| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Trebalo mi je čitavo desetljeće da sama sebi priznam da sam zapravo jutarnji tip. To vam je onaj tip ljudi što se – sam od sebe – bez prijetnje otkazom, bez topovske paljbe, bez vriske susjeda, bez kompresora u betonu, buke kamiona «čistoće» u ulici, dječijeg plača, psećeg cvileža... - ustaje ujutro. Eto, tek tako. Ne putuju to jutro u London, ili na Kubu, ne rade na skeli, ne voze se u 60km udaljenu metropolu na posao, ne pate od nesanice, nisu partijali na kemikalijama, ne muči ih nečista savjest ili neplaćeni dug, nisu poremećenog osjećaja za vrijeme; nisu ni perad, a ni štenad, pa ipak, dižu se sa Suncem. (Sunce, to je ona žuta kugla, što izbija negdje oko 5;30 ovih dana, i aproksimativno desetak minuta nakon izlaska, postaje bijela industrijska žarulja, jer je prekrije velegradska izmaglica.) Pa ipak, tih desetak minuta svijet je savršen. Savršen, i sjaji u žutim i ružičastim nijansama; ko dječija soba. Savršen, sjaji, i miran je. I tako bi rado da svi nekako stignu u tom svakodnevno uživat, al džaba. Većina tvojih priajtelja tu naviku doživljava ko nepriuštivi stoicizam, isfurani egzotiku, čistu ludost ili najčešće neopisivi užas i muku. Nemaš koga pozvat na kavu ili čaj, ili sok, ili na šutljivo uživanje, jer su svi zakopani u REM fazi, i tamo žele i ostati. Onih par koji se jave na telefon u 06:00h (isprepadani da se radi o smrtnom slučaju ili neodgodivoj frci) uloviš kako ti, glasom Mirne Berend ili Tome Bebića, daju onaj dio osobnosti za kojeg zna samo najuži krug rodbine ili (ne)sretnik-ica s kojim dijele postelju. Rekla bi pokojna baka Milka; «Uvečer vila, ujutro gnjila!» |
|
Susjedova trava nekad stvarno jest zelenija, posebno ako ti je susjed – Slovenija, (rima!) i ako provodiš vikend u Milanu. Ne, nisam išla u šoping, već imam tu (ne)sreću da mi jedini braco, njegova zakonita, te odnedavna i ljubljeni potomak tamo žive, a ja u ulozi bezglave mlađe sestre, i odnedavna tetke, stižem kad god uzmognem. Dan sam provela sa obitelji, a noć u velikom stanu, u fensi četvrti na drugom kraju grada, koju naseljavaju prebogati penzioneri sa mailm patuljastim pinčevima, a tu i tamo i čopori mladih Kroata, koji su došli utažit modne, dizajnerske, stajlerske, sexulane, tulumaške i ostale neutažene apetite. Moj dragi domaćin, prvo me izgrlio, pa nahranio, a odmah zatim posjeo na okrugli tepih, pred hrpu modnih magazina. Vražija je stvar ta moda; krpice, fotkice, zgodni mladi manekeni i manekenke, sve bi ja to odmah u se, na se i poda se. Jedina mi je solucija neki faustovski ugovor sa crnim đavlom; al znam ja sebe narkofilnu- Uskoro bi me pronašli overdoziranu u nekom prekrasnom wc-u s unikatnom keramikom, glave zabijene u BIDE. Stoga je i dobro da sam tu di jesam («stoj ti di si, i za disi- nisi»). Takva je sudba nas hedonista i auto-destruktivaca. Osim toga, shvatila sam da je ona krilatica «Živi brzo, umri mlad» najobičniji marketinški trik za prodaju žvaka i motornog ulja, i da ću radije poslušat riječi prekrasnog Erlanda; «Live long, save ten years to remember», nego bit mlada, a mrtva. Pa ipak, tu sam veličanstvenu spoznaju doživjela tek pošto smo se, da se tako izrazim, revijalno porazbijali, a Ričard lavljeg