| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Bacam se pored tebe, na prugasti madrac kojemu je davno iskočio feder i prošao rok trajanja, da te obradujem svojim novim idejama koje ću ostvariti u idućem životu, da ti pjevušim na uho u krivom tonalitetu, senzualnim promuklim glasom, njemačkim naglaskom jer pravim se da sam Marlene Dietrich, da te zaspem riječima ko mladence rižom, riječima koje dugo nisi čuo, što te zabavljaju toliko da ti vidim isplombirane kutnjake i bore oko usta, da se smiješ ko dječak i da ti oči sjaje, ko onda kad si osvojio zlato na plivačkom mitingu, a čitavo je gledalište pljeskalo tebi, samo tebi, joj kako si samo bio mlad, a tek ja, a tek ja, klinci, pa ipak, okreneš glavu, gledaš me, sumnjiva sam ti, uvijek si volio vesterne, i eto, sad škiljiš ko Clint Eastwood u krupnom planu, pitaš se koji me to zloduh obuzeo danas i otkud to sve u mojoj glavi i kojim ja to pobodu redosljedom mislim, jer očito se ne sjećaš se priče o povijesti bolesti i mentalnom minskom polju koje me muči već godinama, priče o Muli, genetskoj modifikaciji, lošim antibejbi pilsevima, očito, a u križaljci riječ za sterilno; jalovo, ponavljaš jalovo, jalovo, jalovo i baš te opušta paljenje i gašenje lampe na noćnom ormariću i moje ludost i autoironija, i te riječi, riječi, gledaš u strop i tvrdiš da bi stvarno trebala obut štikle, periku i perje i izać na ulicu izvodit predstavu, jer šteta je da svijet ostane uskraćen za tako čudo(vište), osim toga, vidim li ja koji debili i glupače danas drmaju i drkaju, i ne mariš za prljav pod, a ni ja, ni za prašinu iza vrata i za to što ćeš me vjerojatno vrlo skoro posjećivat na odjelu sa svjetlozelenim zidovima, ma, stignemo se još sredit, kažeš, al od sutra, naravno, od sutra, danas te zaboli kuku i za moju bolest i sve ostalo, jer je jako vruće i ti si ljepljiv i gol golcat si se izvalio nasred bračnog kreveta, a ni procjep među madracima te ne žulja, već glumiš da imaš 17, a ja 16, pa me gledaš dok rješavam rebus, šeretski se smješkaš i ne smetaju te prazan frižider i trulo voće, da, čak te i glad, gnjile breskve i jato mušica što sumanuto obljeću oko njih nasmijavaju danas i podsjećaju na lijepe stvari iz djetinjstva, one koje si zaboravio al ti svako toliko bljesnu pred očima, i vinu te u nebesa, ko u onom snu u kojem letiš nad svojim starim kvartom i pljucaš po autima što iz visine izgledaju kao dječije igračke, šareno, veselo i bezopasno, ali nevesel si i opasan odjednom, bez obzira na to što se ja sjećam tvojih snova a to nešto znači, već me pitaš kad smo postali prljavi i jeli to od televizije, droge, il od lošeg odgoja, gledaš me pritom, prodorno, il toga što nas ko djecu nisu vodili u crkvu da nam velečasni pripovjeda o svecima, anđelima i božanskoj dobroti, već nam govorili da je sve ovo zajedničko i da nije sve u parama, i da nevjerujemo strancima u crnim autima sa crnim staklima koji nam daju gumene bombone u obliku medvjedića i da ne pušimo priče onih što govore drugačije, jer oni nemaju pojma, pa ja odgovaram kako je "sve to od lošeg vina", jer neznam što bih drugo, govoriš mi da sam glupača al sam ti draga svejedno, daješ mi pusu u obraz