| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
Ranih godina 19.stoljeća u, tad tek osnovanom, Central parku, jedna prostrana livada bila je posvećena – ovcama. Tako su imućni žitelji velegrada, mogli iz prve ruke osjetiti dašak egzotične seoske atmosfere i mirisa brabonjaka, a njihova anemična djeca vidjeti čudo zvano domaća životinja koja pase travu i bleji. Dva stoljeća kasnije, njihovi su poduzetni i ekonomski osvješteni čukun-unuci preuredili nekadašnji tor u divnu baštu, poznatiju kao «Tavern on the Green». I eto nas na početku priče. Tamo je vaše siroče večeras pilo breskvasti rum, zvan Melissa (poslužen u čaši za martini i ukrašen mangom i staklenim zelenim konjićem) i nezaustavljivo drmala ramenima na zvuke big band evergreen glazbe. Opet sam se našla u društvu istog onog dvojca koji me vodio na cugu i par dana ranije, samo smo ovaj put bili podebljani tamnozelenom kabriolet-Korvetom iz ranih pedesetih, koju je naš vozač i prijatelj i kolega kupio, u napadaju krize srednjih godina. Blago nama. Taverna izgleda čarobno. Obasjana stotinama lampijona, izgleda upravo onako kao što bi svaka bašta trebala izgledat! Omeđena je sa par ogromnih stoljetnih hrastova raskošnih krošnji, stolice i stolovi su bijeli, prekrasno izređeni, a na centralnom mjestu je plesni podij gdje živahno čagaju parovi i solisti svih životnih dobi. I to je naprosto prekrasan prizor. (Pogotovo meni jer, kao što znate, ja dolazim iz sredine gdje se više ne pleše, ne poga se već godinama, a jedva da se i đuska. Muškarci gube kosu i muda cuclajući pive za šankom odakle mjere mesnu ponudu, a mesna se ponuda nervozno drma osluškujući biološki sat, i očajnički se smješka u nadi da će ih zapazit neki tip sa šanka i odvest kući u svom bolidu, kupljenom na kredit. Kvalitetu nadomještamo decibelima, pa su glazba i žamor toliko glasni da se svi samo pravimo da se čujemo, što je u redu pošto se ionako se ne-slušamo jer gledamo ima li koga poznatog i zanimljivijeg. Pardon, idemo mi i na partijane di se nacvrcamo i najedemo svega što nam dođe pod ruku i nosnicu, i onda se bacamo ko životinje u nedostatku stila i takta, pa lomimo koljena, istežemo vtratove zarađujemo upale mišića, i ako bog da zbarimo štagod nesvjesnog u uzavreloj masi. I to obično traje do zore, a u zoru Ja sam opet jedna od šmizli dosadnih, A ti nafurani student, polovni buntovnik. i tako unedogled....) E, pa ovi su ljudi baš baš plesali. I štoviše, izgledali su lijepo. Da, lijepo, lijepo, dostojanstveno i skladno. Ništa im nemožeš zamjerit, a ako i osjetiš neku crnu sarkastičnu primisao, to je zato jer si sam(a) toliko naviknut(a) na ružnoću i grubost oko sebe, da ako vidiš nešto ugodno i fino, jednostavno moraš procijedit kakav otrovan komentar, moraš jer ti je naprosto neugodno u vlastitoj koži. Zgodne žene u večernjim haljinama i muški u zanimljivim košuljama i kul cipelama. Totalni Broadway šiz. Skoro sam se onesvjestila od sreće!!! Siroče na plesnjaku!!! Pravom pravcatom!!! Ori đi đi!!! Par hitova i još jednu Melissssu kasnije otišli smo. Kurvetica nas je još malo provozala gradom. Prošli smo Times Square, kričav i gužvoviit kao i uvijek, samo ovaj put viđen iz nove perspektive. Kabrioletske. Baterije me izdajnički iznevjeriše, pa od slika jedva s, al imam zato uspomene, spremljene doduše u najnesigurnije moguće skrovište na svijetu- moje kratkoročno pamćenje. Bolje nemam! |
E, danas je vruće, Gradski užegli teški vrući zrak. Dišem na škrge, iako sam se da o, da jutros namakala prvo u vrućoj masažnoj kadi a zatim i u bazen bazenu. Nije mi se plivalo, jer nisam baš neka plivačica, al sam se zato toliko bacala, pravila kolute i divljala da me mlađahni spasitelj prvo pogledao pogledom upozorenja, (na koji sam se oglušila ko prava starija, neiživljena riba iz zemlje trećeg svijeta koju ne jebu tu sad neki striktni propisi jer ostajem još deset dana i šta ćeš mi sad mlađahni spasitelju?) Zatim mi je i prstom (srećom, ne srednjim) pokazao znak na zidu «no diving». «no divljing?» upitah, grohotom se nasmijah samoj sebi i svojoj pošalici (toliko glasno da je čitava dvorana odzvanjala), i bacih se u stranu trenirat sinkronizirano plivanje. Najzanimljiviji od svega je pogled koji puca dok u bazenu plutaš na leđima i promatraš zgradu kroz staklenu kupolu koja je zapravo- krov. Perverzija. Prljav um poput moga odmah je vidio scenu iz akcijskog trilera il horora u kojem upravo kroz to caklo proljeće žrtva misterioznog umorstva, dramatična suicidalka ili barem neka stvar bačena u svađi, televizor ili radio...Bazen pun krvi i stakla ii to upravo dok sam ja, ni kriva ni dužna, jadna cura sa napaćenog balkana, proživjela ratne strahote i traume, došla sad tu malo uživat i okupat se u amerika... Tako sam uspjela samu sebe otjerat, i otišla pod tuš. Zamišljat scene iz «Psycho»a. *** Prozori na višim katovima ne se mogu otvoriti «širom», vjerojatno zato što bi ljudi redovno iskakali, djeca bi redovno ispadala, a svako malo bi se obrušio i poneki pijanac u deliriju ili kakav drogaš, nesretnik. Pse i mačke da ne spominjemo, a ni majmune, krokodile, patuljaste praščiće i iguane. |