kurca u zoru zakukurikao «Andiamo, Orgie! Orgie! Orgie!». Mlada je Tamaris vadila kapsule iz grudnjaka ko da je Nova Godina, a mi smo pili magičnu vodu, jer druge, na kraju nije ni bilo. «Where are you from?» «I*m from Mars» Daja je stvarno dobra cura. Beštija, vrag tantaroš (i ko zna šta još), al iskrena ko rijetko-ko. Znamo se iz đačkih klupa (bolje rečeno sa tribina na igračištu gdje smo pušili cigare), al eto, razne su se kockice trebale posložit, da nas spoje u toj mahnitoj večeri, i da se konačno po-sestrimo, za vijeke-vjekova. Kad se veselo društvo pretvorilo u masu sličnu hrpi robe na Hreliću, čula sam savjesti trube, pogledala svog domaćina Pablita Escobara značajnim pogledom starije koke u gostima, i za tili čas smo se našli u nečijem autiću iz kinder-jaja; smart-automatic. Smješna vožnja. Slijedi zelena linija podzemne. Stanica Piola. Izlazim. Gubim se, al se pravim kao da znam kud idem. U tom trenutku (sa svojih xy dioptrije, i spaljenim mozgom) na drugoj strani ulice ugledam poznatog čovjeka. «Tata?» «Tata!» Tata je spasio stvar. A ja sam izgledala tek probuđeno, i malo zbunjeno. Kao i inače. |
|
Zar nije totalno ponižavajuće da, stisnut ko kvočka u kombinatu, osvjetljen zelenim glitterom neona (pod kojim postižemo trendy «holokaust look») čekati, da, ČEKATI, da ti kromanjonac dozvoli, da, DOZVOLI, da ponizno ugmižeš u zagušljivi ćumez niskog stropa, još k tome i platiš upad, da bi se još malo stiskali u znoju i dimu cigara, i pili pre-skupu cugu. «Jebeš ovo!» zaurla Majmunić «jebeš!!» potvrdi Sv Juraj «Jebeš ovo sve!» rekoh ja, tek tako da se osjetim dijelom grupe, «Po spisku!» reče Ključ iz nepoznatog razloga. Otkad smo se nenadano sreli, prešutno se znalo da nećemo uć, al se nekih tucet minuta bilo čak i zabavno gurat, dobacivat pošalice i provocirat mošusna goveda željna- provoda. A onda je postalo naporno. Onda smo i otišli. Par beogradskih prostakuša za mickrophonima morat će doći opet ako žele razvlačit picu po našem licu. Ovaj put im nije uspjelo! ... Ključ i ja smo bili brži od ostatka družine. Padala je proljetna pljuščina. Gazila sam u velikim koracima, a on vozio bicikl uz ispriku kako bi rado hodao pored mene, al ima "kapitalnu rupu na đonu». Odgovorila sam da bi «rado vozila pored njega, al imam kapitalnu rupu u mozgu, tamo gdje je centar za ravnotežu». ... Zeznuto se napijat s njim. Ono što je inače «ne može da omane» situacija; par cuga, red preglasnog smjeha, red otvorenog flertanja, red treptanja, red izravnih provokacija, i bum-tras-ovo-ono; eto nas u bludilu, dakle inače ziheraška situacija, s Ključem i nije baš- takva. Svejedno pijemo. Nakraju popijem hektolitar, ostanem na nogama, za volanom štoviše, u takozvanom «ofra-haza» deliriju, a on se pretvori u lika melankoličnog izraza lica, kojem je puno briga na pameti. Tad se ja pretvorim u brižnu prijateljicu punu topline i razumijevanja pa pričamo o Lawrenceu od Arabije do 3 ujutro. ... Ja bi klompe. On bi pitu. |