i preko ramena kažeš da je topli vjetar; fen, ma, znam to i sama, ali koja je luka u Indiji?, neznaš, neznam ni ja, skoro pa simbolično, jer, ti više nisi siguran o čemu se tu zapravo radi, ne, ne s nama, tikvo, već onako inače, sve skupa, u ovom svijetu, s ovim ljudima, i kako to da uvijek ti moraš prvi pružiti prst, a oni ga onda izmuzu ko vime kravi muzari, il kurac nekom žigolu, i nedaju ništa zauzvrat, ni šta, dapače, očekuju i očekuju i očekuju, još, još, i još, i još, sve dok ne ostaneš bez života, isapuhan, probušen, iskorišten i smožden, i treba ti njihova pomoć da ustaneš, ali oni eto baš danas nisu zainteresirani za nešto tako, nemogu, nestignu, nejavljaju se il te potapšaju po ramenu i olajavaju iza leđa kako si nesposoban, zbunjen, rasut i naprosto nesređen, i nipošto ne žele bit viđeni s nekim tako promašenim, već samo sa onima što su stalno vedri, makar od tableta i rakije, one što imaju uspješne kvazi karijere, zavidne životopise ili barem bijele zube, ili barem zube, a za tebe je bijedniče najbolje da se odmah baciš sa nebodera, naravno, dovoljno visokog da nije utvrđena statistički značajna vjerojatnosti da nećeš postati neprepoznatljiva kaša prolivena po betonu, kako ti i priliči spodobo jedna potrebita, slaba, jadna, nezanimljiva i neprivlačna, odjebi, nestani, crkni, kvariš nam imidž, onih što su zgodni, dobro obučeni i uvijek sretni, a i ako nisu, i to prodaju, skupo, samo da ne ostanu sami, jer to je ono najgore, užas, od kojeg je bolja čak i totalna rasprodaja, makar ti ništa ne ostane na kraju, nula, strašnan je taj osjećaj, da, pa ti ipak ne poduzimaš ništa, već se samo utapaš u melankoliji i škripavom madracu i čekaš da se ventilator opet okrene prema tebi, da, boli te ali si se navikao na bol, pa više ne stenješ, ko konj tegljač, više i neznaš za drugo, ko da je bol neupitna i ko da ćeš živjeti petsto godina kažem, sjetim se grofa Dracule, da, on je dobar, ti, ko da imaš vremena na pretek, krvave očnjake i harem gladnih vampiruša, pa je potpuno svejedno na kakve se ljude oslanjaš, na što se trošiš i s kim se jebeš, a nije tako, dobro znamo da nije tako, i trebaš pomoć, pomoć, kakvu pomoć? pitam, iako te se bojim sad kad si ovakav, ali da nas dijeli ekran i da si lik iz filma, obožavala bih te, bez bojazni, ali ne, ipak ti neću popušit kitu samo zato što si zgodan a ponekad i zabavan, a nemoraš ni ti meni, jer mene treba osvajat, a to traje, budalo, ni tog se ne sjećaš, sve si zaboravio, a i strašiš me ovakav dok me režeš odsutnim pogledom punim gorčine i nečeg što ja volim zvat dubina, a možda je samo tupost, nevolim kad me kažnjavaš jer je stari bio strog, jer te Tina otkantala zbog tvog najboljeg prijatelja, a jako si je volio, a i njega, ili zato što je Maria obavila abortus bez da te pitala što o tom misliš, ili zato jer su ti svi jarani opsjednuti radodajnim praznoglavim mufetama, za kojima trče ko narajcana kerčad, ili, iako to nikad ne kažeš, ali osjećam, jer ja nisam dovoljno stabilna da ti budem skela, već se koprcam ko riba na suhom, da, ali znaš šta, šta? ko danas nije sjeban, e, pa taj je najsjebaniji, i takvih se bojim, i ko danas nije tužan, takvih se