Debljam se, to više nije novost, to je žalost. Na televiziji je svaka druga reklama vezana uz hranu; i to onu najgoru, maščobnu, sintetičku, mesnu, ribnu, mliječnu il još gore dijetalnu, sa umjetnim zaslađivačima i sranjima. Film od 1,5 h traje 3h zbog reklama, a ja ga počnem gledat sa 53 a do odjavnih slova imam 58kg. Evo naprimjer, jutros smo imale namjeru upratit naoko dobar dokumentarac o Alexandru, ali ja sam nakon više od sat vremena- odustala, a on tek bio osnovao Aleksandriju!!! U Indiji je bio tek za nekih sat i po, a mi se već vratismo sa bazena i sjedosmo ručat. Pošto sam odustala i od nikotinskih štapića; grickam sve što vidim, prešla bih i na namještaj, al stara je uzela neke crne fotelje sa metalnim nogicama koje ne izgledaju baš ukusno. Pinjole, indijski i obični orašidi, sjemenke bučine i još neke, nepoznate, štapići, čips, kikiriki, bademi, grožđice, suve smokve, marelice i naravno, o da, čokolada. Prvo je planula darkerica, 99% kakao. Mljac, moj favorit. Zatim i neka punjena, koja mi zapravo nije bila baš privlačna aj je u vatrenoj stihiji i ona izgorila. A danas mi je opet «pao šećer» kako to dobroćudno naziva moja majka i bacila sam se na njenu rođendansku bombonjeru. Pojela sam čitavo desno krilo simetrično poslaganih čokoladica, njih negdje 5-6, a najveći, centralni «medaljon» čuvam za kraj! Eto u šta se pretvaram. Slobodno me se sramite, sramim se sama sebe. Čim se vratim, počinjem pit «planinski čaj» svakodnevno!!! Inače ću morat nosit pareo!?! NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE Ili jutenu vreću??! A na rakskvašenu guzicu ću napisat «ovdje bi mogao biti vaš oglas». Nego, dugujem vam još jedan raport..... |
Ovih dana manje raportiram jer sam nešto slabije raspoložena. Dosta sam se trošila po gradu, a i vršim svakodnevne živopisne prepiske.Pa izgorim... Eto, recimo, jučer je bilo vrlo uzbudljivo. Vodila me stara u muzej moderne umjetnosti tzv MoMa; Satima sam se čudom čudila, rastapala i napajala vizualno, mentalno, psihički i emotivno. Inače nisam baš neki artsi fartsi obožavatelj, mislim da umjetnost nije samo ono što je likovna kritika potvrdila, da nisu to samo skupocjene umjetnine iz guggenheim i ove one kolekcije, courtesy of ovaj onaj mecena. Al brale Kandinsky uživo je stvarno dobar. Da dobar, fantastičan! A i jedan me Chagal oborio, otvorio i rastvorio. Ma divota. Sa kata na kat, čudo za čudom. Obuzeo me već poznati oosjećaj «krajnjeg besmisla» i promašenosti, al nisam dala da se vidi (sve do danas). Na drugom katu postavljeni su eksponati sa područja dizajna; između ostalih i Smart (koji je amerima nešto neviđeno, pretpostavljam), Remyev najbolji ormarić na svijetu, gramofoni, čajnici, šalice, bicikli, plakati, lampe, stolice i još brdo dostignuća, uglavnom talijanskog dizajna i najvažnije od svega, sivo-bijeli prototip iste šteperice na koju prede vaša sirotica; Marka «Necci», stariji model po imenu MIRELA. Predobra je!!! Muzej pun mladih lijepih zgodnih ljudi, zainteresiranih za različite vidove umjetnosti. Svih boja, visina, veličina i dezena (trebam li to još uvijek naglašavat?). Ovo su za mene novosti i otkrića; Theda Bara; zvijezda nijemog filma, «žena gladnog pogleda» Shirin Heznat; suvremena umjetnica, mislim da je iranka koja živi u NY, odlična..... Elizabeth Peyton, suvremena slikarica, isto odlična, londončanka. To što su sve tri- žene, slučajno je! Evo jedan XY; Joaquin Cortez Plesač, glumac, model, koreograf, elokventan, šarmantan, zanimljiv i zgodan do boli, Jao JAO... Na njega sam gotovo zaboravila. A jedan mladić, kojeg obožavam (gledat) već dosta dugo; Gael Garcia Bernal, snimio je novi film znakovitog naslova «The King» još znakovitijeg podnaslova; «The devil made me do it» |