Mogla bi ovo biti priča o ludim snovima;onim realnim, onim apstraktnim i nebuloznim, onim lijepim u kojima poželiš ostati i bude ti krivo kad se probudiš, i noćnim morama nakon kojih zahvališ bogu dragom (iako si odgojen kao ateist) što si tu di jesi. Mogla bi ovo biti priča o sinoćnjem izlasku i tome kako nam je ispočetka bilo dosadno. Ful dosadno. Ili priča o ljubomornim djevojkama, i njihovim mužjacima. Ili priča o tome kako su bičevali Đizusa. i kako je Monica Belucci stvarno zgoda žena. Ili priča o tome kako je kukuruzna pogača iz našeg dućana zarazno dobra. Ili o tome kako je lokalni avlijaner zaskočio Rozu (koja se, usput rečeno nije nešto bunila), dok sam ja skenirala krupni otpad. Ili možda o tome kako još nisam diplomirala. A zaklela sam se da ću- do Uskrsa. O tome kako imam pupastu frizerku koju bi najradije pojela koliko mi je slatka. Ili o njenom prekrasnom dvoetažnom stanu, kreativnim cimerima i naglasku na koji se palim, a nisam gej, Ili o natpisu «ne traži princa, ako nisi princeza.» Ili o tome kako sam pozdravila Marija sa «Zdravo Mario!» A on mi ogdovori; «Milosti puna...». Ili o sprovodu. i I tuzi i roditeljima i djeci. Ili o mojim dragim prijateljima koji se razvode. Ili o njihovom sinu. Ili o tome kako vječno kasnim. i stresiram i držim se za slamku kao da je dorski stup, Kako sam neodgovorna, i nikakva općenito, i uz sve, još i «sklona sekundarnom karijesu», Šta god to značilo. O tome kako me Hybrid uopće ne čita i kako njegov frend masne kose Ima kosu manje masnu od Žene koja pere franzete. Hehe Il o tome kako sutra putujem u Milano, i kako se tome jako veselim. Ili kako vani sijeva proljetni miomiris, i kako je behar probeharao, a stabla mijenjaju boje Ko kameleoni. |
Kasno je popodne. U gostima sam. Uvijam pretposljednju štrudlu jabučaru. Probudila sam se živaca napetih ko viojolinske strune. Šizim i plačem u pravilnim vremenskim intervalima. Ne smijem se. Odradim dan, kao što se dani odrađuju, ko da ću živit vječno, bespoštedno se trujem, nijema, preznojena i drhtava od kofeina i stresa trčim (do hrčak u kolutu). Sve stižem, a slomila sam se tek dvaput, i to po istoj osobi. Divno. Uvijam pretposljednju štrudlu jabučaru i zvoni mobitel. Sa druge strane ozbiljni glas koji je inače neozbiljan; «...aj nazovi me kad dođeš doma» «Hoću...» kažem zabrinuto, «...jel sve ok?» «Nazovi me kad dođeš doma». Sledila sam se. Dolazim doma. Zovem. «Umro je Mato...» «Šta?» «Jutros je umro Mato.» ........................................................................................................................... Mato. Mato je bio ljudina. Upoznali smo se prije 4 ljeta; prvih razdraganih dana u mom novom stanu, koji mi je tad bio sinonim za oslobođenje svih vrsta okova i koji je hitno trebao preuređenje. Mato je bio majstor. Soboslikar-ličioc. Znao je sve o gletanju, brušenju, pituravanju, bordurama, lakiranju, štokovima, struji, cijevima... Znao je kako podići predmet težak sto kila i mogao ga je nositi sam, a mene je uvijek zezao da sam teška "ko vreća cementa"... Zajedno smo miješali ljubičastu boju za zid koja nikako nije htjela ispast ljubičasta; ja sam mela pod dok bi on, ko neki cirkusant hodao na lotrama po sobi i vikao «E, sejo... vidi ovo!» i onda izveo nešto što sam ja dotad vidila samo na televiziji. Akrobaciju. Bila sam fascinirana njegovom pojavom. I slobodom Mato je bio jak. I spretan I dobar. I drag. I pristojan. Najbolje se sjećam jednog ljetnog popodneva kad smo kao nešto majstorisali po kući, a zapravo nas