| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Ne ide mi pisanje akcijskih scena! Opisi da, o da, od nasitnijeg detalja i mojih tripoidnih asocijacija, sve pamtim. Fotografski. Pamtim točnu nijansu njene majice, u kojem su mu položaju stajale ruke, kako je izgledao njen pas i koju je nogu digao na stup; sjećam se kakvo te vrijeme bilo, koliko oblaka na nebu, koja vrsta povjetarca; ko je stajao s koje strane, ko je što rekao i na što me to podsjetilo, ko se kad nasmijao, kako je to izgledalo, kad je točno zraka automobilskog fara ušla u sobu, kad je točno nestalo struje, kad je kome bilo neugodno, a kad kome neudobno. Sve se sjećam, i to bolje nego što se desilo. Profesionalni «uljepšavač uspomena». I naravno «romantični egoist», njega sam skoro zaboravila. Dakle, na vašu žalost i moj očaj; scena za koju ste trebali pitat Malu Cimi da vam ispriča, u potpunosti je akcijska scena. Okruženje nije bilo uopće vrijedno spomena; al evo od njega krećem, jer u to se kužim... Pa kaže; Vrijeme radnje; subota, negdje oko 22h Mjesto radnje; parking nasuprot studentskog doma Sava; tamo gdje su one ergele iz kojih tuli «geni, geni kameni», ima hrpa zgodnih dogokosih cura u uskim hlačama, kratkim jaknama, i čizmicama; prelaze cestu, hodaju pločnikom, stoje na mjestu i čekaju, smiju se naglas, puno ih je.. Protagonisti; Crvena Panda (moj bolid); u njoj ; Mala Cimi, Ja, Televizija, Tošiba Bijeli («ciganski») mercedes, star i oronuo, vozač- crnokos, i suvozač- svjetliji. Gužva na parkiralištu. Taman je počela groznica subotnje večeri i kokice užurbano tuckaju u svojim štiklicama, mužjaci se glasaju, gaze pedale. Reže motori, škripe kočnice, lome se svjetla, iz plastičnih šatora trešte popularne melodije, a zrakom se širi proljetni miomiris ko magija. Moj Bolid i još par drugih krntija prisiljeni su se grcati u prvoj brzini, čekajući smotanu vozačicu da shvati čemu služi pojas, i da se volan okreće laganim pokretom ruke. Živjele vozačice! Nakon njenog revolucionarnog otkrića, trakavica koje sam i sama bila dio, skrenula je udesno tražiti mjesto pod suncem – parking. Oko mene mahom automobili nepraktično glomazni. Oni «pravi», sa velikim haubama, velikim gepecima; hrpom vrata, konja i kubika. Kompleks kurca, takozvani. Mila majko. Pandica u tom svijetu izgleda ko gumeni bombon, a na sve mačo-šovi-ovi-oni komentare samo ću reći da troši pet, ubrza do 150 bez problema (što je sasvim dosta za ove naše nazovi ceste) i parkira ti se u gaće i to na sva četiri, ako treba! Tako stisnuta, okrećem lijevo-desno ne bi li nas usidrila, jer ja sam ipak mala, a oni nepraktično veliki. Iza mene bijeli («ciganski») mercedes. Sa naše desne strane nalazi se dovoljno mjesta za jedan auto. Ili dva; ako su u pitanju panda i mercedes. E sad priča... On iza mene, ima više mjesta za manuvar; odmah se zalijeće u taj prazni prostor, i blago rečeno – seljački se parkira - nakoso. Ja proizvedem, za mene karakterističan «Hm... frajeru, frajeru»... dodam «Neće moći!» i još «Ove noći»; otvorim suvozački prozor, i preko sramežljive i začuđene Male Cimi dobacim; «E, momak oprosti, al ako se ti malo bolje parkiraš, stanem i ja!». Suvozač je već bio izletio van, i iskusno promotrio situaciju, te potvrdio moju konstataciju riječima «Je, ona stane...» (očito misleći na auto). Vozač, poslije ću saznati, simpatičan lik; već je desnom nogom bio van i spreman za subotnji izlazak. Ali, čim sam prosvjedovala, odmah se vratio za volan, očito svjastan svog lošeg parkiranja, al isto tako očito željan napuštanja auta – to ga razumijem! E sad nastupa vaša sirotica za volanom. Mjesta za moje omiljeno stražnje parkiranje- nema, jer smo stisnuti ko Eva sardine. Suvozač mi odmah bratski kaže da ću morat prednjom stranom. Ja velim ok, vratim se dva metra u rikverc, i ajmo prednjom stranom. E, sad, jesam i ja smotana, al ne toliko. Mjesta za ulazak prednjom stranom bilo je tek u mikrogranulama; a dečki su se baš nacalili, svaki sa svoje strane paziti hoću li u tom guranju ogrebati sebe, plavi auto slijeva ili njihovog merdžana. Stiskavac žešći. Nakon »10 cm naprijed-malo lijevo-stop- e sad malo nazad- stop- izravnaj» akcije; počnemo se svi već smijat, svjesni da je ovo sigurno vrhunac večeri. Nismo naime navikli da smo nešto dragi i ljubazni jedni prema drugima, pogotovo oko parkiranja i parkirnih mjesta. U nekoj bi drugoj situaciji, ja njemu rekla «kako si se to sparkiro seljačino??!» a on meni «idi u kurac kokoši dalmatinska!!» (neznajući da sam ja zaprvo bosanka) Ali, ne, mi nismo takvi ljudi. Vidio vozač da je vrag odnio šalu, i da se mala muči i da se fakat teško vrtit u tako malo prostora, pa makar i pandu. Proradi mu kavalirska žica a napamet padne brilijantna ideja. Ideja koja će me oboriti s nogu. Uskoči u auto, još dok ga nisam potpuno zagradila, ubaci u prvu, i propenje čitav prednji dio auta na rinzol; nezgrapno, silovito i bučno. Sve, naravno zato, da se simpatične djevojke u simpatičnom autu mogu fino i udobno smjestiti. Ja van sebe. Nemogu vjerovat koja situacija. Govorim naglas ;»e, ovo mi niko nikad nije napravio... niko nikad...». Sudeći po njegovom izrazu lica; iznenadio je sam sebe; i očito da ni on to nikad nikom nije napravio. Posložimo aute; izađemo; Potpuna zbunjenost! Obostrana. U zraku sreća i proljeće Razmijenili smo brojeve. Ženimo se u subotu ! |
