Ne ide mi pisanje akcijskih scena!
Opisi da, o da, od nasitnijeg detalja i mojih tripoidnih asocijacija, sve pamtim.
Fotografski.
Pamtim točnu nijansu njene majice, u kojem su mu položaju stajale ruke, kako je izgledao njen pas i koju je nogu digao na stup; sjećam se kakvo te vrijeme bilo, koliko oblaka na nebu, koja vrsta povjetarca; ko je stajao s koje strane, ko je što rekao i na što me to podsjetilo, ko se kad nasmijao, kako je to izgledalo, kad je točno zraka automobilskog fara ušla u sobu, kad je točno nestalo struje, kad je kome bilo neugodno, a kad kome neudobno. Sve se sjećam, i to bolje nego što se desilo.
Profesionalni «uljepšavač uspomena».
I naravno «romantični egoist», njega sam skoro zaboravila.
Dakle, na vašu žalost i moj očaj; scena za koju ste trebali pitat Malu Cimi da vam ispriča, u potpunosti je akcijska scena. Okruženje nije bilo uopće vrijedno spomena; al evo od njega krećem, jer u to se kužim...
Pa kaže;
Vrijeme radnje; subota, negdje oko 22h
Mjesto radnje; parking nasuprot studentskog doma Sava; tamo gdje su one ergele iz kojih tuli «geni, geni kameni», ima hrpa zgodnih dogokosih cura u uskim hlačama, kratkim jaknama, i čizmicama; prelaze cestu, hodaju pločnikom, stoje na mjestu i čekaju, smiju se naglas, puno ih je..
Protagonisti;
Crvena Panda (moj bolid); u njoj ; Mala Cimi, Ja, Televizija, Tošiba
Bijeli («ciganski») mercedes, star i oronuo, vozač- crnokos, i suvozač- svjetliji.
Gužva na parkiralištu. Taman je počela groznica subotnje večeri i kokice užurbano tuckaju u svojim štiklicama, mužjaci se glasaju, gaze pedale. Reže motori, škripe kočnice, lome se svjetla, iz plastičnih šatora trešte popularne melodije, a zrakom se širi proljetni miomiris ko magija.
Moj Bolid i još par drugih krntija prisiljeni su se grcati u prvoj brzini, čekajući smotanu vozačicu da shvati čemu služi pojas, i da se volan okreće laganim pokretom ruke. Živjele vozačice! Nakon njenog revolucionarnog otkrića, trakavica koje sam i sama bila dio, skrenula je udesno tražiti mjesto pod suncem – parking.
Oko mene mahom automobili nepraktično glomazni. Oni «pravi», sa velikim haubama, velikim gepecima; hrpom vrata, konja i kubika.
Kompleks kurca, takozvani.
Mila majko.
Pandica u tom svijetu izgleda ko gumeni bombon, a na sve mačo-šovi-ovi-oni komentare samo ću reći da troši pet, ubrza do 150 bez problema (što je sasvim dosta za ove naše nazovi ceste) i parkira ti se u gaće i to na sva četiri, ako treba!
Tako stisnuta, okrećem lijevo-desno ne bi li nas usidrila, jer ja sam ipak mala, a oni nepraktično veliki.
Iza mene bijeli («ciganski») mercedes.
Sa naše desne strane nalazi se dovoljno mjesta za jedan auto.
Ili dva; ako su u pitanju panda i mercedes.
E sad priča...
On iza mene, ima više mjesta za manuvar; odmah se zalijeće u taj prazni prostor, i blago rečeno – seljački se parkira - nakoso.
Ja proizvedem, za mene karakterističan «Hm... frajeru, frajeru»... dodam «Neće moći!» i još «Ove noći»; otvorim suvozački prozor, i preko sramežljive i začuđene Male Cimi dobacim;
«E, momak oprosti, al ako se ti malo bolje parkiraš, stanem i ja!».
Suvozač je već bio izletio van, i iskusno promotrio situaciju, te potvrdio moju konstataciju riječima «Je, ona stane...» (očito misleći na auto). Vozač, poslije ću saznati, simpatičan lik; već je desnom nogom bio van i spreman za subotnji izlazak. Ali, čim sam prosvjedovala, odmah se vratio za volan, očito svjastan svog lošeg parkiranja, al isto tako očito željan napuštanja auta – to ga razumijem!
E sad nastupa vaša sirotica za volanom. Mjesta za moje omiljeno stražnje parkiranje- nema, jer smo stisnuti ko Eva sardine. Suvozač mi odmah bratski kaže da ću morat prednjom stranom. Ja velim ok, vratim se dva metra u rikverc, i ajmo prednjom stranom.
E, sad, jesam i ja smotana, al ne toliko. Mjesta za ulazak prednjom stranom bilo je tek u mikrogranulama; a dečki su se baš nacalili, svaki sa svoje strane paziti hoću li u tom guranju ogrebati sebe, plavi auto slijeva ili njihovog merdžana.
Stiskavac žešći.
Nakon »10 cm naprijed-malo lijevo-stop- e sad malo nazad- stop- izravnaj» akcije; počnemo se svi već smijat, svjesni da je ovo sigurno vrhunac večeri. Nismo naime navikli da smo nešto dragi i ljubazni jedni prema drugima, pogotovo oko parkiranja i parkirnih mjesta. U nekoj bi drugoj situaciji, ja njemu rekla «kako si se to sparkiro seljačino??!» a on meni «idi u kurac kokoši dalmatinska!!» (neznajući da sam ja zaprvo bosanka)
Ali, ne, mi nismo takvi ljudi.
Vidio vozač da je vrag odnio šalu, i da se mala muči i da se fakat teško vrtit u tako malo prostora, pa makar i pandu. Proradi mu kavalirska žica a napamet padne brilijantna ideja.
Ideja koja će me oboriti s nogu.
Uskoči u auto, još dok ga nisam potpuno zagradila, ubaci u prvu, i propenje čitav prednji dio auta na rinzol; nezgrapno, silovito i bučno. Sve, naravno zato, da se simpatične djevojke u simpatičnom autu mogu fino i udobno smjestiti.
Ja van sebe. Nemogu vjerovat koja situacija. Govorim naglas ;»e, ovo mi niko nikad nije napravio... niko nikad...».
Sudeći po njegovom izrazu lica; iznenadio je sam sebe; i očito da ni on to nikad nikom nije napravio.
Posložimo aute;
izađemo;
Potpuna zbunjenost!
Obostrana.
U zraku sreća i proljeće
Razmijenili smo brojeve.
Ženimo se u subotu !
Post je objavljen 28.03.2006. u 19:25 sati.