bojim još više, više od pedofilije, silovanja, i srednjovjekovnih sprava za mučenje, i gledam te, čekam reakciju koja izostaje, pa se rasrdim i počnem pitat kako ćemo dalje ovako, i još gore kamo ćemo, sve u strahu da ipak nisam dovoljno dobra da potrajem ikome, dovoljno jaka da izdržim išta, i dovoljno mudra da opstanem igdje , iako te, vidim, nakon toliko vremena, moja ludost i dalje zabavlja umjesto zabrinjava, a to nešto znači, crni oblak ipak dolazi i zakriva naš kućni piknik i jeftinu idilu; promjenjivo oblačno sa sunčanim razdobljima i mogučnošću pljuska; pa oni ko da govore o mom životu, ipak, šta ako je istina, možda će me one pijavice koje sanjam i čije me gmizanje škaklje i ugodno mi je sve dok ne pogledam i vidim da su mi proždrle čitavo tijelo i da su u međuvremenu narasle ko pitoni (strašno u što se pretvaram) sustić, prije il kasnije, pijavice beskrvne, beživotne, hrane svoja ljigava tijela mojim, sve dok ne nestanem polagano, ko da sam za to rođena, da nahranim pijavice ili da barem imaju gdje ubadat svoje zle iglice, ko u jastučić za špenadle, sve dok ne postanem dimni signal, dok me ne dokrajče gangrenične rane, crne rupe ili još strašnije; smrdljiva, ustajala simbioza, na prvi pogled puna ljubavi i prijateljstva; ja Leš, ti Džejn, ko mušice i gnjilo voće u crvenoj zdjeli na našem kuhinjskom stolu, istom onom na kojem smo se voljeli toliko strasno i glasno, dok se sve četiri noge nisu rasklimale a mi isprobali sve poze koje su nam ikad pale na pamet, ali bojim se svejedno, bojim se da će me pratit te gadarije čitav život, ko prokletstvo kojem nemožeš umać, i iako se ti sad opet smiješ svojoj luđakinji koja priča sama sa sobom, svojoj dvorskoj ludi na točke i svojim nožnim prstima, preko kojih gledaš ostatak svijeta, i koji stvarno izgledaju smješno, naposlijetku samo samozaljubljeno ustvrdiš kako znoj baš dobro miriše i kako ćeš svakako jednog dana patentirati parfem imena „Vonj“, testiran samo na ljudima, pa usput nasmiješ i mene, i ne, nisam ti ispovraćala ovaj gnjus koji mi sjedi na plućnim krilima, žučnoj kesici i želucu, i zbog kojeg imam osjećaj da ću se dobrovoljno prijavit na lobotomiju i elektrošokove, ili barem kukavički pobjeć u Tunguziju ili još dalje, i znaš šta, šta? i bolje da nisam, nije ti to više kao francuska kinematografija sa sexi autističnim ljepoticama u glavnoj ulozi, preludim za išta osim erotske ljubavi, jer nemaju ljudi više strpljenja za dramu, samo akcijske komedije, izdefinirani mišići, porculanska zubala, porno i brutalno, sex, sex, sex, što gluplje to bolje, a najgori su oni kao pametni i školovani, što su sve vidili i sve znaju i postali su utjelovljenja svojih nabiflanih stavova i mišljenja, i ne misle da će se ikad promijenit, da, oni to stvarno vjeruju, da je to-to, i glavu će ti odgrist samo da se ne promijene; oni što samo čekaju točku da počnu pričat o tome što oni misle o svemu tome; i? kako si? jesam, jutros, ti? trebaš da te vozam, mazim, nasmijavam, da zbrajam i množim, jer mi to daleko bolje ide, da plešem s tobom, uvjeravam kako si dobar, kako je sve u najboljem redu, kako infarkt dolazi odsrca i kako će nam samo biti još i bolje, pa