|
Naša je mala televizija jucer bila vani! otišla je na ilektrik fank- konfjužn u kristalnu dvoranu pauk; a povela je i malog Tošibu. Tamo su se drmusala po dram en bejs zadanim gabaritima; sve dok im se ekrani nisu zamaglili, a kablovi istopili od glasnoće i jednoličnog ritma. A kad smo saznali da cho-cho neće puštati svoje klitove, zbog kojih smo i došli; našoj tuzi nije bilo kraja; pa smo se još malo treskali u studentskoj masi; tai-chi stilom. Urnebesna američka komedija počinje; pa jurim sa ovim piskanjem... sutra zovu 20 celizića; pričala sam sa Diktatorom maloprije. Kaže da je danas sjedio na Sustipanu i da je svo vrijeme imao erekciju, a nije bilo cura; što onda može značiti samo jedno - proljeće je stiglo! Nanizao je ogrlicu od tratinčica i objesio je oko vrata; a ja sam mu predložila da se skine gol, ostavi tratinčice, naravno, i da takav protrči gradom. Ionako živi blizu centra. A i zgodan je. U nastavku smo se osvrnuli sa jedan mlad i perspektivan bend koje on (ne bez razloga, i ne iz egocentrizma - kaže) optužuje za; 1. kenjažu 2. "grebanje za karizmu". Donekle je u pravu. "upoznajte se; ovo je moj gej prijatelj" "da, ali nisam kauboj!" a Mom se ne-gej (bar koliko znam) prijatelju kočija sinoć izgleda pretvarala u bundevu, i to negdje oko 2 (taman kad se sat micao). Kažem to jer je zbrisao bez pozdrava, zagrljaja, puse u obraz ilibar mahanja iz daljine. Priznajem, bila sam i sama čudna i potpuno izbezumljena; ali to samo zato jer su me decibeli izneredili a pogled mi se lijepio na velika i mala platna. Loš udes. Ako je to bio udes; a nije. Ali zato; zato je jedan potpuni stranac učinio nevjerojatnu gestu, i bio predobar; Imali smo akciju dostojnu najboljih uradaka balkanske kinematografije. Riječ je o parkiranju auta. Pitajte Malu da vam ispriča... |
|
ne, doduše žutoj; al opet nije izgleda ni ta žuta što je nekoć bila već eto ipak pastelna, u polutmini zamjenjiva za recimo bež ili sivo. U podmornici je skroz ugodno za ubit oko, odmorit kosti i čavrljat u kuhinji odraz u zahodskom zrcalu je romantičan "romantični egoist" ne nužno zbog ego-tripa; već nove modre majice i dobre, tople rasvjete i zanimljivog cvijetnog uzorka keramičkih pločica. Podmornicu sam napustila već poslovično prejedena; malo ošamućena i pothlađena; moje staračke tegobe rastopile su se u prvih sto metara šetnjice po mirišljavom zraku... koji miriše na razvrat i promiskuitet šarene krpice šetnje po šumi izležavanje u travi i duge izlaske od sumraka do zore. Nosnice su mi se uskoro pretvorile u nozdrve; facijalni grč razvukao u neobjašnjivi cer; toliko da mi se i smrskana petica i isplombirane šestice naziru. U ponediljek idem kod čika zube; mog omiljenog stomatologa koji uvijek kaže "ma... sve je super" To su riječi koje želiš čuti od zubara i ginekologa i oftamologa i psihijatra i mama i papa testa! i svih njih skupa! Telefon, nemarno ostavljen na podu, u tko zna kojoj strci i navratnanošenju; zvonio je još dok sam otključavala bravu. Odlučno sam se bacila na koljena da ulovim poziv, i ulovila svoju majku sa druge strane nultog meridijana i drugog kontinenta. Kako bi izbjedla tegobna pitanja o diplomi; samo sam prebacila naglasak na to kako sam presetna konačno, i kako je sunce izniklo i kako ću dobit kintu za stolnjake koji se prodaju ko halva. Stara se nakraju nasmijala i pitala me; "da nisi možda opet zaljubljena?" Bože, pa ta me mama stvarno dobro poznaje. ?! Nasmijem se i ja njoj; ludoj majčici koja sa mnom priča ko da imam 15 godina; a ja jesam jedna najobičnija izrasla klipača; bez znakova za skretanje; samo znakovi upozorenja i obavijesti. (osim kad obučem crne cipelice; e onda se već doimam kao da bi jednom i mogla biti ah da "žena"). Ja bi na UDES. ...."super ću da se uredim... kao glumica -ha-ha-.... ka-o pjevačica...." bzzzzzzzzz |