je ulovila ljenost i ništa nam se nije dalo radit. Sjeli smo tad usred nereda, a od prašine smo izgledalo «ko duhovi». Zapalili smo, otvorili po pivu, slušali Hendrixa i bili hipiji. Pričao mi je mornarske priče o klošeranju po Nizozemskoj, a ja sam upijala svaku riječ ko spužva. Axis, bold as love. Slušam ga otkad sam saznala, i plačem dok vozim auto. Samo tad. Ljudi to ne kuže. Mato se nije štedio. Nije se štedio. Nimalo. U nekom bi drugom svijetu bio sveti ratnik ili samuraj. U ovom ne... Naša je ljubavna priča započela ludo. Bilo smo bitanga i princeza. (Samo se nije točno znalo ko je ko). . Rekao je da ga podsjećam na stablo trešnje, mrtav pijan mi se rasplakao u krilu u tri ujutro a ja sam prvi put u životu ozbiljno razmišljala o tome kako je nekome biti- žena. U njegovom je naručju bilo sigurno. Zajedno se nismo štedili neko vrijeme. a u pauzama igrali šah. Bio je iz stare škole. Nije bio ljubomoran, dapače, ali nije mu bilo svejedno. Dapače. Šta se onda desilo, znamo nas dvoje i ovi zidovi kojeg smo zajedno bojali. Srećo, izvini što nisam bila prava u zadnje vrijeme. Nisam znala bolje. Vidjet ćemo se još, i popit onu kavu koju sam ti ostala dužna. Tursku. Ljubi mi Niku, I Čuvaj mi mjesto sa dobrim pogledom! Volim te. Zbogom! |
Prije 3 dana svjetlo je ugledala prinova teška 2,8kg po imenu Miro, moj mali netjak. Lijepotan, na tatu. Svi strahovi i loši filmovi, crna predskazanja i horor priče sa talk-showova rasplinule su se u oblačiću sreće, jer porod je trajao mizernih 4h, i sve je prošlo u najboljem redu, reče kompetentna osoba; carica majka. Da, i to se dešava! Vijest me uhvatila potpuno nespremnu, dok sam zujala u zagušljivom dućanu tekstila po veleprodajnim cijenama, kupujući plavu krpu za stolnjake i jastučiće, na kojima ćete (jednom, nadam se) odmarati svoja utrnuta dupeta i bolna leđa; dok u prostorima CeKaTeove birtije "trešnja" budete ispijali kavu za 4 ili pivu za 8 kuna. Sve naravno, uz uvjet da im inspektorat izda dozvolu za terasu. Uz tako lijepe stolove, mnogi bi izdali i najboljeg prijatelja. Od puste pomutnje i euforije koju mi je, iz stotine kilometara udaljenog grada, telefonskim putem prenio drhtavi bratov glas, pogriješila sam nijansu, i uzela nebesko-plavu umjesto tirkizno-nebesko-plave. Ah. Zelenu sam pogodila. Poželjela sam zatim vidjeti čovjeka s kojim se nesmijem viđati, s kojim odnos "nit-smrdi-nit-miriše", i pun je neke neizrečene tuge i sreće koju nam je teško objasnit, ali vješto ih prikrivamo pričama o svemu ostalom. To isto popodne čuvala sam četverogodišnjaka bistih okica. Prvi put u životu rekao je NE vrtiću, rekao je NE jednoj baki, NE drugoj baki, a kad su ga brižni i vidno spižđeni roditelji upitali "Pa dobro šta onda?", samo je izustio moje ime i dao do znanja da je sad već dovoljno velik da može doć na partiju igranja i biti dobar u isto vrijeme. I bio je! Da, i to se dešava! Dok me čvrsto držao za ruku ja sam se utapala u tugaljivoj melankoliji. Nadam se da me niko nije primjetio takvu. Jednom će i ta priča doći na red. "Koje su tvoje magične moći?" "Imam pms tri puta mjesečno!" Ostatka dana se nesjećam baš najbolje, jer bila sam premorena, a i bilo mi je zlo od kave koju sam, lagano mamurna, strusila na Opatovini. Taj