Čovjek koji zna zemljopis jutros je, točno u 09:20, pozvonio na naša vrata.Odjeven u sivo modru uniformu koja mu, usput rečeno, vrlo, vrlo dobro pristaje, opremljen alatom i nekakvom pumpom, stigao je u društvu mlađeg pomoćnika sa dugim crnačkim pletenicama. Pozvani su pročistiti naše začepljene ventilacijske cijevi. Neobavještena i shodno tome, potpuno nepripremljena, dočekala sam ih odjevena u preširoku potkošulju i vrećaste narančaste hlače. Ja to zovem «ocvali» look. Gledala sam ga malo šta radi, a on mi je objasnio da bi, da nije došao, uskoro sigurno bilo poplave, jer bi ovo tu bilo ovdje pa bi se ovo tu začepilo, pa bi tu i tu bio prevrevisok pritisak i nejvjreojatnoje tu bi počela curit voda. A to ne želimo. Ne, nikako. Nikakva, kakva već jesam, samoinicijativno postadoh žrtva vlastite rasne inferiornosti. Prvo sam počela izbjegavat očni kontakt, jer je svaki dotadašnji završavao smješkom od kojeg bi se sva zacrvenila i posramila ko šiparica, pa sam postala glupa sama sebi. I konačno sam se pokupila u kut sobe, kao nešto pišem i sva sam nezainteresirana i nedostupna. Koja laž. Bezočna. Onda me dečko priupitao odakle sem, a ja sam odgovorila da sam iz Europe, već naviknuta da ovdje niko nezna za išta osim- ovoga. Onda me dečko pita iz kojeg dijela, a ja kažem «from Kroejša». On klimne glavom i nasmješi se kao da- ZNA. !!!!!!!! Zna! Kako to vodoinstalater, ma koliko zgodan bio, zna, a koledž graduati nemaju pojma? Hm... Zna zato jer je iz dominikanske republike, a tamo ih, jednako kao u kroejši, uče zemljopis. Moje su se zjenice odmah pretvorile u srca. I puče priča... Sa dvanest godina došao je u amerika, i otad tu živi i radi. Neznam koliko je star, al nije star. Taman, rekla bih. Dugo nije bio u rodnoj grudi, deset godina čak. Tamo mu živi još jedino baka, a možda joj ove godine konačno ode u posjet. Onda me pozvao da idem s njim. Ja sam pristala i predložila da odmah krenemo, jer mi se čini jednostavnije da majci ostavim oproštajno pismo. Dok sam pakirala pasoš, kupaći kostim i šlape, on je nastavio pričati. Meni glava skoro otpala od klimanja i nemogu vjerovat kako dobro izgledaju ti mulati, i koji klinac oni ne vladaju svijetom. Bar bi svi plesali, a predsjednici bi izgledali bolje od ovih ružičastih proćelavih, sijedih, pjegavih, razvodnjenih beskičmenjaka, upakiranih u crna dijela... Pita me onda što slušam od glazbe, ja mu nabrzinu pustih neki elektro, skočih na stol i izvedoh slavnu izvedbu «mačke na vrućem limenom krovu». Njemu se svidjelo, pa je izvadio mobitel, uslikao me za uspomenu i usput mi pustio mi neku nabrijanu dominikansku cahgu, i ja opet zaplešem, ovaj put karipski kalypso, pa odlelujam u pravcu juga, tamo gdje je toplo, di alkohol curi iz palme, a lake droge rastu ko korov. Tamo di svi bubnjaju, di se ne vrti sve oko novaca i gdje su ljudi zgodni i puni života. St. Thomas, dolazim! Inače, momak se zove Eric; Radi ko tehničko osoblje u našoj zgradurini. Kaže da mu je to ok, da se (ko i svi uostalom) skroz navikao na amerika i da mu je posao kojeg radi drag, čak i izazovan. Uzrok kvara bio je minijaturni stakleni dupin, najveći iz seta dupina kojeg je stara kupila u napadaju kupovanja slatkih beskorisnih minijaturnih stvari, koje se onda vucaraju po kući i naposlijetku ih vadimo iz ventilacijskih cijevi. Bilo kako bilo, naši su ventili opet čisti, i sve je spremno za novu sezonu Hlađenja. |
Bude li me u zoru nečiste savjesti trube, ili tek jutarnje sunce?Da moja majka piše blog, jutros bi me sigurno poslala u neku stvar i napisala slijedeće: «ono me vražije mlađe opet probudilo prerano. Prvi dan je bilo razumljivo, drugi dan shvatljivo, treći probavljivo, četvrti dan neobično, peti čudno, šesti stvarno čudno, sedmi dan iritantno, a osmi je već poželim uspavat!» Do dvadeset prvog dana (koliko ostajem ovdje), majka će bit zelena i izobličena od nespavanja, a ja ću počet jest hamburgere i vratit se u domovinu ko ružičasta debela prasica. Plus me po povraćku čekaju gadarije i tehnikalije nevrijedne spomena i nabrajanja, i to sve po užeglom zagrebačkom asfaltu. Da bude teže, svi drugovi već će odavno bit rasijani po dalekim ostrvima sa blagom, preplanuli, veseli i bezbrižni. Šmrc. Odsutra sam na radikalnoj dijeti! A jutro ću posvetiti «minijaturnom megalopolisu», koliko god me mamio ovaj mravinjak dolje! «Dođiiiiii siroče... dooooođi..... tu ima sveeeeega...aaaaaaaaaaaaaaaa.aaaaaaaaa nisi još obišla nijedan mjuzik šoooooop.....???...... idiiiiii...... vaaaaaaan........ uzmi manistri rođendanski pooooklon......i ono sjeniloooooo..... ajdeee.... proljeće je.................. toplo........ mmmmmm........ fotkaj malooooooo, brij pooooo graduuuuuuu .......uzmiiii kavuuuuu tamo di volišššššššš...... aaaaaaaaa» Mogla bi čak i do našeg bazen-bazen-a (čitaj kao baden-baden) gledat kilograme kako nestaju. Haha. Nebo zna kako to da još nisam bila na brčkanju. Ostala mi je valjda trauma od bazena, jer, koliko se sjećam, uvijek je strogim zakonikom propisana -kapica. E, sad, ja volim kapice, al nemam onu pravu, babsku, na veliko cvijeće, poljsko, već sam osuđena na kesu na glavi, od koje se osjećam ko luzer. A i ne volim kese. Općenito. Čak ni one dm-ove Kvalitetne. No međutim (ovo je za Mlačićku) majka se kune da se tu ne furaju ni kese ni kapice, već se ljudi gologlavi, raspuštenih vlasi, bezbrižno točaju u vodi, a oni nabrijani od rane zore preplivavaju kvote da bi ostali «in shape». Onda mora da stave toliko klora da poubija i posljednji tračak života. Pravo američki. «Kill all germs!!!» «Protect yourself and your family!!!» «and get 15% off your purchase» «SAVE» Ma joj, neću se više rugat. Bog će me kaznit. |
jer mama je zauzeta krizom u Darfuru.Čujem da je u domovini došlo ljeto; da su štiklu pojeli gotthic finski monstrumi, da su crnogorci uskoro svoji, a bogami mogli bi i vojvođani, da je janica opet nešto osvojila... Vjesti iz besvjesti su stvarno lude; veliki «Pikaču» balon testiran je kroz petu aveniju, kao priprema za dan nezavisnosti. Proba je očito potrebna, zato što je prošle godine leteći balon skoro usmrtio dvije žene i izazvao nerede. Radni svijet bio je «pissed off» jer je testiranje «fuckin» Pikačua zakočilo promet u ponedjeljak ujutro na nekih par sati. Vijest broj dva je da se carica Madonna na prvom koncertu svoje američke turneje- razapela (legenda). Obučenu u krpe zemljanih boja, platforma je digla u visine na raspelo načinjeno od milijun lampica, a ona zaglumila Isusa. Madonna zaglumila Isusa. Hehe. Nije ni čudo, jer se tu svakodnevno priča o ekranizaciji DaVincijevog koda, i tome ko je kako na to reagirao, posebno vjerske skupinme i sektaši. U nastavku; Što Hillary Clinton i Bush imaju na I-podima; Onda, što donosi ovoljetna sezona Uragana; sa posebno paranoičnom naglaskom na «Protect yourself and your family!!!» što im je tu poseban fetiš. Kako će kućni ljubimci uskoro moć u podzemnu; Kako nas danas čeka ugodnih 65 stupnjeva. I za kraj «news from outside new york» !!!??? Ima li života van New Yorka? Nego, jučer sam se prošetavala onim prekrasnim dijelovima grada zbog kojih im opraštam sve; upoznala dva preslatka gay dečka koji su mi poklonili jednu cigareticu; jednu jedinu u sad već 7 dana (oće reć da se ostavljam pušenja); malo smo ćaskali; oni naravno nemaju blage veze di je kroejsha, pa sam im bila užasno egzotična, egzotičnija od francuskinje, za koju su me (ah) zamijenili. Al meni je eto žicarošici ovisnoj, trebala samo cigareta, plus mrzim sa ovdašnjima pričat o zemljopisu, koji im generalno, očito ne ide baš najnaj. Momci su bili neviđeno slatki; sa veselim neobičnim naočalama i dobrim cipelama. Cute and neet, Nice and sweet. Onda sam ušićarila free street magazin po imenu «Filter»; čitala intervju sa Karen iz Yeah yeah yeahs; u svezi i glede novog albuma. Našla sam karmin boje patližana, lak za nokte boje cedevite i sjenilo boje limuna. Našla sam perverzno dobro opskrbljen dućan sa botunima; kojeg drži ostarjeli ekscentrični Rus. «Call me Gizmo», reče. Tamo ću se vraćat ovih dana. Opetovano. |
Sve je počelo sa filmom «Sjećanja jedne gejše». Istina, imala sam slušalice na ušima, što je garancija vrlo osobnog doživljaja, al svejedno, nisam pogleda skidala sa ekrančića punih 2 sata. Kimono, tkanine, šminka, umijeće razgovora, kaligrafija, vješto okretanje lepeza, teatralni ples, pjevanje, sviranje, poezija. Savršeno. Naučila sam da «gejša» na japanskom znači umjetnica, i da su za razliku od zapadnjačkih droca, one zapravo bile sposobne za izvedbu koja bi te ostavila bez daha, i štoviše, da su mogle odbiti udvarače, bez obzira na novce, tajko da su se ovi trsili i trudili da im se svide. Sve što je zapadnjačka kurtizana imala za ponudit su razgovor i sexualne usluge. Ove, ove su bile čarobnice. Vladarice plutajućeg svijeta. (Ne trebam ni objašnjavat kako se sirotica začas našla u tom svijetu i zamišljala zabranjenu ljubav sa nekim samurajem iz Edo razdoblja.) Onda je uslijedio izvrsni dokumentarac u na američkoj televiziji, jednom od 300 kanala; dokumentarac o 18. stoljeću u Japanu, o razdoblju otvaranja prema zapadu. Vrlo zanimljivo. Ilustracije genijalne, priča još bolja. Onda je uslijedila mala knjižica o kimonima koja je pala s police dok sam ja tražila nešto potpuno drugačije. Onda flajer za «Muzej sexa» u kojem traje izložba posvećana (sad već pogađate) Japanu; i koju mi sad već dužnost i čast nalažu da odem pogledat. A grand finale je bilo jučer ujutro, kad sam zujala po kući, i čekala madre da nazove. Bilo mi je malo dosadno (ne baš dosadno; već sam upala u hiper tenziju od kofeina), pa sam se poput sedmogodišnje djevojčice počela – šminkat??! I klasika; nemam šminke sa sobom, pogotovo ne te «komplicirane» a stara koristi samo neke babske boje. I nađoh olovku za oči. Hm, pošto imam dva potpuno različita oka, bolje rečeno očna kapka; i to jedan spušteniji od drugog (što datira od nesretno završene upale oka u trećem srednje); sa olovkom neznam šta bih. Puno brate truda treba da ne izgledam ko dr. Džekil / mr. Hajd. Ne isplati se. Al jučer mi sine nešto što nisam odavno isprobavala. geiša stajl. Mislim da imamo HIT ! |