Na priču koji neću nikad napisati; "Jadranka; žena koju ću u nastavku priče zvati Marija"; potaknulo me iščitavanje, uskladišteno u opskurnoj atmosferi zacrnjenog ITDa; opijeni dušebrižnici poslagani za stolovima, i moja malenkost; u žutoj ;o da, programatski obučenoj žutoj majici; ustoličena tik ispred ili iza; kako se uzme; dakle ustoličenoj TIK uz ugašeni Kofi-mašin.ž- je tu slučajno, al neka ga Otkantah yogu ja to nemogu Reko G da se rimuje pa dijelim s vama; znam da volite finu rimu Ranije istog dana... Prežderala sam se!; domaće štrudle jabučare i domaćeg krufa s pet vrsta namaza; (sve ispekao dragi; u novo otkrivenoj; pardon; ponovno otkrivenoj fazi "kruh naš svagdašnji podari nam ti") kaže čovjek da ga to "uobličuje" a bogami i mene će, nastavim li ovim tempom papat... Svi ga nagovaraju na restoran. Ja sam oduvijek bila za pekaru; a mene se treba slušati jer mojim žilama teče kap židovske krvi koju ćemo unovčit! crno brašno - krušna peć malo tajnih sastojaka malo fix ideja i ludih oblika; i puf! voila! (Mislim da smo nepobjediva kombinacija.) di god nas na ovom svijetu instaliraju. Mi ćemo vas svih nahranit i navuć na naše kifle! On peče i vaš je idol; a ja menadžer i animir dama; šivam stolnjake; radim video... Kasnije istog dana; Na trening ne odoh, pod blijedunjavom izlikom napuhane mješine zvane DROB. Prošli sam tjedan na vježbanje otišla nakon popijene pive??!!; iskustvo dostatno da mi više ne bude svejejedno kakva dolazim. Poštom sam se tog imperativa sjetila prekasno, preostalo mi je bilo samo još grizodušje zbog propuštenog istezanja, pravilnog udisanja i izdisanja, i oznojavanja u pokušajima da, dok stojim na rukama, pljesnem tabanima. Shrvana nečistom savjesti; odlučila sam se za prostodušnu varijantu; "pijem da zaboravim". Prva postaja bila je gorenavedeni opskurni ITD; i gorespomenuta pozicijia i ambijent; nakon kojeg sam uskočila u crveni dvopreg čiji su me vranci letom dolepetali do CeKaTe-a; užeglog od neprestanog tulumaranja; nikotina i jeftine cuge. Molim, odsad svi izlazimo tamo!; kava je 4 (4,5kn); piva 8; usluga srdačna wc prostran i pristojan ekipa- taman! (pretvaram se u lutajućeg kafandžiju;) Naizmjence sam se izderavala na uho sa jednom gala kitom koji mi je zapravo nebiološki brat, sad kad malo bolje promislim, i o kojem će biti još puno riječi nadam se, jer smo usnuli isti san. A to nije mala stvar! odmah isključujem dejstvo aklohola! "pa nismo deca...." njegova sam dva riđokosa jarana odvezla u KP šumaherski doškripala do doma svoga i sad bdijem kako bih "uspavanog" otfurala do zračne luke Bleso na avijon za Majami, da, MIAMI BEACH... gdje će se on nalaziti sutra, a mi ne, i odakle kreće njegova životna avantura zvana "konobarenje na kruzeru" sretno mu bilo! i mirno more i oceane, pune vreće manče, i zgodne (nezaražene) egzotične ljepotice mu želim! Evo sada pričća dana... Grabim danas po-dvije skale do ulaznih vrata; i osjećam pritom kako nešto gadno zaudara na- zagorenost. Pretpostavljam da je koja od mojih vrlih haustorica nešto ostavila malo poduže na špaheru da krčka... i cerekam se bezbrižno njihovim nedaćama, razmišljajući što li ću ja zakrčkati danas.... Ulazim u svoj ćumez; i mirno nastavljam činiti što se činiti da... Jedno od toga jest pranje veša; kako bi izvela taj manuvar; već opranu turu moram izvadit iz mašine i postavit na sušilo, i to tako da blještave sijalice na probude "uspavanka" uvaljanog u perje i jastučiće. Iako je kršan deran, bilo mi ga je žao budit. Pogotovo agresijom halogenke, jer meni je to najmrže; zaspeš, a onda tio neko bezobzirno grune 150V u oči i kaže "ups sori..."... Ima li što gore od brutalnog buđenja?? Rekoh, nek se naspava jadan, puno ga toga čeka. Tako, šuljajući se ko špijun; uđoh u sobu, noseći pun kain svežeoprane robe. Napipam stolnu lampu; uključim je u struju i zabijem u policu, tako da ispucava što je manje moguće svjetla, tek toliko da otprilike vidim što radim. Pedantno poslažem veš na sušilo. (to volim) Pedantno napustim sobu. Pedantno sjedam za kompjuter; beskonačno vrtiti sve moguće fotošop kombinacije iste slike. (i to volim) Mala se sprema za izlazak (takozvani UDES). Okrenuta leđima, ni neprimjećujem je, sve dok ne izađe iz druge sobe i reče; "moja Cho; skoro je požar izbija!" Ja se sva odsutna okrenem i pitam "A?" i vidim nju kako nosi prugastu majicu iz koje suklja dim i žar. Finu mornarski prugastu majicu; koju mi je nadavnmo poklonila stara, onu koja mi kao dobro stoji, i baš mi je draga! Dim i žar! ljudi moji ma ke škandal! Stolna lampa je samininicijativno započela požar, i u buduće ću morat ekstra pripazit na nju jer je pokazala svoje primarne piromanske sklonosti; plus osvetnički karakter, valjda zbog toga što sam se popodne sprdala na račun svoje zagorene susjede. a Vidi me sad - zadimljena!! eto ti na- kada şi zla! Ko se zadnji smije- najslađe se smije! (to, doduše, nikad nisam razumjela;) Eto, tako u mene skoro izbio palež; arsen što sam odmah trebala shvatit kao loš predznak; ko u "alkemičaru"; no, srećom, ne-šišam alkemičara. pa nisam! "uspavani" nije ni trepnuo, ni hrknuo, ni zakašljao, ni osjetio. To se, dragi moji, zove gostoprimstvo! Mi gasimo požar- vi spavate ko bebice! Svi ste dobrodošli! Zimmer frei! willkomen! Odplutajte slobodno u sedmo nebo, udobno ispruženi u mom krevetiću; ako izgorite; jebiga! bolje izgorit putujući u sedmo nebo nego recimo skliznut u kadi! .... |