ti velikodušno poklanjam posljednji gram snage a ti, posluži se mojim dosjetkama i igrama riječima, ko tvrdo kuhanim jajima slikovito poslaganim na švedskom stolu nekog dubrovačkog hotela sa tri zvjezdice, Libertas, ili ih obuci ko smoking i cilindar dok gologuz paradiraš među probisvjetima što vonjaju na trulež i nametljivim razgolićenim prijateljicama noći koje šire noge svaki dan drugome i, kakve li ironije, nazivaju se slobodnima i modernima, da, njima te svečano predajem, štafetu moje gluposti, jer s njima želiš biti, sve dok ja ne povjerujem da se ljubav nalazi u skoku sa padobranom, pohoti, janjećem pečenju, tanga gaćicama, mondenom domjenku, grupnom sexu, egzotičnim putovanjima ili zvjezdanoj prašini, ili barem dok ne prestanem vjerovat u gama valove i slične monade, samo molim te, ako pretvoriš kamen u zlato, a ja ispadnem u krivu, meni prvoj javi, ekskluzivno, jer to sam zaslužila, unatoč tome što dajem mizerno malo i unatoč tome što sam ljubavna sirotinja, prosjak štoviše, jednooki, što živi u lunaparku i vozi vlak bez kočnica kojeg zaustavi tek kratki spoj u razvodnoj kutiji, ali nemoramo razgovarati ako ne želiš, ne, možemo umjesto u oblake, zajedno promatrati mrlje od vlage što su metastazirale po stropu, u njima tražiti slike, ljudske profile, ptice u letu i brodove što plove morima, i praviti se da to nije postmoderno, već nekako još bolje i neviđeno, jer, da, ionako kažu da su riječi suvišne a neželim da postanu oružje moćnije od nuklearnih raketa, neželim da počne treći svjetski rat. |
Ima ih posvuda. U ovoj priči, ima ih tri. Jedna je kiparica, ima glas ko nježni cvijetak i pripadajuću osobnost. Živi sama iako mi kaže da joj fali muškarac u životu.»Šećeru, pa šta je? Fina si, zgodna, dobra i draga. U čemu je problem?», pitam. Kaže da joj je teško nekom ponovno vjerovat i dat se potpuno, iako joj takav tip ljubavi najviše odgovara. Cjeloviti, monogamni. Imala je naime višegodišnju sagu od veze sa nekim zgodnim frajerom, muzičarem. Bilo joj je predobro, sve dok nije saznala da joj je maznuo prijateljicu, nabio par tisuća telefonskog računa u džankerskoj, svakodnevnoj potrazi za drogom. Da, dečko se bo u žilu svo to vrijeme, a ona, inače bistra i pametna cura, mislila je da je kronično «umoran». Sad me zove da se zajedno prijevimo na krouzer koji putuje po egzotičnom otočju, i čeka pravu ljubav. Druga je kompjuterski frik, ima glas koji odaje ovisnost o nikotinu, i pripadajuću osobnost. Živi sa roditeljima, jer nema novaca da živi solo, iako bi htjela, a nema muda da useli sa likom s kojim povremeno dijeli postelju, jer, eto, nije spremna za išta veći zajednički suživot. «Ma stara, nisam ja za domaćinstvo. Presjebana sam», kaže. Nismo dugo razgovarale, al me prekjučer nazvala; «Ja sam» «E, mačko, disi, dugo se nismo čule. Šta ima?» «Ma u frci sam.» To sam znala jer me zove jedino kad je u frci. «Šta bi? Lova?» «Ma kakvi. Totalna koma. Ljubav» «Ljubav? Ma ne kenjaj, znam te puško dok si pištolj bila...» «Ozbiljno.» «Uh. Aj da čujem» «Ma ništa, jedan lik kojeg znam od šesnajste... ponovo se pojavio» «Jel ga znam?» «Ne, mislim da ne...» «I?, štaćeš?» «ništa. Štaću» «Jesi mu