lagani mamurluk bio je posljedica kvazi-bančenja sa cicama-blogericama Banelom i Manistrom. Zašto kvazi? Zato što su cice ružile do zore u subotu, dok sam ja partibrejkerski pokušavala snivati snom trudbenice-švelje, i to uzaludno, jer mi mobitel nije dao mira. Njihov je izlazak bio vrlo živopisan, o čemu ćete već čitati, vjerujem. Samo eto, mene nije bilo, osim možda u sveprisutnom eteričnom obliku. Tako smo se odlučile za nedjeljnu reprizu. Jedna premorena, druga prepušena i ja, odsutno smo sjedile za stolom mrzle birtije, i gledale u daljinu uz zvuke prvog albuma Daleke Obale; "Zbubnjevima ja ću doći pod prozor tvoj..." Pa dođi više! Čekam te pola života! Pokušale smo zapaliti stare vatre premještanjem u drugu birtiju, jer se jedna pomamila za našim lovačkim pričama o neviđenim rakijanjima a drugoj oči zasjaju zvjerski čim kažeš "rogačica". Za sobom smo povukle tri maldića na biciklima. Cice isto kažu da frcaju iskre među nama; al nedamo se mi prijatelju, površnosti. Možda ti imaš ključ, a ja bravu, ali neka je vrata bolje ne otvarati. Zbog propuha. Ženske ćakule uskoro su se pretvorile u trodijelnu sagu o virtualnim aferama, ljubavnim pismima, intimnoj poeziji i povremenom bludu, koji je dobar za ten i srce. Zaključci konferencije su da je jedna od nas fakat zgodna i ima dobro dupe, da druga ima super jeftinu jaknu, i da treća treba prestat brinut, iako je to čini onim što ona je, te da druge dvije naprosto nemogu vjerovat da je do dana današnjeg uspila odolijevati čarima bojanja kose! Da je duga kosa ženstvena, al opet, ne čini duga kosa ženu- ženstvenom. Treba tu i tamo obrijat glavu! U nastavu; ne ide nama ta vjernost i odanost, iako smo duboko uvjerene da prava ljubav postoji. Naša je ljubav sebična, ipak. Nažalost. Slijede sitne nesuglasice oko toga ima li uopće Princa ili ne, a ako ga ima, jel to samo jedan ili čitava armija prinčeva? Da skratim; red cuge, red priče, red cuge, red hihotanja, red cuge i to... Preumorna je brzo zbrisala, a prepušena se zadržala još malo, da bi i ona ubrzo dala petama vjetra. Ostadoh sama na kraju dugog šanka, bez para, bez cigara. Siroče. Odnekud se stvorio i prijatelj zvan Ključ, te njegov prijatelj zvan Kuruzni; visok momak, gena izmješanih slično ko moji. Nevino me upitao nešto u vezi diplomskog, pa mu se učinilo zanimljivo i tražio je još, i dobio je jadan, dobio je JOŠ. Udavila sam ga pričom ko Fidel Castro Kubance u jednom od svojih slavnih šestosatnih govora o svijetloj budućnosti komunizma. Ključ je mudro šutio a naposlijetku priznao da se samo pravio da sluša. Pretjerala sam, (jesi šefe vidilo se!) toliko da sam se ujutro imala potrebu dubinski ispričat i raspitati kako je prošla vožnja bicikla u pijanom stanju. Usput sam se pohvalila za netjaka, a on reče; "I ja bi volio imat takvu tetku!" A meni srce veliko ko kuća! Kuća sa bravom, dakako. |
|
