu sfingu. Neosvojivu tvrđavu. Ne znam da li
je itko i do danas uspio ući u taj dvorac. Filozofija je
čudna stvar. A u ljubavi, kad filozofiraš, u startu si
izgubljen. Treba ti godina da shvatiš, ako uopće
shvatiš, da je to samo vrijeme kad glumiš majmuna.
Kad se penješ na ogradu kako bi dohvatio visoku
magnoliju i vratio se kući rasporenih hlača. A ona
ne zna bi li ili ne bi. Šećete Dubravkinim putem
u proljeće. Ona se potepe i padne ko kruška i ti
shvatiš, konačno, da je život negdje drugdje.
Koliko znam i Zlatku je trebalo puno da shvati igru.
On danas filozofira o filmu, sretnemo se na
festivalima, filmskim školama, ali nju ne
spominjemo i ne viđamo je. A i kako bi.
Sve te dane, od Sunca i mora, boje nije bilo na koži.
Trebalo je to nadoknaditi. Odeš u Lumbardu i u
sjeni pocrniš kao da si danima bio na otvorenom.
A koji pijesak? Takvog nema nigdje na svijetu.
Čujem da divljine nema više. Civilizacija je
oduvijek odgovorna za uništavanje ljepota prirode.
Kao civilizirani filozof pustih bradu i ozbiljno zapalih
prvu cigaretu.
Jasno je da je kriva za sve………
Post je objavljen 05.06.2015. u 07:03 sati.