Pelješac 1988. Dugo vremena sam slušao o Pržini i Kobašu na poluotoku Pelješcu. Kad dođeš u Ston skreneš lijevo prema Kobašu. Kroz polja soli stići ćeš u malo mjestašce – zadnji trag civilizacije prije prave džungle. Ma što je Moglijeva prema tome. Nedostaju samo Baloo i Baghira. Majmun sam ja koji tamo putuje. Nisam ja nikakav pustinjak da se odam meditaciji izvan civilizacije. No nagovorili su me. Inga mora čuvati mamu na Braču, a ja sa sinom u divljinu da se malo odmorim od žene i naravno, punice. Ingina prijateljica na toj pržini ima drvenjaru. Ona i muž pozvaše nas, a mi se odazvasmo.
I sad u Kobašu sjedaš u čamac da se sat i pol voziš do odredišta. Ja inače obožavam vožnje čamcem, naročito moj želudac koji se svaki puta u čamcu sjeti bure u Senjskom kanalu (ta bura i pedesetero limaća na putu iz Selca za Vrbnik su priča za sebe). Ta Pržina je uvala u kojoj su tada bile tri četiri kuće i džungla naokolo. More predivno, puno svakojakih tajni. Pričali su o hobotnicama što se love na lakirane nokte i tako to.
Vjeran mora, kao i ja, svaki dan pročitati dnevni tisak, poslušati radio. Nema ovdje ničega osim zmijskih košuljica posvuda. Presvlače se one u proljeće a nadobudni pustinjaci gledaju ne bi li gdje nagazili na kakvu zubatu Kaa. Vijest je da su noćas bile oko kuće divlje svinje. Tragovi papkara su posvuda, a i vrt su počistile. Sonyju je to normalno, oduvijek su one tu. Rade one to sistematski. Svaki dan su kod druge kuće, a kako ih je malo (kuća) evo njih za tri dana opet. Preko dana, uz kupanje, ispijanje crnjaka i razgovori. Dolaze i Prkačini iz Dubrovnika na vikend pa je onda i veselije. Sony uči Vjerana mijesiti kruh. Tijesto se diže na Suncu, a kad se ispeče nakon toga, bit će to blagost za nepce. Kad čamac iz sela stigne s provijantom onda je narodno veselje, ali novina nema pa nema.
Odlučimo tako da jedno jutro krenemo put Kobaša po tisak kroz džunglu. Probijasmo se, na nekim mjestima puzeći doslovno, kroz tu divljinu osluškujući ima li gdje kakva beštija. A beštije danju spavaju i boje se čovjeka, a mi o tome nemamo pojma. Dan je lijep. Rano jutro i tišina, mora nigdje i nas nigdje, samo raslinje gusto da gustije ne može biti. Nakon četrdesetak minuta Kobaš je blizu. Najednom urlik propara tišinu, a srce nam je…pogoditi je lako. A kad tamo, tovar pravi pravcati da praviji ne može biti. Evo Kobaša! Ali novina ni u ludilu nema u Kobašu. Idemo dalje do Stona na noge. Na noge lagane još četrdeset minuta da vidiš civilizaciju i popiješ hladno piće i novinice kupiš. Bože, bolje je biti pustinjak! Ostati u svojoj pustopoljini i meditirati.
Kad smo se vratili, uživali smo u crnjaku i čekali ponoć da čujemo plač svakodnevni. Odista plaču oni uvijek poslije ponoći. Ludo i nezaboravno. Čagalj se okuplja pred noć u čoporima. Odvažio sam se pa sam se i na brdo popeo da bacim pogled na drugu stranu, jasno po danu. Nigdje nema umilnih životinjica.
Došlo je vrijeme povratka. Moram Vjeranu pokazati Dubrovnik. U Kobašu sjedamo u auto. Konačno! Prkačini su nas pozvali. Spavamo kod njih na padinama Srđa, odmah ispod magistrale. Dolje je Grad. Vidjet ću ga opet. Prošetat ću Stradunom. Pojesti sladoled. Ljudi moji, sladoled, kako to godi. Nedaleko Orlanda sjedimo. Pišemo razglednice. To je ono: Pozdravlja vas iz Dubrovnika…
Sjedamo u auto i vreli asfalt vraća nas u prljavu stvarnost. U delti lubenica i mandarina više nego raslinja na Pržini. Uživamo u vodi crveni od lubenica i zaboravljamo, ma ne, odlažemo dojmove za neke druge dane. Evo, i Makarska i gužva. Ipak ćemo do Splita i trajektne luke. Na Braču je najljepše. Milna, Uvala Vlaška, terasa, vode koliko hoćeš, spize kakvu hoćeš i ljudi, ljudi i cvrčci. Beštija niotkuda. Tovari su na pristojnoj udaljenosti.
Ta džungla izgorjela je u požarima što su harali Pelješcem. Sada je to prava Pržina. No, ne da se priroda. Opet će ona, ali ja ne ću. Ne smijem dva puta reći.