Čovjek koji zna zemljopis jutros je, točno u 09:20, pozvonio na naša vrata.
Odjeven u sivo modru uniformu koja mu, usput rečeno, vrlo, vrlo dobro pristaje, opremljen alatom i nekakvom pumpom, stigao je u društvu mlađeg pomoćnika sa dugim crnačkim pletenicama.
Pozvani su pročistiti naše začepljene ventilacijske cijevi.
Neobavještena i shodno tome, potpuno nepripremljena, dočekala sam ih odjevena u preširoku potkošulju i vrećaste narančaste hlače.
Ja to zovem «ocvali» look.
Gledala sam ga malo šta radi, a on mi je objasnio da bi, da nije došao, uskoro sigurno bilo poplave, jer bi ovo tu bilo ovdje pa bi se ovo tu začepilo, pa bi tu i tu bio prevrevisok pritisak i nejvjreojatnoje tu bi počela curit voda.
A to ne želimo.
Ne, nikako.
Nikakva, kakva već jesam, samoinicijativno postadoh žrtva vlastite rasne inferiornosti.
Prvo sam počela izbjegavat očni kontakt, jer je svaki dotadašnji završavao smješkom od kojeg bi se sva zacrvenila i posramila ko šiparica, pa sam postala glupa sama sebi. I konačno sam se pokupila u kut sobe, kao nešto pišem i sva sam nezainteresirana i nedostupna.
Koja laž.
Bezočna.
Onda me dečko priupitao odakle sem, a ja sam odgovorila da sam iz Europe, već naviknuta da ovdje niko nezna za išta osim- ovoga.
Onda me dečko pita iz kojeg dijela, a ja kažem «from Kroejša».
On klimne glavom i nasmješi se kao da- ZNA.
!!!!!!!!
Zna!
Kako to vodoinstalater, ma koliko zgodan bio, zna, a koledž graduati nemaju pojma? Hm...
Zna zato jer je iz dominikanske republike, a tamo ih, jednako kao u kroejši, uče zemljopis.
Moje su se zjenice odmah pretvorile u srca.
I puče priča... Sa dvanest godina došao je u amerika, i otad tu živi i radi.
Neznam koliko je star, al nije star. Taman, rekla bih. Dugo nije bio u rodnoj grudi, deset godina čak. Tamo mu živi još jedino baka, a možda joj ove godine konačno ode u posjet.
Onda me pozvao da idem s njim. Ja sam pristala i predložila da odmah krenemo, jer mi se čini jednostavnije da majci ostavim oproštajno pismo.
Dok sam pakirala pasoš, kupaći kostim i šlape, on je nastavio pričati.
Meni glava skoro otpala od klimanja i nemogu vjerovat kako dobro izgledaju ti mulati, i koji klinac oni ne vladaju svijetom. Bar bi svi plesali, a predsjednici bi izgledali bolje od ovih ružičastih proćelavih, sijedih, pjegavih, razvodnjenih beskičmenjaka, upakiranih u crna dijela...
Pita me onda što slušam od glazbe, ja mu nabrzinu pustih neki elektro, skočih na stol i izvedoh slavnu izvedbu «mačke na vrućem limenom krovu». Njemu se svidjelo, pa je izvadio mobitel, uslikao me za uspomenu i usput mi pustio mi neku nabrijanu dominikansku cahgu, i ja opet zaplešem, ovaj put karipski kalypso, pa odlelujam u pravcu juga, tamo gdje je toplo, di alkohol curi iz palme, a lake droge rastu ko korov. Tamo di svi bubnjaju, di se ne vrti sve oko novaca i gdje su ljudi zgodni i puni života.
St. Thomas, dolazim!
Inače, momak se zove Eric;
Radi ko tehničko osoblje u našoj zgradurini.
Kaže da mu je to ok, da se (ko i svi uostalom) skroz navikao na amerika i da mu je posao kojeg radi drag, čak i izazovan.
Uzrok kvara bio je minijaturni stakleni dupin, najveći iz seta dupina kojeg je stara kupila u napadaju kupovanja slatkih beskorisnih minijaturnih stvari, koje se onda vucaraju po kući i naposlijetku ih vadimo iz ventilacijskih cijevi.
Bilo kako bilo, naši su ventili opet čisti, i sve je spremno za novu sezonu
Hlađenja.
Post je objavljen 26.05.2006. u 17:27 sati.