|
Trešti mojim dvosobnim kraljevstvom; mislila sam šutjet ko zalivena, al me Slaverinin mega hit bacio na kolena; kako valjda samo sevdah na raspojasanom derneku u pola četiri ujutro može. Skoro sam počela razbijat boce o čelenku; al opet, sjetim se; rano je siroče moje za razbijanje glave; tek su ti sijede počele... Tako ispunjena inspiracijom ko Slavenkina guza kad ga Marko, Mirko i Slavko zajedno stisnu u gang-bang vrućem muškom klinču, odlučila sam napisti nešto od čeg ću zaradit minimalno pedeset komentara (ako izostavim svoje odgovore). Onda sam se sjetila da nemam što napisat, da spadam u one gubitnike kojima ja okosnica dana zapis o sunčanom vremenu, odrezanim noktima i opranom suđu... Keksi "domaćica" prevedeni su kao "domestic" ne; "housewife" Prošetala sam malu kerušu, koja je kod mene na dog-sittingu, dok joj skrbnica pokazuje svoju novinarsku stražnjicu po njemaškim sajmovima knjiga, na račn čega će se moć hvalit idućih mjesec dana;onima kojima se od spomena na desetine tisuća knjiga po policama diže libido a ne želudac, a takvih je izgleda puno. Barem će imati o čemu pisat postove. Blago njoj. Mala keruša je bila posebno razlajana jutros i ekstra "puna sebe" odnosno razasrana na sve strane. Zdampala se barem pet šest puta, u roku od tri minuta i to na 2 ilegalna mjesta čak, pa sam, ko pravi pasopazitelj odgovorni i kao taklav spreman za 21 vijek; u papirnate maramice skupljala njezina govanca, i pritom se skrušeno ispričavala usporenim bakicama koje su je u slowmoutionu promatrale kako cijedi svoj izmet, zgražaujući se nad svijetom kakav je danas i praveći grimase ko da njihova govna ne smrde. Veseli me kofeinski napoj kojim se oblijevam za nepunih dvadeset minuta Tisuću dvjesto sekundi |
|
Skromnost nije tvoja furka. To su radije; crne rupe ko vel udovičine haljine, ko minsko polje. Iako zbijaš šale znaš da to nije od droge već obratno. Vidiš samo vlastiti odraz i čuješ samo one koji govore o tebi, toliko dugo dok govore o tebi. Kad prestanu, prezireš ih, jer su se usudili prestati govoriti o tebi i usudili se izjednačiti te sa drugima. Mada nećeš to reći. Zlo mi je od tebe. Tolika novost ipak nisi, makar se od toga poželiš odmah sad baciti kroz prozor, prerezati svoje prosječne vene, ili poludjeti od običnosti ili nedostatka publike i obožavanja za koje kažeš da je ljubav jer bolje zvuči tragati za ljubavlju, nego bit rob opsjena samog sebe samim sobom. Ljudi je puno, zlatna medalja je jedna ko nijedna. ipak, tebi je vrijedna najvrijednija. Tvoja me opsesija tronom umara i crpi. Ne dopuštaš da uživam u tvojoj sreći, jer zahtjevaš da ti se stalno divim na sav glas, i da ti govorim samo ono što želiš čuti o sebi i tvom savršenstvu; Ipak, nemožeš to reći u zrcalo, iskreno si čestitati, na onom što si učinila, na sebi. trebaš li prijateljicu il obožavateljicu? |
|
nepitaj(te) evo, oči su mi dehidrirale i sam dragi bog me još drži priljepljenu za ekran. slijedi; osvježeno izviješće; Druga tura- također uspješno obojana! u crnu, zelene boje. A prva, pionir- serija već je suha! Proces mijenja prvobitne ideje. Volim taj proces. A volim ga još i više jer ispada da će peglanja biti manje; a i reckanja; što skraćuje radni dan na/za 4 sata. Cimi i Baneli bi bile ponosne na moju poduzetničku "ekonomiku" to židovska kap krvi što kola mojim tijelom progovara... Sad kad ih već spominjem, te sistahs; M i R (kakve li ironične skraćenice) broje ovčice nadam se, udobno smještene u susjednoj sobi nadam se, u zemlji snova već... Nakratko zamjenjujem astralnu šnajdersku karijeru- meteorskom akademskom; kopam literaturne likove, i godišta njihovih brejnstorming- izdanja Pitanje dana; Lagati ili ne? (pazite u pitanju je fax; tamo se to zove snalažljivost, odlučnost i sposobnost) Opet sam zaidejila danas; valjda od kave. G. (premijerno spomenut u zblogu, zapravo neobično, jer mi taj čovjek kuha kavu) danas mi je spravio veliku-bjelu-kofeinsku mrcinu; nakon kojeg smo duuuugo pričali o budućim audio-video; multimedijalnim projektima, i zaključili; "jebo stres!" i stvari treba radit tako da poslije svega nemoraš; (1.) potpuno ispražnjen i nemoćan srušiti se u krevet i odspavati dva tjedna kako bi prebolio krah imuno sistema, (2.) imati danima ugašen mobitel, nijemo buljeći u strop i brojeći spaljene sinapse u mozgu, (3.) gledati svoju iscijeđenu i bodbuhlu facu u zrcalu, cijedeći micije pune džank-fud maščoba i aditiva; (4.) sav sjeban i nikakav; propustiti uživanje u plodovima svog rada, / vidi br (1.) Da. Nekad stvarno tako ispadne... Odoh leć! |