rekla?» «njemu? Ne...» «Jel mu se sviđaš?» «Ma njemu se svi sviđaju. Štajaznam. Osim toga, trza na moju kolegicu s posla...» «Uh. Koju?» «Onu crvenu» «Jebežljivu?» «Aha... A i ona na njega. Krava nedojebana. Ne stigneš se ni upoznat s nekim, već ga obradi...» «A štaćeš...» «I ništa, ja sad stojim i gledam kako samo što se nisu poševili...» «Frustra a?» «Koma... stalno mislim na njega... totalna fiksacija. Nisam oka sklopila sinoć...» «A šta bi ti s njim?» «Ja bi ONO» «Aha. Ti bi ono. Ono pravo.» «(smjeh) da... jebote koja sam glupača...» Inače, ONO je situacija gdje je on spontano bezglavo zaljubljen u nju, i samo nju, i to ko nikad u životu, te koristi filmske tehnike obaranja s nogu. «Prepoznatljivi detalj?» «Haha, ima velike šake» «Šake?» «Šake, jebote, ruke» «haha... Šakal» «Jedva mu ruku stisnem, sva se zbunim...» «Probaj s nogom...» (Smjeh) «Ma dobro... samo da se nekom izjadam...» «Nema probljema...» «Inače?» «Sve po starom...» .... Treća se nedavno zaposlila u jednoj stranoj firmi, gdje je dobro plaćaju i daju dobar godišnji. Živi sa cimericom koju baš i nevoli previše, al nje ionako često nema, pa stisne zube. Gleda puno filmova, čita magazine i troši puno novaca na garderobu. U slobodno vrijeme se lijepi na momke ko «muha na govno» i svim silama sakriva pripadajuću osobnost. Iako smo bile bliske jednom, dugo je nisam vidjela. Nekako smo se izmimoilazile zadnjih godina. Iskreno, malo sam je i izbjegavala, jer su je uvijek više interesirali muškarci nego naše prijateljstvo, i često me koristila kao paravan za- barenje. A meni je to malo naporno i nekako neiskreno. Bilo kako bilo, srela sam je sinoć u birtiji, i to u njenoj omiljenoj ulozi, kako koketira sa opet nekim tipom, i to na isti fol ko i uvijek. Imala je onaj uvijek isti, umjetni izraz lica, a meni je to čak bilo i zabavno, jer, naime, nemogu vjerovat kako se uvijek nađe neki jadnik koji na to padne. Jebote koja laž. Prvo se izobličila od sreće što me vidi, skenirala mi obleku, pohvalila majicu i cipele, komentirala kako sam smršavila i kako nemam guzicu, rekla da se osjeća odlično i da me vidjela na «dobro jutro hrvatska». Nakon 7 minuta ipak prizna da nije baš najbolje, jer je nedavno ponovno otkrila karakteristike fekalija u svom odabraniku, pa sva nesretna, i ah tako razočarana i povrijeđena, besciljno tumara, tražeći opet nekog novog, da joj poliže rane. I picu. «Aj, bar mi je lakše kad vidim da diploma ne mijenja ljude...» nepromišljeno izvalim, i sjetim se kako ljudima u nevolji trebam prilaziti sa razumijevanjem i ljubavlju, ne sarkazmom. ali... jebiga, imam ja i svojih problema. Osim toga, bila sam umorna... da, bila sam preumorna za šuplju priču... Na kraju krajeva, nije ni važno što mislim, jer kad se ON pojavi, makar bio džanki, jebač ili govno od čovjeka, sve pada u vodu, za mrvu, kako se čini, kurca ili umjetnog samopouzdanja. Nazovite to kako hoćete. Uglavnom, ja sam zadnja osoba da sudim il pomognem... Ovo su naime istinite priče i djevojke. Ako ih sretnete, pažljivo s njima. One su na rubu. |
