Ranih godina 19.stoljeća u, tad tek osnovanom, Central parku, jedna prostrana livada bila je posvećena – ovcama.
Tako su imućni žitelji velegrada, mogli iz prve ruke osjetiti dašak egzotične seoske atmosfere i mirisa brabonjaka, a njihova anemična djeca vidjeti čudo zvano domaća životinja koja pase travu i bleji.
Dva stoljeća kasnije, njihovi su poduzetni i ekonomski osvješteni čukun-unuci preuredili nekadašnji tor u divnu baštu, poznatiju kao «Tavern on the Green».
I eto nas na početku priče.
Tamo je vaše siroče večeras pilo breskvasti rum, zvan Melissa (poslužen u čaši za martini i ukrašen mangom i staklenim zelenim konjićem) i nezaustavljivo drmala ramenima na zvuke big band evergreen glazbe.
Opet sam se našla u društvu istog onog dvojca koji me vodio na cugu i par dana ranije, samo smo ovaj put bili podebljani tamnozelenom kabriolet-Korvetom iz ranih pedesetih, koju je naš vozač i prijatelj i kolega kupio, u napadaju krize srednjih godina.
Blago nama.
Taverna izgleda čarobno.
Obasjana stotinama lampijona, izgleda upravo onako kao što bi svaka bašta trebala izgledat! Omeđena je sa par ogromnih stoljetnih hrastova raskošnih krošnji, stolice i stolovi su bijeli, prekrasno izređeni, a na centralnom mjestu je plesni podij gdje živahno čagaju parovi i solisti svih životnih dobi.
I to je naprosto prekrasan prizor.
(Pogotovo meni jer, kao što znate, ja dolazim iz sredine gdje se više ne pleše, ne poga se već godinama, a jedva da se i đuska. Muškarci gube kosu i muda cuclajući pive za šankom odakle mjere mesnu ponudu, a mesna se ponuda nervozno drma osluškujući biološki sat, i očajnički se smješka u nadi da će ih zapazit neki tip sa šanka i odvest kući u svom bolidu, kupljenom na kredit. Kvalitetu nadomještamo decibelima, pa su glazba i žamor toliko glasni da se svi samo pravimo da se čujemo, što je u redu pošto se ionako se ne-slušamo jer gledamo ima li koga poznatog i zanimljivijeg.
Pardon, idemo mi i na partijane di se nacvrcamo i najedemo svega što nam dođe pod ruku i nosnicu, i onda se bacamo ko životinje u nedostatku stila i takta, pa lomimo koljena, istežemo vtratove zarađujemo upale mišića, i ako bog da zbarimo štagod nesvjesnog u uzavreloj masi.
I to obično traje do zore,
a u zoru
Ja sam opet jedna od šmizli dosadnih,
A ti nafurani student,
polovni buntovnik.
i tako unedogled....)
E, pa ovi su ljudi baš baš plesali. I štoviše, izgledali su
lijepo.
Da, lijepo,
lijepo, dostojanstveno i skladno.
Ništa im nemožeš zamjerit, a ako i osjetiš neku crnu sarkastičnu primisao, to je zato jer si sam(a) toliko naviknut(a) na ružnoću i grubost oko sebe, da ako vidiš nešto ugodno i fino, jednostavno moraš procijedit kakav otrovan komentar, moraš jer ti je naprosto neugodno u vlastitoj koži.
Zgodne žene u večernjim haljinama i muški u zanimljivim košuljama i kul cipelama.
Totalni Broadway šiz.
Skoro sam se onesvjestila od sreće!!!
Siroče na plesnjaku!!!
Pravom pravcatom!!!
Ori đi đi!!!
Par hitova i još jednu Melissssu kasnije otišli smo.
Kurvetica nas je još malo provozala gradom. Prošli smo Times Square, kričav i gužvoviit kao i uvijek, samo ovaj put viđen iz nove perspektive.
Kabrioletske.
Baterije me izdajnički iznevjeriše, pa od slika jedva s, al imam zato uspomene, spremljene doduše u najnesigurnije moguće skrovište na svijetu- moje kratkoročno pamćenje.
Bolje nemam!
Post je objavljen 28.05.2006. u 23:45 sati.