Zavaljena u svoje pernato carstvo promjera 120x200 (takozvani francuski, oliti queen size krevet); iščitala sam na desetke stranica posvećenih koječemu što mi se danas učinilo pametno i relevantno ktome.
Spremam finalni obračun sa akademskom zajednicom.
Nadobudno sam se uplela u priču zvanu nanotehnologija da bi se već na prvoj stranici presjekla od same pomisli na tranzistor sastavljen od jednostruke nano-tube i organskih molekula. Zvuči mi jezivo. Ko onaj Kronenbergov grezi film "existence" gdje se glavni junaci preko "ulaza" na leđnoj moždini (koji me neodoljivo podsjeća na pak-šu) priključuju u virtualne stvarnosti preko konzole (koja neodoljivo podsjeća na plejstejšn) napravljene od organana hibridnih rakova i gmazova, uzgojenih samo za tu svrhu.
Mljac.
Postoje dva pesimistična scenarija vezana uz nano-šiz; zovu se "grey goo" i "green goo" ovisno o perspektivi, a riječ je o hipotetskoj situaciji gdje će nanobiotehnolozi stvoriti nanobote; samo-replicirajuće nano-strojeve koji će naposlijetku proždrijeti svu organsku (green) tvar i za sobom ostaviti neživu bezličnu masu (grey) i to u rekordnom roku od recimo tri sata.
Jupiiii
A ja vozim do Splita pet sati, i to autocestom!
U nastavku, saznala sam nešto i o toksičnim svojstvima titanium dioxida.
Koja su još i bezazlena u usporedbi sa mogućnošću da se nanotehnologija koristi za stvaranje "highly undetectable and concealable" spravica za nadzor- mikrofoni i kamere veličine molekule. pa će nas jutarnja kava špijunirat, čim je popijemo...
I za kraj jedna etička primjedba kako to sve skupa ovisi o centru voljenom kontrole istraživanja, koji je jako dobar i nebi mrava zgazio, i vjerujmo mi njima, injihovim laboratorijima, oni znaju šta je za nas dobro, samo se prepustimo užitku i slatkoći iščekivanja budućnosti...
Bzzzzzzzz
Toliko o tehnologiji
exa-peta-tera-kilo-hekto-deka-deci-centi-mili-mikro-nano-piko-fento-ato tehnologiji.
Utjehu sam pokušala naći u bespućima kuhinje i delicija koje mogu smazat a da se ne zadajem previše u kuhanje i ostale ekstravagancije.
Još s vrata neugodno iskoči jedan detalj koji me smeta već odavno, a pravim se da ga nevidim; osim toga, nikako da skužim ko je kriv za to, pa da ga/nju natjeram da to pobogu korigira...
Ko je kriv ko je kriv, nezna niti detektiv.
Naime; za svoj pretposljednjeg posjeta južnim krajevima, od nagluhe travatrice Danice, koja mi je usto i neki rod, dobila sam hrpu ručno ubranih čajeva. Uredno ih je ona razvrstala po škartocima (škarniclima), a ja šteberski zapisivala šta-je-šta; šta-je-za-šta, i koliko-se-dugo-šta-kuha.
Po mom povratku, ti čajevi su se, jednako ko i moja prtljaga, vucarali od nemila do netraga (jer mi uvijek treba sto godina da se raspakiram), čekajući rješenje svog stambenog pitanja, da bi ih u konačnici netko (meni nepoznat, do dana današnjeg) poslagao na vrh police, da nezgrapno strše i bodu oči.
'ko je to? ko je to bio djeco??
Bilo kako bilo, pasivna i nikakva kakva jesam, dopustila sam nemilom prizoru da potraje već mjesecima, ko i raznim drugim nemilim prizorima.
Inspirirana ranije pročitanim tekstićem "Praxis" (kojeg sam skoro zaboravila od nano-užasa); spojila sam neugodno s korisnim; a sad kad bolje razmiuslim, nije bilo ni tako neugodno, ako izuzmem trn u dlanu. Posegnula sam za grobljem staklenki nagomilanih pored frižidera i krenula opravdavat navodnu pedanciju koja krasi moj horoskopski znak. Rekoh; dosta! (i nastavila pjevušit "dosta je rata! za mir ja dižem svoj glas", obračajući posebnu pažnju na moment kad Vanna udre visoki C- melodični ukras).
Nego šta!
Sve je skupa završilo sa oku ugodnom instalacijom tegli punih suhog bilja.
Redom; trputac, origano, stolisnik, neven, metvica, bazga, poljska preslica, hajdučka trava, sljez i dvije tegle označene sa "?"
Od prikice Baneli očekujem razriješenje te enigme; jednako kao i misterijoznog sadržaja vrećice što već mjesecima stoji u zamrzivaču (moja pretpostavka je da je riječ o Bobinoj sarmi, šta ti misliš??... ja se ne usudim provjeravat....).
Postala bih sliku, ali to bi ipak bilo previše.
Umjesto toga, posvećujem sličicu PINK-AJUŠI;
(courtesy of MalaCimi).
Evo mi sa ekrana pjevuši Cris Martin.
Sjećam se kad sam prvi put u životu vidjela spot "Yellow" i potpuno se oduzela od scene njega (preslatkog) kako kisne na plaži i trči prema kameri (meni). Ah bila je to prava ljubav, a sad ga dostojanstveno prepuštam mtv toplistama, Gwini i djeci. Neka ih, slatki su...
"For you I'd bleed myself tryin'"
Post je objavljen 10.03.2006. u 23:47 sati.