Gužva je gužva je gužva je! Sinoć sam se gubila po Times Squareu; tamo sve blješti ko novogodišnje drvce. Totalni trip. Bila sam već popila 2,5 pive; pa sam se samo smijuljila i zamišljala kako mora da je urnebesno biti ovdje na «nečem drugom» osim pive. Privukla me ta pomisao, sve dok se u sporednim uličicama nisam počela spoticat na one koji su i bili na nečem drugom. Gadna li prizora... Jedno sam pivce za živce drmnula u restorančiću «balkankse kuhinje» gdje imaju odlične uštipke, na koje je nakačena moja majčica. Ja sam prvo bila posna, a zatim sam se bacila na zeljanicu i bogami najela. Drugu pivu popili smo na najperverynijem mjestu na kojem sam ikad bila. Riječ je o «the View»-u; lounge bircu koji je smješten na pokretnoj platformi najvišeg kata šezdesetokatnice. Da ponovim; pokretnoj platformi najvišeg kata šezdesetokatnice. Do njega vodi pet liftova smještenih u sredini zgrade; čije su stijenke prozirne, a kreću se gore dole kroz staklene cijevi; pa se sve vidi. Idu užasno brzo, toliko da ti skoči adrenalin u želucu a u ušima lagano pucne tlak. Ko u lunaparku. Ludo; Unutrašnjost zgrade izgleda ko SF film; Geometrija, staklo, umjetni zrak, umjetno svjetlo... Veličina! Bijasmo ispaljeni na vrh, a na vrhu je ugodan klubić, bordo rasvjetA; svjećicamE na stolovima, romantika. AH. Sve je u staklu i vidiš grad u noći; a bogami imaš ga šta vidit; pogotovo po noći. Ko svemir. Pod se lagano, neosjetno VRTI, pa si za sat vremena tamo odakle si počeo, a u međuvremenu vidiš čitavu panoramu, iz svih perspektiva. Tamo sam dakle drmnula još jednu pivu. Pa pola treće. Za mnaje od 60 minuta aterirali smo; od sređenih i pijanih maturantica sa zabave koja se zbivala u istoj zgradetini, nažicala sam pljugu; i priznajem; opasno se zaželila kisika; makar to bio i Times Square u petak, 10 navečer . A tamo... Tamo ljudi koliko u život nisam vidjela na jednom mjestu. Pitam se kud svi idu. Kud plovi ovaj brod_? |
U jednom mi se trenutku počelo vrtit u glavi od drečavih displejeva, buke, strke, frke i svega. Il od pive... nije bitno, glavno da smo sretno stigle doma. Dapače, baš smo se dobro podružile, razgovarajući o ljudima koji neznaju oprat gaće a bili bi velike face. Moja majka zna dosta o tome, štoviše, ekspert je u toj temi. Jadna žena. Da ja radim njen poso, pukla biH. odavno. Išle smo leć; u nadi da ću JA otspavat barem do 7;30. Ali nisam Probudila sam se; jednako ko isvih ovih dana, točno u istu uru 5:20 neobjašnjen fenomen. kiX file To me neko telepatski štreca u točno 11:20... Mama se trza na najmanji šušanj, a onda se odmah digne i počne sa svojim mamastim zujanjem tipa «ko se meni opet nadigo u zoru...» «oćeš kavu?» «štaćeš za doručak?» «uzmi bar bananu...» (osim toga, subota je, pa si mislim nek se naspava žena). Tako sam odlučila ostat u ležećem i samozabavljat se. Odabrala sam nažalost nepopularnu metodu; Razmišljanje. I to takozvano «Sve o svemu».... uspjela sam se rastužit; toliko da sam, očajna, posegnula za prvim izdanjem tvrdih korica sa police i izvadih Andrića !!! «Znakovi pored puta» jao! repriza prošlog ljeta Pročitala sam pet stranica raznih mudrosti o životu, ljubavi, radu, duši, prijateljstvu; filozofskih misli i kontemplacija kako samo Ivo zna udrit i zapela za jedan mali citat; kaže; «ne veži tugu za srce!» naravno, ja odmah zarosila. Štaću, al odanas ću se toga nastojat sjetit, Češće. |