Bojam 13,5 metara sukna zvanog žutica.U crno. Paint it black. Prva tura izgleda poprilično crno, sve dok je ne stavim blizu nečeg stvarno crnog. E onda malo baca na- zeleno. Ako kojim slučajem trebate cedevita- narančastog konca, možete se skinut goli, nasadit na glavu i usred sniježne mećave pjevat "po šumama i gorama", al ga nećete naći. Moja jedina šamsa jest ono skladište blizu manikstrininog radnog kampa, jer tamošnji zastarjeli pozamanterijski asortiman ponekad zna iznenadit svojom egzotičnošću, čak i one koji se ne iznenađuju tako lako. Poput mene. Jea. Dakle, orindž iz definetli aut. Jebo ih magenta! Sutra slijedi osmosatno: sušenje, rezanje, peglanje pa još malo peglanja, slaganje, sortiranje, pronalazak narančastog konca; stavljanje istog u endlericu Cimi, fala ti još jednom! i prrrrrrrrr frrrrrrrrrrrrrrr brrrrrrrrrrrrrrr zzzzzzzzzzzz rec rec rec rec rec rec do iznemoglosti... bolje rečeno do 19.og To mi je mrtva crta (dead line). nakon kojeg sam ponovo živ-živ Pitam se koliko vrijedi moj rad? |
Zavaljena u svoje pernato carstvo promjera 120x200 (takozvani francuski, oliti queen size krevet); iščitala sam na desetke stranica posvećenih koječemu što mi se danas učinilo pametno i relevantno ktome. Spremam finalni obračun sa akademskom zajednicom. Nadobudno sam se uplela u priču zvanu nanotehnologija da bi se već na prvoj stranici presjekla od same pomisli na tranzistor sastavljen od jednostruke nano-tube i organskih molekula. Zvuči mi jezivo. Ko onaj Kronenbergov grezi film "existence" gdje se glavni junaci preko "ulaza" na leđnoj moždini (koji me neodoljivo podsjeća na pak-šu) priključuju u virtualne stvarnosti preko konzole (koja neodoljivo podsjeća na plejstejšn) napravljene od organana hibridnih rakova i gmazova, uzgojenih samo za tu svrhu. Mljac. Postoje dva pesimistična scenarija vezana uz nano-šiz; zovu se "grey goo" i "green goo" ovisno o perspektivi, a riječ je o hipotetskoj situaciji gdje će nanobiotehnolozi stvoriti nanobote; samo-replicirajuće nano-strojeve koji će naposlijetku proždrijeti svu organsku (green) tvar i za sobom ostaviti neživu bezličnu masu (grey) i to u rekordnom roku od recimo tri sata. Jupiiii A ja vozim do Splita pet sati, i to autocestom! U nastavku, saznala sam nešto i o toksičnim svojstvima titanium dioxida. Koja su još i bezazlena u usporedbi sa mogućnošću da se nanotehnologija koristi za stvaranje "highly undetectable and concealable" spravica za nadzor- mikrofoni i kamere veličine molekule. pa će nas jutarnja kava špijunirat, čim je popijemo... I za kraj jedna etička primjedba kako to sve skupa ovisi o centru voljenom kontrole istraživanja, koji je jako dobar i nebi mrava zgazio, i vjerujmo mi njima, injihovim laboratorijima, oni znaju šta je za nas dobro, samo se prepustimo užitku i slatkoći iščekivanja budućnosti... Bzzzzzzzz Toliko o tehnologiji exa-peta-tera-kilo-hekto-deka-deci-centi-mili-mikro-nano-piko-fento-ato tehnologiji. Utjehu sam pokušala naći u bespućima kuhinje i delicija koje mogu smazat a da se ne zadajem previše u kuhanje i ostale ekstravagancije. Još s vrata neugodno iskoči jedan detalj koji me smeta već odavno, a pravim se da ga nevidim; osim toga, nikako da skužim ko je kriv za to, pa da ga/nju natjeram da to pobogu korigira... Ko je kriv ko je kriv, nezna niti detektiv. Naime; za svoj pretposljednjeg posjeta južnim krajevima, od nagluhe travatrice Danice, koja mi je usto i neki rod, dobila sam hrpu ručno ubranih čajeva. Uredno ih je ona razvrstala po škartocima (škarniclima), a ja šteberski zapisivala šta-je-šta; šta-je-za-šta, i koliko-se-dugo-šta-kuha. Po mom povratku, ti čajevi su se, jednako ko i moja prtljaga, vucarali od nemila do netraga (jer mi uvijek treba sto godina da se raspakiram), čekajući rješenje svog stambenog pitanja, da bi ih u konačnici netko (meni nepoznat, do dana današnjeg) poslagao na vrh police, da nezgrapno strše i bodu oči. 