Ponedjeljek.Ljudi su odahnuli jer je konačno počelo- ljeto a onaj gigantski medo od mahovine, instaliran na trgu, zasjao je punim- zelenilom. Kategorički sam odlučila da neću zakasnit na dogovor. I nisam. Nacrtala sam se točno u 7. Ispod repa. On je isto bio točan, i, uz sad već redovno pomalo neurotičan razgovor, ludo poskakivanje po temama i smjeh, zaputismo se do kristalne dvorane, svojim pojavama uveličat otvorenje manifestacije pokretnih slika. Stigli smo prerano, a vrijeme potrošili uz pivicu iz dućana, ispijenu na klupi u hladu. da...Ljeto. *** Odgledali smo filmove, smijuljeći se u mraku, dijelom od pive, dijelom jer nas oboje muče crvi u guzici i nismo u stanju u kinu sjedit mirno, ko odrasli ljudi, već se krivimo, skvrčavamo, premještamo, koljenarimo i koprcamo po stolicama ko klinci koji bi se radije iglrali u parku. Što i nije daleko od istine. Dakle odgledali smo te filmove. Nekima smo se smješili, nekima se divili, neki su nas udavili, ali zadnji nas je dokrajčio. *** «Treba nam piće» složismo se. *** Milijune moždanih stanica smo poubijali u sad već kultnom i opjevanom gazilištu. Tamo smo sreli veseli par hipika, njih smo iščastili, izopijali i zajedno dočekali fajronat nad fajrontima, onaj pravi, konačni, peti po redu. Mi na sjever, oni na jug. Rastanak; Eto. Eto Dršte se. Pazite preko ceste. Volite se. Vidimo se. Ćao Ćao. *** Nastavak; Jesmo pijani? Pijani? Jok. *** Ko je i kad spomenuo riječ kasino, neznam. Al tamo smo završili. Nas dvoje, par slatkih šankerica i muškarci zapuštene vanjštine koji bulje u kuglicu na ruletu ko da će im otkrit najveću tajnu ljudske duše. A neće. U mojoj ruci- još jedno Pivce za živce. Na stolu blješte razne opcije; crno, crveno, par, nepar, lijevo desno, vamo tamo. On kombinira ko Nik Praskaton, otkriva svoju mračnu stranu i kockarsku prošlost. Ja se hihoćem ko glupača i lelujam od zrcala, lampica i svega skupa, valjda. Ide nam. Ide nam još. I još. Kladim se na feng shui brojeve, 1, 2, 4 pa malo rođendana, 13, pa još neki broj koji mi eto baš ok zvuči ko npr. 22, kao kvaka, il 8, il 25, 36... Koncentriram se ko snajperist. Pjevam OM, mantram i ide nam. ? Ponjela me mladost. *** Kad mi je ponestalo inspiracije, a mistično nadahnuće splasnulo ko penis poslije sexa, našla sam utjehu tamo gdje je očigledno nisam trebala tražit. U krugu najuže rodbine. (Dobro mi je mama rekla; «ko će koga nego svoj svoga»). Još je sa bratom bilo i ok, pokupili smo neku siću, ali brojevi vezani za mamu i tatu; ni-ka-ko. ( Vjerojatno zato što bi im srca aritmično poskočila da vide gdje se njihova mezimica potuca i u koje doba). Totalni debakl. Financijski naravno. Nas smo dvoje bili veseli. Red pive, red priče. Sve nešto od životne važnosti i mudrosti... «Drama» reko bi on.. Ljupka nas je cura samo pogledala. U njenom lijevom oku pisalo je «the», a u desnom «end». Otišli smo, reklo bi se u noć, ali ne. Bio je dan. Utorak. Negdje oko 5 ujutro. *** Sjedamo u moderni tramvaj i krećemo prema mojoj gajbi uzet psa koji više nikog ne sluša, već mahnito ševi noge i lovi muhe, kako bi je izveli na prvu jutarnju kenjažu i piš. «Šta ćemo T?» pita on mene, (ko da ja znam). «amo ća negdi!» «di?» «U Opatiju!» *** Dozujali smo profesionalno brzo uz melankolične zvuke naše mladosti ludosti, melodije prvih «drama» i puknuća, koje još nismo prebolili, očito, u jednom omamljenom trenutku ugledali obalu. Sve su mi glupaste fraze iz dalmatinskih pisama odjednom postale jasne (osim kaktusa i hibiskusa). Slijedi utapanje u prekrasnim prizorima ljeskanja morske površine, galebova i secesijskih vila i hotela. On je jeo bananu i pio jogurt. Ja sam jela cigaru, pila kavu. Pa neko mora bit frajer pobogu! Odvezli smo se u skrovitu sjenu i tamo sam ga ostavila u zemlji snova, nevino izvaljenog na prednje sjedište moga auta. (da, da.. mogla sam ga besramno iskoristit dok je bio takav.... ali nisam. Ipak sam ja jedna konzerva najobičnija.) Uzela sam veselo kerče i zaputila se stazicom- nizbrdo. *** To je bila pametna odluka, jer nizbrdo je bila plaža, a na plaži gospodin u modrim kupaćim gaćama i sjajnim satom na ruci. Vodootpornim. «Oprostite, jel ledeno more?» «Nije šinjorina, baš je kako triba.» «da se bućnem ha?» «Ma, da, ja sam sad izašao....» «Dobro... samo, nemojte me gledat.» «Kako to mislite?» «Ako me vidite, morat ću bas ubit.» Ovogodišnji prvi «BUĆ», bio je fantastičan i trebao mi je ko jaje jajetu (??). Izronila sam tek rođena, i ostala sjedit na klupi skrivenoj u debelom hladu, spaljeno promatrat svoje nožne prstiće i leđa preplanule žene što se dinstala na suncu, (ne mareći za UVA ček ni UVB). *** Na povratku sam jedva razabirala cestu i ko Klarens, lav iz Daktari klinike, jedva nazirala onu bijelu štraftu na sredini. Ipak, nisam bila toliko loša da u bujici riječi što su mi ko eho odzvanjale mamurnom tikvom, razaberem kompliment na svoj račun. Nikad nije toliko loše za malo ego tripa! *** 5 minuta prije cilja (odn. svježe presvučenog kreveta u kojeg sam se očajnički htjela sručit, više od hrane i tuširanja i utakmice hrvatska-brazil), živčana je susjeda bezrazložno istresla tonu vlastitih frustracija na moja neispavana i iscrpljena pleća. Njen šou ispao je tek prvi u nizu bezrazložnih, pogrešno usmjerenih izljeva frustracija. Ženskih naravno, ali... *** Ali to je zapravo nevažno. *** Besa za izlet. |
Baterije napunjene, pa potrošene.Kosa raste pa se skrati. Dlake na nogama isto. Napumpana znanjem iz tanjušne knjižice koja mi je vrlo nenadano pala u krilo, bacila sam se u noćne izlaske ko guska u maglu, ispostavilo se. Svjetina me nekad izdeprimira i nikako da savladam ono što ljudi oko mene nazivaju slobodom i čim se razbacuju ko Mariah Carey nakvarcanim butinama i mlječnim žljezdama. Teško je vrijeme došlo. Glavom mi odzvanjaju gongovi i rijeke inspiracije izmužene iz sličica, statičnih i pokretnih. Srećem puno ljudi zaljubljenih u svoje ideje, emocije i ekspresiju, pa s njima uglas pričam o sjenama, lampama, scenarijima, tehnikama uvjeravanja i samodiscipline. Dok čekam da mi se vratni kralješak izravna, tiho i nenametljivo, (dakle potpuno neslobodno i nezanimljivo), odbrojavam dane do događaja koji nema nikakve veze samnom, i zamišljam priču koja se nikad neće dogoditi. Čini mi se da imam debele noge, pritom. I da me pregazilo krdo «slobodnih» egoa i nezasitnih apetita. Požalila sam se Indijancu da sam tužna. Reko mi je; «znaš šta je tužno? Tužno se bavit time.» Haug! I naravno, vruće je. Sjaj žute kuhinje nekako ne uspijevm doživjet ovih dana. U početku sam se alibila jet-legom i poremećenim bioritmom, a sad sam shvatila da sam se, kako da kažem, sjebala, sve za mrzlu pivu, žestu i bančenje. Noćas sam sanjala Pacifik. ah. |