Diže se i majka, negdje oko 8. Odmah je pristala da posjetimo vikendaški buvljak! Znam ja svoju staru. Buvljak u NY je kao i sve ovdje; golem, pun ljudi, boja, mirisa, naglasaka, religija, hrane, stilova... Bučan i šaren! U daljini su se nazirali raznobojni šatori i zastavice. totalni Cirkus; Satima smo po suncu razgledavale stvarčice na štandovima, nakraju se umorile i sjele popit sok. Planirale smo nastavit, no sa zaprepaštenjem smo ustanovile kako je ta ulica koja nas je toliko iscrpila zapravo neko buvljačko slijepo crijevo i da se prava stvar proteže duž kilometrima duge avenije. (napominjem da smo nas dvije vrlo strpljive, izdršljive i iskusne buvljakuše!) Sa malene uzbrdice (jer ovdje nema uzbrdica) pogledala sam duž ceste. Kolona ljudi je bila nepregledna; mislim da se protezala duž čitavog Central parka, sve do Harlema, to je puno, puno stotila metara... puno. Previše čak. Nismo se uputile tamo, jednostavno zato što nam je bilo dosta. Umjesto toga; krenule smo kući; Na ručak. Nesnosna prometna gužva nas je usporavala. Sažaljevale smo ljude stisnute u prometalima, i sa vjetrom u kosi prošetavale se našom 38omo ulicom. Na Lexington aveniji dočekala nas je hrpa policije. Očito ne NAS konkretno, već Prosvjednike. Prosvjednike? Da. |
Bush i konzervativci ovih dana žele izglasat neki fašistoidni zakon o imigrantima. Zapravo ništa manje fašistoidan od recimo Francuske, al to je njima ovdje šokato totalni. Naime, imaju negdje oko 12 milijuna ilegalnih useljenika, i par desetina milijuna «legalnih» koje bi tim zakonom proglasili ilegalcima i -deportirali, koliko sam shvatila. Brrrrutalno. Na granici sa Mexicom će, bude li sve po njihovom, dignut neku monstruoznu zidinu, sa high tech sustavom kontrole, pa ko prođe- prođe; a ostale će laser ubijat ko u video igrici. Space Impact. I tako je danas gomila stranaca (koji baj d vej drže čitav grad; bejbisitiraju, kuhaju, peru, voze, čiste, prodaju, poslužuju... i bez njih bi sve propalo u sekundi), u jednoj velikoj rasplesanoj i rasviranoj koloni, stupala i bučila centrom grada, Zakon. Bilo je koreanskih bubnjara, latino plesačica, mali puhački orkestar, afrički bubnjari, ... i još hrpa hipika, pankera i supportera Suze su mi krenule. Al nisu to iste suze ko odjutros. Ovo su druge suze; Radosnice. Bilo je puno ljudi, i naravno Policije. «Iz gužve u gužvu», rekoh majci, Došle smo doma; odmah sam se bacila pod tuš, i primjetila da sam izgorila u licu od buvljačkog sunca. Sjele smo ručat; a usput je na tv bio prilog o «današnjem danu djece» i velikoj paradi koja je okupila desetke tisuća (!!??) ljudi i svi su se veselili i ludovali duž neke od ulica. Jebote koliko se na ovdje može odvijat golemih manifestacija. Istodobno. I niko nikog ne ometa. Sve puno ljudi. A nigdje nikoga. |
Prvo crnjaci i ružne stvari; da ih se oslobodim, i da priča završi u glamuroznom tonu, sa šljokicama.Dakle; ljudi moji, ovdje ima toliko ljudi da, s mog 21. kata sliči na mravinjak. Auta je više nego pješaka; a nisu normalni ni vozači ni pješaci; totalni kaos. Jedini koji mi se sviđaju, po običaju, su- biciklisti. Sexy boys. Bajkerica je daleko manje, što u potpunosti razumijem, jer za vozat bajk po NY trebaš fakat bit lud. Zato mi je danas, u šetnji, nešto palo na pamet; «Boys 'r' us». Zatim; postoje milijuni klima uređaja i ventilacijskih, ispušnih otvora, pa šetaš ulicom i udišeš malo pranja i peglanja, pa Thai kuhinju, pa body shop sapune, pa pizze, kave i hamburgere, pa malo pozamanterije i gume, parfema, žvaka, cigareta... čudo jedno koliko smradova (mirisa) na jednom mjestu. Proust bi dobio slom živaca; a i mnogi drugi. Buka je na momente preluda. Nečuješ se kako misliš, što i nije toliko loše, al pobogu nečuješ ni muziku u slušalicama. Jučer sam se začudila svojoj majci koja sjedi pola metra od mene i urla iz petnih žila; «pa dobro majko, šta se dereš? Čujem!», a ona mi začuđeno odgovori kako nije ni svjesna, jer se tu svi deru. Ipak su mi najluđi oni «hands free» frikovi koji hodaju ulicom i viču, gestikluliraju, rade grimase i izgledaju ko uznapredovali slučajevi šizofrenije. A zapravo samo ćaskaju na mobitel. Jedva čekam da to postane hit u domovini. Kad smo već kod hitova; na televiziji se neprestano vrti reklama koja ide ovako; «Mjesečnica vam traje predugo? Imamo rješenje za vas! Uzmite naše pilseve, antibebe pilseve, koji vam skraćuju mjesečno krvarenje na samo tri dana mjesečno! Budite slobodne! Kontrolirajte svoj život!» Mila majko, kad ih se hrvatice dočepaju... ... Onda taj američki ljudski faktor; mislim, volim ja svih; la laal fakat ima blesavih ljudi, pogotovo ako kad su u milijunima zgurani na otočić veličine Hvara. Prodavači se smiju konspirativno- misterioznim smješkom slastičara koji se popišo u sladoled; i redovno te preljubazno pitaju najgluplje pitanje koje te mogu pitat «And how are you doing today??» A Ja se na to samo nasmješim. Osmjehom žene-bombe. (plus se sjetim Joeyja, Phoebe i smelly cat...) .... Postoje ti mondeno trendovski djelovi grada, gdje su svi mladi, lijepi, dobro odjeveni, gej, raspoloženi i raspoloživi za svakakve picidarije. Sve je krcato knjižarama, malenim