Poznam ga već godinama, čitavo desetljeće skoro, pa ipak tek sam tu večer primjetila kako B ima lijepe oči. Modre. Rijetko ga viđam sa djevojkama, ipak nikad nije sam. Oko njega su dječaci. B nije gej, nije ni skver, ni bi, a ni ši-cu. B je sitan momak i sitan kriminalac, i eto, ima lijepe oči, i to modre. Čim mu se približim, požudno me obujmi oko struka u (pre)dug zagrljaj. Opraštam mu, jer je pazio na mene dok sam bila pupoljak i nije dao raznim smradovima i jebivjetrima da me gnjave. Uvijek je govorio da sam mu draga, i da ga podsjećam na curicu s kojom se igrao kao mali i koja je devedeset-šeste umrla od džanka. "Dragi, pa ti imaš lijepe oči!?" "Aha. Oš se jebat samnom?" Njegova družina od vješala poslagana ko pivske flaše na pultu, ili crne svrake na žici; prasnuše u podmukli smijeh ko hijene. "Hoću..." a svi junaci mukom zamukoše "... kad budeš visok metar-osamdeset-četri..." *** "A kad si ti postao gad?" "ja sam oduvijek gad." "Aj ne kenjaj, bio si i ti beba jednom..." "Da, i to gadna beba" *** L je cugala u birtiji, onakvog tipa gdje se skupljaju ćelave polu-pismene mrcine u kožnjacima i pokušavaju toljaga-pećina stilom izmoriti, nakon čega zbariti ionako krepanu konobaricu, jer drugih, pogotovo slobodnih žena- nema ni za lijeka. L ne mari za takav omjer a ni takav živalj. L zna što želi, a to je cuga. Ima i ona svog asa u rukavu ako zagusti, a do tad pije! Ima nešto dobro na takvim mjestima, a to je da ćeš vjerojatno čitavu večer piti na tuđi račun samo zato što si žensko. Uz njene bogom dane atribute, još će se do kraja večeri zbiti i kakav incidentni dvoboj samo u njenu čast. Sitne su brojke otkucavale, a vani su se već i ptičice počele javljet. Vampiri znaju koja je to ura. Ona se zapila, a prijatelj alkohol razvezao joj je jezik na kojem ni inače nema dlaka. Kad se L zapije a jezik joj se razveže, zna biti vrlo šarmantna, vesela i nadasve poželjan komad žene. Ni inače nije za bacit. Pričajući besmislice, utrošila je hrpu kilodžula što nastaju pucanjem molekula pive u jetri, naposlijetku se umorila, grlo je zabolilo od uzaludne bitke sa preglasnom glazbom, a velike oči zapekle od dima. Ajmo raja fajronat! Ponovno se sjetila kako je teleportacija njen životni san, a do tad, mora igrati prljavo i služiti se besramnim trikovima, dok žica prevoz. Osvrne se oko sebe. Primjeti usamljenog ćelavog kauboja u kožnjaku. Polu-koketno, polu-pijano-ko-guzica se približi i napokon upita; "e, moš me bacit doma, molim te?" Lik je promatra, al ne direktno, već preko zrcala koje se nalazi iza šanka. Okrene glavu, izmjeri je ko grobar, povuče dim crvenog Malbora i reče "Nek te vozi ko te jebe!" *** |
|
Kafana je od carske kule udaljena 15tak minuta đuskave šetnjice, što znači; pedesetak izloga; blještavilo jutanjeg sunca (ako imam sreće), hladni zrak što neobjašnjivo struji među zgradama, tutnjava tramvaja, more strzanih pješaka i par zebri. Pomalo zebem od noćašnjeg napadaja povišene temperature i začepljenja nosa. Hvata me lagana reuma, nešto na granici prvog dana menge i prvog dana gripe (žene će znati); a nije mi prvi dan-ičeg. Zabrinuta sam jer- kroz moje prazne džepove vjetrovi mi prolaze. Potpuno sam ucviljena činjenicom da već danima (da ne kažem tjednima) nemam ni prebijene pare, da sam potrošila naklupljene zlatnike od 10 i 5 lipa i potrošila ih još prošle sedmice, izmuzla sam sve «na lijepe oči» fondove, susjede, prijatelje i prijateljice, bivše dečke i roditelje; a posljednjeg (pozajmljenog) cenera čuvam ko kap vode na dlanu, ko baba krunicu, ko dijete cuclu, ko posljednji prikaz nekad slavnog rasipničkog života. Gužva se taj cener