'ko je to? ko je to bio djeco?? Bilo kako bilo, pasivna i nikakva kakva jesam, dopustila sam nemilom prizoru da potraje već mjesecima, ko i raznim drugim nemilim prizorima. Inspirirana ranije pročitanim tekstićem "Praxis" (kojeg sam skoro zaboravila od nano-užasa); spojila sam neugodno s korisnim; a sad kad bolje razmiuslim, nije bilo ni tako neugodno, ako izuzmem trn u dlanu. Posegnula sam za grobljem staklenki nagomilanih pored frižidera i krenula opravdavat navodnu pedanciju koja krasi moj horoskopski znak. Rekoh; dosta! (i nastavila pjevušit "dosta je rata! za mir ja dižem svoj glas", obračajući posebnu pažnju na moment kad Vanna udre visoki C- melodični ukras). Nego šta! Sve je skupa završilo sa oku ugodnom instalacijom tegli punih suhog bilja. Redom; trputac, origano, stolisnik, neven, metvica, bazga, poljska preslica, hajdučka trava, sljez i dvije tegle označene sa "?" Od prikice Baneli očekujem razriješenje te enigme; jednako kao i misterijoznog sadržaja vrećice što već mjesecima stoji u zamrzivaču (moja pretpostavka je da je riječ o Bobinoj sarmi, šta ti misliš??... ja se ne usudim provjeravat....). Postala bih sliku, ali to bi ipak bilo previše. Umjesto toga, posvećujem sličicu PINK-AJUŠI; (courtesy of MalaCimi). Evo mi sa ekrana pjevuši Cris Martin. Sjećam se kad sam prvi put u životu vidjela spot "Yellow" i potpuno se oduzela od scene njega (preslatkog) kako kisne na plaži i trči prema kameri (meni). Ah bila je to prava ljubav, a sad ga dostojanstveno prepuštam mtv toplistama, Gwini i djeci. Neka ih, slatki su... "For you I'd bleed myself tryin'" |
Dani su mi postali teški; Posebno jutra. Nemam problema sa buđenjem. Oduvijek se budim rano, nisam neka spavalica, ali onda kad se probudim, onda mi je svašta.... totalno nepodnjošljiva lakoća postojanja. Čitala sam jednom u nekom udžbeniku; da je depresija stanje promjenjenog lokusa kontrole; gdje počneš plakat čim otvoriš oči. Ja ne plačem, već se odmah isključim. To onda nije depresija. Što je zapravo super, jer mi je pun kiki te depresije i depresivne priče o depresiji i furke na depresiju i deprimiranja i toga... MILITANTNI OPTIMIZAM!!! Kljucajući prekrivene glave propustim dobro jutro hrvatska, propustim crtiće, vijesti u deset, dokumentarac o životinjama, tv kalendar, vijesti u podne... redom, sve propuštam. Propustim zbivanja u gradu; otvoreni tjedan, šansu da se rastegnem i ojačam, da počnem dan ko prava; i tek tamo oko jedan sat, skoro ugušena (jer perje ne ventilira, saznala sam na prezentaciji merino vunenih pokrivača), izvučem podbuhlu facu iz pernatog mraka, shvatim da je već prošlo pola dana, da sam opet zaglavila u zemlji snova (gdje mi je btw, ponekad bolje nego na javi;); i promislim kako onda ovo zadnje mora da je bio san, a bilo je baš zanimljivo... Usnula sam London, Supermarket; manično želim kupiti sve što vidim, odnosno police su krcate stvarima koje bi tako rado gledala na svojim policama, Samo nemam novaca. Eh. Žena koja je upravo ušla nemarno vješa svoju torbu na kukicu pored mene. Lešinarski primjećujem kako joj je u novčaniku podeblji snop nepoznatih novčanica, tako valjda izgledaju funte u mojoj glavi. Dosta dugo se rastežem između kleptomanskog napadaja, grizodušja i materijalističke pohlepe; naposlijetku kažem sama sebi «ajde, stara, pa krala si i prije, ionako ćeš gulit u čistilištu...» spretno i neprimjetno uklonim kešovinu iz torbice, utješim se time da nije u pitanju izgladnjela staričica na rubu egzistencije što kopa po kontejnerima u potrazi za ostacima, već neka podebljana engleska gospođa koja vjerojatno neće ni trepnut a kamoli gladovat bez tih para. Neupadljivo, ali užurbano izlazim na ulicu, skidam ljubičastu kapu koju mi je poklonila mala, kako ne bih privlačila pažnju. Tu kapu svi skuže. Ubrzanog koraka i srčanog bita; zamičem za jedan ugao, pa drugi, pa treći, sve dok ne osjetim da mi se izgubio svaki trag i da me kraljičin skotland jard giiiizeri neće tako lako naći. Nebo je smeđe-crvene, nenormalne boje, ko kineska industrijska zona; zgrade glomazne; sa puno prozora. Ljudi nema, barem ih ja ne vidim. I onda se probudim, probudi me drndanje telefona i servilna anketarka koja me pita pitanja na koja redom odgovaram sa "ne". a nisam stigla potrošit novce... To mi je valjda prokletstvo; da kradem a ne uspijem uživat u plijenu... sizif iz maj midl nejm jeli onda lekcija koju mi šalje moja podsvjest da Ne kradem Ili da Uživam ??? I STOLE MY SISTERS BOYFRIEND. IT WAS ALL WHIRLWIND, HEAT AND FLASH. WITH- IN A WEEK WE KILLED MY PARENTS AND HIT THE ROAD |