romantičnim bircevima, restorančićima, điđa dućanima, buticima, i mjuzik šopovima. Predobro.Ostala bi tamo mjesecima; pit kavu, preslušavat muziku, listat magazine i knjige, pisat priče i kibicirat stajlere i stajlerice. Te naravno, opalit tu i tamo koju fotku. Samo, eto treba mi Mecena, i to veći od moje mile majčice; jer obuzeo me onaj najgori mogući oblik materijalizma. Primitivni. Nesvjestan djece trećeg svijeta, globalne ekonomije, energetske krize, prava životinja i odvratne američke vlade koju podržavam šta god da kupim. Jebiga. Sve svjetluca a ja se zaljećem se ko moljac u žarulju. Majku im njihovu. Poželjnu. ....... Od svih egzotarija; najdopadniji su mi, rekoh već biciklisti. I njihovi bolidi. Uh. Melem za oči. I dušu. Osim njih; Mala djeca. Koreanci, crnci, portorikanci, rozi, narančasti, crno bijeli... Ma divota. Pasa je malo. I uglavnom su mali. Džepni. Pa¸ipak, koliko god da su minijaturni, ako se zdampaju na krivo mjesto; Gazdi puknu globu od 100 $. dalje... krpe,.Da, krpe, Uh, krpe....... Oprostite ako vam ovo zvuči kokoškasto, al ja sam fakat slaba na taj textil i srčani pobornik kostimiranja...ovo ono... Ima taj jedan šop, tu u blizini; gdje bi se najradije preselila na neko vrijeme. Možda im se i ponudim za ulogu animir dame. Dućan je krcat odjećom iz snova, asesoarima, cipelama, čizmama, igračkama namještajem, lusterima.... svime.... a ja, ko Alisa u zemlji čudesa. Začarana. Očarana.(Cimi moja, umirala bi skupa sa mnom, vjeruj... sve, «baš za nas»; krojevi, boje, printovi AAAAA, sve osim cifre, ofkors). Cijene su uglavnom astronomske, al nađe se pokoja «halo bing? Prava sitnica» stvar. i zato bi se ja tamo malo preselila... da me želja mine; Ovako sva titram... A to nije dobro. ... Što još?? Pa neznam, tu sam tek 3 dana... Otekli su mi zglobovi od hodanja. Vrijeme je nestabilno, i to mi paše.. Jer sam i ja nestabilna. Proslavile smo mamičkin 55 rođendan; cugale bloody mary i zezale se. Istoga dana me odvela na ručak u japanski restoran; mene i dvije frendice sa posla. (da se pohvalim; jer nisam nikad bila u japanskom restoranu). Imaju vruće ručnike za brisanje ruku, wc školjku koja se pritiskom na botun transformira u bide (pogledaj sliku!); pije se zeleni čaj, a jela su tako fino aranžirana da bi ih najradije samo gledao. A Fina su i za papat. Jela sam avokado s nekim umacima; i još nešto, nešto i nešto i šitake gljive. I neku juhicu, da. A desert.... Mmmmmmmmmmmmmmm Pošto sam ja bila kao najmlađa i to, a tetke redom na dijetama, dobila sam douštenje da ćoknem po malo od svačijeg deserta. Al moj je bio najbolji; Keks, karamel, kuhana kruška i sladoled od vanilije.Prrrrrrr Iako zvuči totalno perverzno i obijesno; zapravio nije skupo. Skuplje je u hrvatskom restoranu. Mda. .... Revijalni ton za kraj; Umakla sam proljetnoj pljuščini; Dok pišem ove retke; nebo mijenja boje ko halucinacija. Izgleda odlično. «Wish you were here». |
Kako je Ključ postao ključić, kako je žena-bomba zaljubljena u dimnjačara, kako je Manistra postala artsinam, a Banela proglašena nestalom, kako je živjeti u džonijevoj pjesmi, i što se desi kad ti avangardna četvorka uleti u stan, zašto nisam završila majicu boje jorgovana ni oprala prozore, čitat ćete-Ali ne danas! Samo zato što sam pobogu u new yorku! I dobro mi je i super i to sve i AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA Doletila sam jučer; sinoć... na krilima vjetra, kerozina i gigantskih propelera. Let AZ 606, sjedalo 33D U njega me dopratio patuljasti stjuard Alitalie; riječima «caio bella!» Nezna on koliko ja volim putovanja. Uslijedilo je polijetanje; moj omiljeni dio (iako je čitavo vrijeme svirala dječija igračka na navijanje sa pjesmicom «how much is that doggy in the window» i stvarala morbidni ambijent; ko da ćemo svi izginut sto posto i to uz melodiju uspavanke); zatim je uslijedila instant plastična avijonska hrana, umotana u bezbroj plastičnih vrećice, koja se jede plastičnim priborom. Možda sam plastičan i ja. Zatim filmovi; «sjećanja gejše» i tripoidni mjuzikl «Producenti» (Baneli, baš za vas), i u međuvremenu svojsko oponašanje spavanja, ne bi li izbjegla višesatno ćaskanje sa staricom s moje lijeve strane. Neodoljivo me podjećala na mamu iz «svi vole Raymonda». Al svejedno mi se nije dalo... Utonula sam u par navrata u one nebulozne sanje za koje neznaš koliko su dugo potrajale, al bilo je svega i svačega. Naravno. Sanjala sam 50 verzija istog sna. I razmišljala o filmu sa crvenog dvd-a. A gdje sam sad? Sad sam na 21. katu neboderčine koju odmilja zovem «cigare» jer me na to