Bilo jedno tužno doba, svijetom zavladala tuga. Ne zna se kako. Znam samo
da je to bilo kad je iz Radosne zemlje nestao kapetan Nicola. A bili su tako
sretni dani.

Pa da započnemo priču od početka. Počelo je onomad kad se pojavio u
Radosnoj zemlji kapetan Nicola niotkuda. Nitko nije znao kako i kada, ali
bio je tu i princeza mlada. Princeza Latica vladala Radosnom zemljom i tugu
pažljivo prikrivala osmijehom. U njenom društvu svi su radosni i veseli.
Uspjela je da sve uvjeri u radost i igru. U veselim danima narod je dobivao
sladoled i pjevalo se i plesalo dan i noć. Princeza je s kapetanom zaboravila
na sve i bila je zaista sretna i presretna. Kapetan ju je vozio u nepoznate
zemlje i pokazivao je kao najljepšu i njemu najdražu osobu na svijetu. No
jednoga dana nestao je kapetan i nitko nije znao što se dogodilo. Gdje je
nestao. Princeza je od tuge zaboravila na veselje. Nadvili se sivi oblaci nad
zemlju. Sladoleda je nestalo, ples i igra prestali. Svatko je žurio kući da upali
svjetlo jer u sivome danu se baš nije mnogo vidjelo.





Čulo se da je kapetan otišao tražiti Plavo more da u Radosnu zemlju donese
plavetnilo i radost življenja. Princeza je tugovala i začudo, plakala. Ona koja
nikad ne plače stvorila je oko dvorca niz slanih jezera. Zamislite suze su slane.
Niste to znali, vidite, ja znam.

Kapetan je naišao na Bijelo more, a legenda kaže tko dovede u to more
princezu zeleno smeđih očiju da se okupa sve će biti plavo i radost će
zavladati svijetom. Kapetan je volio princezu više od ičega na svijetu, samo
ona mu nije vjerovala. Tvrdila je da nema tuge na ovome svijetu i da ljudi koji
su tužni ne mogu i ne smiju živjeti u njenom dvorcu. A kapetan je bio iz Tužne
zemlje i ponekad je plakao kad bi se sjetio da ne može pomoći da radost
stigne u njegovu zemlju.

I sada, kada je otkrio, kako da ovaj svijet postane sretan, odlučio je vratiti se
princezi Latici i s njom otputovati na Bijelo more. Uzeo je veliki buket crvenih
ruža. Zamislite bilo ih je 703. Princeza je obožavala taj broj i tvrdila da joj on
donosi sreću. Kad je vidjela toliko ruža oprostila je kapetanu njegovu tugu.
Nicola je pak odlučio da više neće plakati ako svijetom zavlada plavetnilo i
prava sreća. Obečao je princezi da će se promijeniti. Princeza Latica je
odlučila da više nikoga neće tjerati da bude sretan. Neka svatko živi onako
kako može i umije.

Popela se na brod i krenuše put Tužne zemlje i bijeloga mora. Trebali su
proći 703 milje da stignu tamo. Ma što je to bilo za iskusnoga morskog vuka.
Noćima su bili naslonjeni na ogradu broda i iščekivali bijelo more. Jednoga
dana sivo je postajalo sve svjetlije. I konačno stigoše. Princeza Latica odmah
skoči i umije se. Njene zelenosmeđe oči puste čudnu svjetlost. Njen osmijeh,
poznat jedino kapetanu, postao je tako sretan da je kapetan znao da dolaze
velike promjene. More je postalo plavo. Nebo se zaplavilo i pojavilo se Sunce
i radost je zavladala svijetom.

Priču su mi ispričali kapetan Nicola i princeza Latica.