u mom novčaniku već 4 dana. Kavu žicam pod izlikom da častim čim stigne honorar (hororar); ili je pijem doma, što me čini vrlo nesretnom, jer sam se još od vremena moje drage keruše Nike, navukla na jutarnji izlazak od cca 1h. Otkad nje nema, muvam se okolo u nezdravom ritmu, al što je- tu je. Osim toga, utješno je i to što je čemerna zima potrajala ko Cubrickov film, i svakako nije bila prikladna za dulje bivanje na otvorenom. Prije izlaska do mene su dolepršale dobre vijesti o uplati na žiro. Oči boje dolara već odavno vide samo potrošnju u koju spadaju i popravak napuknute petice i plaćanje ljubavnih pisama koje mi svakog mjeseca šalju država, grad i banka, (Lijepo je znati da si voljen!), i vraćanje dugova, te okretanje ture u kafani. Od budžeta ze neku krpicu u kojoj ću se gizdavo prošetavat po gradskim ulicama, i mamiti uzdahe i pohotne poglede - ništa, dragi moji. jebiga. pa ipak; Stižu novci!!!! Od siline veselog podražaja, odmah sam se preobukla u sretnu i ostvarenu mladu djevojku koju čeka pregršt lijepih stvari u životu, samo evo nek popijem kavu, pa ih odmah idem grabit šakom i kapom, i disati punim plućima pritom. Obukoh se u Modro, u majicu koju je manik-strina kupila u švabiji, al je ta majica zapravo trebala mene. Dakle modro, decentno; da samoj sebi izgledam ko aktivistkinja - intelektualka iz šezdesetosme. Hodam ulicom, osjećam taj povjetarac svježine (jer noćas je padala kiša); malo me zebe oko križa i bubrega, i uspijem se sjetiti kako je disanje važno i kako svakako trebam preusmjerit pažnju na dah. Guzica mi se otromboljila od sjedenja. Ne gubi nadu stara! izgubila sve si bitke al još vodiš rat. Smišljam akciju; idem se fiksirat na dah-tanje, i simultano stiskanje mišića gluteusa. Fitnes-s-nogu; I tako ću stalno, sve dok se um ne očisti ko zahod nakon anitra patke, a guza postane egzemplarni primjerak mladosti. Sve bi bilo dobro, ma šta dobro, savršeno, da nisam odmah po izlasku, upala u hrpu glomaznog otpada, nasaftanog u jutrošnji pljusak. Stanem. Razmislim; «Otkad ovo?» «Šta nije krupni otpad- ljeti u ovim krajevima??» . Moja ovisnost o odbačenim stvarima nije mi dala da odveć analiziram novonalstalu situaciju, već sam (usprkos činjenici da sam se otuširala i obukla u svježe opranu i mirišljavu robu ) junački zaronila u smeće; pronašla još jednu unutrašnjost televizije i par plastičnih ribica koje će poslužiti kao neka retard-retro dekoracija. Kad za to kucne čas! Al zato sam istu večer otišla na spornu adresu raspitati se o rasporedu. U mom svijetu, krupni otpad (osim što mi je važan ko muslimanu - Meka) svake godine ima neku vrstu «tematske odrednice». Pretprošle godine bio je to pleteni bambus i stolice, prošle godine krpice, rasparene keramičke pločice (od kojih ću popločat svoje odumrle sanitarne prostorije, možda i balkon); a ove godine su to izgleda ribice. Jučer sam u maximiru našla dječiju ogrlicu sa privjeskom na malu crvenu ribicu; a danas njih dvadesetak.... Kao što rekoh, nevolim alkemičara, pa se neću davit u simbolici riba, pogotovo ne onoj kršćanskoj. Možda eventualno kineskoj, jer, koliko se sjećam (a slabo se sjećam, al eto) njima su ribice znak prosperiteta i uspjeha - objesiti u jugoistočni kut radne sobe ili stana! Brzo! |