podsjeća. Mrcina, zapravo zvana «Corinthia» ima 60 katova; 1000 stanara; tri super -brza lifta; bazen, ping-pong stolove; dormena i «pet friendly» politiku. Na tri tjedna imat će i mene! Upravo se, mrtva umorna, valjam po krevetu, i sa svojom caricom majkom gledam dokumentarac o kubanskoj krizi i Lisi Howard koja je pukla od depresije, pojela šaku tableta i otišla.. Zapravo probavljamo večeru, i baš nas briga. Trčim svoju zadnju trku, tlak mi je povišen Kod nas je 19:48; kod vas 1:38. Vi sad spavate, il pijete, il mislite na mene, ili varate muževe, žene, dečke ili cure. Možda šetate pse. Možda ste nadrogirani i tancate po tulumima. Ko zna. «mama, meni su pravo zgodni ti revolucionari!». Mami ni JFK nije loš. Meni se ne sviđa. Nije moj tip. |
|
Tetak D nedavno je pao pod kirurški nož. Operacija je izvršena uspješno. ... Za njega se nemože reći da brine o zdravlju i brije na wellnes, već više da je nemarni hedonist. Drugim riječima, živi ko da nema sutra, truje se kao pravi frajer; Vino i cigare, a nekad i gitare. Kad čuješ da je takav neko završio u bolnici, prvo što ti padne na pamet je automobilska nesreća ili ciroza, herc, ili pluća, ili barem «opća slabost» ili kakav sezonski pad imuniteta. Frajerske bolesti. Ono što, ni u ludilu najluđem nebi smislio čak ni moj izopačeni um jest- urasla dlaka na desnom guzu! Naime, tetak D već neko vrijeme na nemiloj lokaciji napipava kvržicu. Odmah je zaključio kako je riječ o -hemeroidu, bolesti 21. stoljeća; pomolio se zatim svetom nekom za spas, te lagodno nastavio živjeti kao i dotad. Kvržica je s vremenom bubrila, postavši kuglica, a naposlijetku pravi pravcati čvor veličine ispljunute žvake. Vidno zabrinuta ženica, uspjela ga je nakon mjeseci frajerskog odugovlačenja natjerati na posjet čika doktoru. Tamo su mu postavili nepopularnu dijagnozu, upisali ga na lisu čekanja za operaciju i naposlijetku iscijedili 15m (da, metara!) dug gnjojni iscjedak iz guzice. a za uspomenu mu je ostao krater, ko na površini Mjeseca. ... Poanta 1.; u životu je lijepo imati nekog zainteresiranog za vašu guzicu (Slave, znam da znaš ;) Poanta 2.; ako niste u mogućnosti imati nekog takvog jer se onaj pravi (ona prava) već nekom obećao (obećala), napravio (rodila) dijete, naglo umro (umrla) ili nestao (nestala) sa lica zemlje, predlažem da odmah sad počnete vježbat one čudne položaje hatha ili zen yoge, kako biste bili «gumeni» starci i, kad dođu crni dani, možete sami pratiti stanje vaše vlastite stražnjice, i još puno toga... Poanta 3.; nemojte u tu svrhu nabavljat kućne ljubimce. Poanta 4.; ni frajeri nisu što su nekoć bili. i niz se nastavlja unedogled (ko gnjojni iscjedak) ... |
|
moj žiro je: Splitska banka poslovnica Vlaška, zagreb 2330003-3551032712 pa odriješite kese! prsite kintu! podarite jadnoj sirotici bog vas blagoslovio! anđeli vas čuvali! ljubi vas baba u čelo! blow job po dogovoru! |
|
Da nisam premija, to već svi znamo. Al da nemam sreće, toliko koliko je nemam, već je stvarno postalo previše čak i za strastvenu ljubiteljicu ironičnih komentara, sarkastične šale nastrane, erotske poezije u devetercu, crnih komedija, jeftinih horora i živi primjerak da «nije zlato sve što sija» narodne. Smrt joj dobro pristaje. Užas je moja furka, a večerašnji film se zove «eto ti na kada si zla» i nije zabavan. Moja malenkost u glavoj ulozi (Bane izvini) Danas se koncentriram na oscar-winning izvedbu - žrtve Žrtve zle kobi, loše karme, božjeg treptaja, voodooa, bajanja ili astralnog kuršlusa. Pehist, baksuz, pegula, bed lak, kurac, pička, govno, sisa. Sve po redu, i ono sitnim slovima što psuješ samo u sebi; ono na što bi se majka onesvijestila da izgovorim u njenom prisustvu i onda nebesa upitala kako to da je njeno milo izraslo u takvo -čudovište. Da skratim, Ako ko nađe svijetlo zeleni novčanik, «turski ćilim» uzorka (to mi je uspomena iz Bosne), i u njemu 1500 kuna, prometna i vozačka sa nacerenom cvikeraškom facom mojom, pun još kojekakvih gluposti (koje su mi manje važne), budite dobri drugovi, ko što ste se maršalu Titu jednom zakleli da hoćete, i vratite dite materi. Ako ste kojim slučajem pohlepna đubrad, onda skromno apeliram na onu mrvu savjesti koju još imate i skrušeno podsjećam da sam STVARNO radila za tu kintu (dokaz; podljevi od uboda igle, i leđa karakterističnog oblika «C»), i da me jebeni T-com neće čekat do iduće pare, a ni HEP, ni vodovod, ni čistoća, ni plinara ni uprava grada; Ako ni to nije dosta, svečano obećavam da ću bit dobra ko «dobar dan». Za razliku od današnjeg. Možda čak i odem na www.vjera.com |
samo slika
bbbb
opasno puno
siroče