Očarao me još davno, kad sam ga iščitavala u tišini gostinjske sobe, dok je ny brujio iza pritvorenih prozora. To malo pijeska na dlanu ne puštam iz ruku neka tri dana, nosim ga u kuhinju, na wc, spava pored mene, zajedno pijemo kavu i gledamo filmove. Zalijepio me za slova još prvom rečenicom «Ponovno sniježi;» a posljednje je slovce prošlo kroz moje prste točno prije par minuta. Mislim o njima, imam pitanja, al ih neću pitat, već ću se strpljivo prepuštat impresijama na ovo snježno jutro, odbijat razmišljat o svojim obavezama , greškama, čežnji i žudnji. Sve što želim je da se naučim izražavat; barem desetinu ko on; ko oni.Namjerno sam posljednji par poglavlja ostavila za danas, da me drže čitav dan, ko religiozni tekst il dobra epizoda Oprah-robu showa. Svijet, s moga prozora, izgleda fantastično jutros.. Krevet sam nakratko napustila da uslikam golubove što su zapozirali na anteni zgrade nasuprot. E, jesam ja tebi dosadna? Subota je prošla; i bila je zanimljiva i nenadano-spontano aktivana, što me skroz zbunilo, jer sam kao u «karanteni», a otkad je tako, pršte nemoralne ponude svih vrsta i oblika, kao ispiti moje odlučnosti i discipline; (koje hramlju na štakama i bolje ih je ne-dirati). U jednom me trenutku, dok sam divanila u zamračenom dnevnom boravku, nakon višeminutnog piljenja u minijaturnu sobnu lampu, i utapanja u snenim elektronskim zvukovima dvojice konceptualnoih umjetnika, snažno uhvatio poriv da počnem zapisivat ideje što su se počele neobuzdano rojit, i prijetit moždanim udarom ili slomom živaca. I jesam. Zapisala sam ih. U natuknicama. Kroki. Sad se odmaraju po stranicama trgovačkogh papira, po outboxu mobitela, po papirićima kojih mi je pun džep. Isijala sam toliko toga u par sati da se još uvijek ne usuđujem pogledati o čemu se zapravo radi. i pitam se jeli žuti kit na točke pojeo pinokia? Treba li ga spašavat ili će se sam već nekako snać? |
U točno 17:00 započeo je sastanak kućnog savjeta, bolje rečeno vijeće staraca.Ja, kasnim, naravno, iako zapravo po mom i ne, jer kad sam se uputila kod susjetke što živi ispod mene, ura je pokazivala 16;57. Al eto, okupiše se stanari malo ranije, a ja opet ispala šlampava, neodgovorna i premlada da išta razumijem. Ušla sam, sjela za (znakovito) okrugli stol, a oni me odmah proglasiše novom zapisničarkom, jer sam valjda jedina koja još uvijek nije nabila zavidan iznos dijoptrije predznaka plus. I krene priča; - Prva toča dnevnog reda; eventualno popravljanje trošnog krovišta. Zgodna tema za uvod. Mislim, bila bi, da se udovica koja priča sa mačkama (u nastavku texta udovica H.) nije nakon druge riječi koju je susjeda odispod (u narednom textu gđa R.) pokušala reći nebi li nam razjasnila čitavu stvar, kreditne opcije i ponudu građevinske firme. A ne ne ne, udovica H je odmah počela rafaljnu paljbu po svojim imaginarnim neprijateljima, vodit svoje bitke koje su starije od mene, spominjat se svoj pokojnog muža koji je «vodio čitavo susjedstvo i svi su bili ko bubice» dok je bio živ, režat na one «Alije» što joj se vozaju dvorištem i nabrajat imena i prezimena, datume, ugovore, klauzule, sitna slova, troškove cijenike, radnike što su okrhnuli zid, te sa naposlijetku obrušila na gđu R i optužila je za petsto propusta i predložila da na čelo kućnog savjeta stavimo nekog drugog. Sve u trećoj minuti. Za stolom nas je bilo 7; mene naravno niko ne vidi u toj vrlo zahtjevnoj i nezahvalnoj ulozi; gđa R je dakle bivša, udovica H bi rado da je mi izaberemo,iako tvrdi da je «ona to radila 10 godina i da ne želi više nikad, jer joj niko nikad nije rekao ni hvala», a mi bi radije zapalili zgradu nego se odlučili za tu opciju. Ostali su još gospodin C, kojemu se iskreno rečeno ne-da, jer ima svoj posao i brine se za bolesnu mamu, baka Rada, koja je preflegma i ja je jako volim, te šutljivi bračni par S., koji su svoj stan rentali, ne žive tu i puca im kiki za upravljanje zgradom. Dakle, vrlo kreativan prijedlog! Iskomunicirali smo nešto tehnikalija, koliko se dalo u predasima kad bi udovica H odsutno gledala u daljinu i čekala pravu riječ koja će pokrenuti lavinu njenih primjedbi, zamjerki, opaski, prijedloga i rješenja za novi milenij (u nastavku teksta – u navodnicima). Usput rečeno, pomalo je nagluha, pa je vikanje jednostavno nešto protiv čega moraš bit cijepljen kad je ona u pitanju, a ako nisi, žalim te iskreno. - Potrošnja vode je «nenormalno skočila» za što se krivi mene «oni gore» i sve moje prijatelje i prijateljice «jer stalno se neko prošetava po haustoru, samo gore-dole-gore-dole, nikad kraja» i koji, mater im njihovu, idu na wc, puštaju vodu, da, tu i tamo se otuširaju i tu i tamo operemo veš. Ja sam samo mudro šutjela i pravila se da zapisujem. - Ulazna vrata su klimava «i neko ih uporno ostavlja otvorena, a neće vas mala, priklati, vi ste gore, neće vas, mene će» (a ima dvostruka blindirana vrata, osim toga, ako je neko prikolje, sigurno će to biti insajder;). - Službeno sam se prijavila za proljetnu pituranciju obaju ulaznih vrata, i za isto bivam nagrađena ovacijama odobravanja. - Odlučili smo pogrbljenoj jadnoj starici koja pere stubište, na moju inicijativu, povećati plaću na 200kn mjesečno. - Ponudila sam se da ću, u vrijeme krupnog otpada nać neke prijatelje da mi pomognu ispraznit zakrčeni podrum, i zajedničke prostorije. - Svi smo se svečano zakleli da ćemo