Ispričavam se dubinski, kajem skrušeno i izvinjavam u svim smjerovima i koordinatama, zbog svojih shizoidnih promjena rapoloženja.
Svečano prisežem da ću dan po dan raditi na tome da budem bolja!
U plamenoj stihiji, ko sarajevska biblioteka, nestala sva arhivska građa proteklih 10 mjeseci i deset dana mog života. Amen.
Ima nešto u tome.
Ako ti se čini da ti život visi o kliku, možda treba kliknut, tek toliko da vidiš gdje si šta si.
Što me vratilo na zelene pašnjake bloga moga?
Krećem od zadnjeg;
(1.) Današnja repriza Sanje gdje je Muti mrtva hladna pričala o tome kako je svojedobno rasturala brakove, jebozovno se osmjehivala, nazalno razvlačila rečenice hipijevskim slengom, izdala knjigu čak, izašla na svim naslovnicama i zauzvrat dobila 0 (nula) bodova osude. Osim naravno od strane bivšeg lover-boja i njegove zakonite. Zaključila sam kako se svejedno ne želim nać u toj poziciji da sa pet banki sjedim i pišem sjećanja jedne gejše, i da biti ljubavnica i nije nešto baš ekstra; koliko god to Muti dobro izbrijala.
(2.) Jučer smo se pobili. Verbalno, ne šakama. Doduše, proletio je zrakom pokoji kušin, al opet, kušini su mekano oružje, koristimo ga isključivo za pojačavanje efektnosti rečenog. Zaključak na moj račun bio je da se jednostavno ne trudim dovoljno i da on nevidi nijednu stvar oko koje dajem sve od sebe, i daj se više prevaziđi i preskoči granice koje si zacrtala. To čovjeka mijenja! Rekla sam «u kurac i sve odoh probat». Otpostila sam jučerašnji dan, uspješno izdržala bez hrane i pića. Ko pravi izviđač. Preporučujem svima!
(3.) Problem nedostatka volje (glagol; voljeti), od kojeg očito bolujem, natjerao me na (a na što bi drugo) razmišljanje. Shvatila sam da ipak nije baš 100% u pravu kad to kaže i da sam u zadnjih par mjeseci u više navrata dala sve od sebe, samo možda za krive stvari. Vrijeme će pokazat svoje. Dala sam sve od sebe sa Zekom (u romantičnoj nadi da sam jedina, koja budala), dala sam sve od sebe sa klipovima (jel tako Mala??), dala sam sve od sebe kad sam u veleposlanstvo sa zakašnjenjem otrčala odnijet cv (u nadi da ću postat korporativna i govorit Arigato), i tako... mislim, da znam, jadno, al opet, ima nade za pank-nomade. Nije još sve izgubljeno.... Sjetim se nakraju krajeva jedinog mjesta gdje sam fakat uložila brdo energije volje ljubavi i ostalog a to je moj halter-malter-šalter sirotinjski-ego i njemu pripadajući blog! Iako ta sveza već odavno graniči sa ovisnošću, moram priznat da je jedna od rijetkih stvari kojima sam se potpuno posvetila 10mjeseci i 15dana čak. Duže i intenzivnije od nekih ljubavi...
(Za vrhunski opis tog osjećaja predlažem manistrin uvod u listu blog-linkova, nalazi se s lijeve strane posta... da, dobro si to rekla)
(4.) Moj nagli zbris imao je za nuspojavu dvije virtualne poruke, sms i mail. Isprva mi je bilo drago, al sad opet počinjem vjerovat u onu staru «Što manje znaš, bolje ti je...». Nekad mi je puno bolje živjeti u svom balunu, stvarnost te baš zna razočarat i raščarat one leptiriće, točkice i zvjezdice koje si zamijenio za život. O tom u nekoj drugoj priči...
(5.) Ima tu još brdo priča, sličica i impresija koje bih volila iskanalizirat. Na kraju krajeva, ja sam samo medij za sve te puste ideje i čudesa što se gužvaju zrakom. Budem li čekala stručnu procjenu, lektoriranje, pohvalu ili službeni uspjeh... načekat ću se. Ionako sam već previše izborana i prosijeda. Ovako dobijem odgovor dok je kruh još vruć, priča aktualna i pamćenje svježe!
(6.) A i zafalilo mi je tipkanje u mraku, priznajem!
Eto, čitamo se i dalje!!
Oduvijek sam se pitala ko bi mi došao na sprovod...
Sad znam.
Post je objavljen 02.03.2006. u 14:02 sati.