bolje pazit na našu zgradicu «koja se raspada, da, raspada se, kaj vi mala znate, ja tu živim 40 godina» i redovno je mazit i pazit i ljubit i voljet i to. - Tad sam ja naškrabala sažetak odn. Zaključke. Baka Rada i udovica H su nakon toga otišle, a vidno iscrpljena gđa R nas je zamolila da ostanemo još malo kod nje. Nas četvero je već bilo na nogama, i nekako smo svi bili preumorni od udovičinog besmislenog urlanja; al je žena već otrčala u sobu i vratila se sa buteljom nekakve talijanske žeste i riječima «Meni treba piće nakon ovog svega, a vama?» Svi se složismo. Jedino nas je žestica u tom trenutku mogla dić iz mrtvih. Ostali smo malo sjedit i pijuckat pa sam konačno uspjela saznat nešto više o ljudima s kojim živim u zgradi. Zapravo skroz ugodan, radišan i simpatičan svijet. Baš mi je drago. Eto, došla sam doma prije petnaestak minuta. Nacvrcana sam i sad mi se cuga, pravo! Dođe mi trknut dolje i zapit se sa gđom R. Jedva čekam da dođe i to doba. Zuji mi u ušima, ali ne od cuge, već od trknute udovice koja priča sa mačkama. Babe su nekad stvarno lude. |
Ispričavam se dubinski, kajem skrušeno i izvinjavam u svim smjerovima i koordinatama, zbog svojih shizoidnih promjena rapoloženja.Svečano prisežem da ću dan po dan raditi na tome da budem bolja! U plamenoj stihiji, ko sarajevska biblioteka, nestala sva arhivska građa proteklih 10 mjeseci i deset dana mog života. Amen. Ima nešto u tome. Ako ti se čini da ti život visi o kliku, možda treba kliknut, tek toliko da vidiš gdje si šta si. Što me vratilo na zelene pašnjake bloga moga? Krećem od zadnjeg; (1.) Današnja repriza Sanje gdje je Muti mrtva hladna pričala o tome kako je svojedobno rasturala brakove, jebozovno se osmjehivala, nazalno razvlačila rečenice hipijevskim slengom, izdala knjigu čak, izašla na svim naslovnicama i zauzvrat dobila 0 (nula) bodova osude. Osim naravno od strane bivšeg lover-boja i njegove zakonite. Zaključila sam kako se svejedno ne želim nać u toj poziciji da sa pet banki sjedim i pišem sjećanja jedne gejše, i da biti ljubavnica i nije nešto baš ekstra; koliko god to Muti dobro izbrijala. (2.) Jučer smo se pobili. Verbalno, ne šakama. Doduše, proletio je zrakom pokoji kušin, al opet, kušini su mekano oružje, koristimo ga isključivo za pojačavanje efektnosti rečenog. Zaključak na moj račun bio je da se jednostavno ne trudim dovoljno i da on nevidi nijednu stvar oko koje dajem sve od sebe, i daj se više prevaziđi i preskoči granice koje si zacrtala. To čovjeka mijenja! Rekla sam «u kurac i sve odoh probat». Otpostila sam jučerašnji dan, uspješno izdržala bez hrane i pića. Ko pravi izviđač. Preporučujem svima! (3.) Problem nedostatka volje (glagol; voljeti), od kojeg očito bolujem, natjerao me na (a na što bi drugo) razmišljanje. Shvatila sam da ipak nije baš 100% u pravu kad to kaže i da sam u zadnjih par mjeseci u više navrata dala sve od sebe, samo možda za krive stvari. Vrijeme će pokazat svoje. Dala sam sve od sebe sa Zekom (u romantičnoj nadi da sam jedina, koja budala), dala sam sve od sebe sa klipovima (jel tako Mala??), dala sam sve od sebe kad sam u veleposlanstvo sa zakašnjenjem otrčala odnijet cv (u nadi da ću postat korporativna i govorit Arigato), i tako... mislim, da znam, jadno, al opet, ima nade za pank-nomade. Nije još sve izgubljeno.... Sjetim se nakraju krajeva jedinog mjesta gdje sam fakat uložila brdo energije volje ljubavi i ostalog a to je moj halter-malter-šalter sirotinjski-ego i njemu pripadajući blog! Iako ta sveza već odavno graniči sa ovisnošću, moram priznat da je jedna od rijetkih stvari kojima sam se potpuno posvetila 10mjeseci i 15dana čak. Duže i intenzivnije od nekih ljubavi... (Za vrhunski opis tog osjećaja predlažem manistrin uvod u listu blog-linkova, nalazi se s lijeve strane posta... da, dobro si to rekla) (4.) Moj nagli zbris imao je za nuspojavu dvije virtualne poruke, sms i mail. Isprva mi je bilo drago, al sad opet počinjem vjerovat u onu staru «Što manje znaš, bolje ti je...». Nekad mi je puno bolje živjeti u svom balunu, stvarnost te baš zna razočarat i raščarat one leptiriće, točkice i zvjezdice koje si zamijenio za život. O tom u nekoj drugoj priči... (5.) Ima tu još brdo priča, sličica i impresija koje bih volila iskanalizirat. Na kraju krajeva, ja sam samo medij za sve te puste ideje i čudesa što se gužvaju zrakom. Budem li čekala stručnu procjenu, lektoriranje, pohvalu ili službeni uspjeh... načekat ću se. Ionako sam već previše izborana i prosijeda. Ovako dobijem odgovor dok je kruh još vruć, priča aktualna i pamćenje svježe! (6.) A i zafalilo mi je tipkanje u mraku, priznajem! Eto, čitamo se i dalje!! Oduvijek sam se pitala ko bi mi došao na sprovod... Sad znam. |