|
nije me džaba majka rodila na petak 13.ti, dok je baka vikala "stisni do ponoći" |
Mnogi carski rezovi, zakazani za današnji dan, otkazani su, da se kojim slučajem nebi zalomilo kakvo utjelovljenje crnog đavla glavom i repom. Moj let nije otkazan, iako mi je sad puno jasnije kako sam uspjela ubost tako jeftinu kartu... (čuk čuk vo drvo) Dršte mi fige. Mrtvo ozbiljno i vrlo Religiozno! Kako mi je bilo, neznam, jer mi još uvijek JEST, a kad će me strefit, skucat, polomit, presjeć, sabit, pogodit srezat ili stuć gola istina i bolno činjenično stanje, ostaje misterija. (Samo da ne bude u MUPu dok budem, po treći put, pokušavala obustaviti potragu za svojim dokumentima. Koje sam sreće, još ću dobit neku krivičnu gonidbu il nešto) ... Dobro. O crnjacima kad dođe vrijeme za to. Idem sad dovršit svoju posljednju ovosezonsku njujoršku kavu na 21. katu odakle puca panoramski pogled a meni puca kiki. Isto tako- Panoramski. |
«Zatvori oči i ispruži ruku!»«jesam» «sad pogledaj!» Emily mi je istresla brdo bedževa na dlan. To užeglo popodne pomogla sam joj da izradi seriju najnovijih, jer je ona kasnila sa preoblačenjem za otvorenje svoje izložbe. Crta sove. I lišće. Živi sa dečkom Davidom. David ima plave oči i riđe brčine. Izgleda ko Asterix. Jučer je dobio posao u obližnjoj kafani i to ga jako veseli ali nema kad proslavit jer ujutro - radi. David rastura hrvatski: Može mi data jedna cigarat? Žileš li popita pivo sa me? Dober den! Natuca i njemački, što nema nikakve veze s njegovim izgledom, jer je iz Oregona. Adam ne zna hrvatski, al zato ima tek 23 godine i već se uspio oženiti, diplomirati i zaposliti kao profesor crtanja. Radi prekrasne slike, i voli narativno, pa mu je velika želja ilustrirati neku dobru priču. Visok je oko dva metra, ima obrijanu glavu, pogled ubojice, i dobro srce. Ženicu nisam upoznala, ali znam da radi u izdavačkoj kući. Čini se da se vole, jer kad ona nazove, a stalno zove, Adamu ne smeta, već joj detaljno prepriča sve, a nakraju više puta ponovi «lovju». Nad dvoje onda počnemo cvilit iskrivljenim glasovima «ajlovju tuuu, ajlovjuuu, ajlovjuuuuuuu». Stari jarci. Stivi je dosta usamljen tamo gdje živi, pa se povukao u garažu gdje tiska čudne šare po tekstilu. Kad uštedi dovoljno novaca, ide u penziju. Nevoli da ga se fotografira i nevoli kad ga stara pita kad se misli uozbiljit i naći pravi posao. Pravi posao. «Pravi». Priznao mi je da više nevoli ni hipije nakon što se silom prilika nagutao benzina jer mu se rezervoar ispraznio negdje u planinama Arkanzasa, dok je išao u posjet prekrasnoj hipošici koja je odrasla na farmi gdje se njeni roditelji bave organskim uzgojem još od sedamdesetih. Emily ima dvije mačke, 28 godina i divan karakter. Smije se ko lik iz crtića, desna ruka joj je puna tetovaža i nosi velike naočale, dioptrijske. Svojedobno je šivala torbe i bila vrlo uspješna, al se zasitila, zaljubila u bicikl-mehaničara i s njim preselila u drugi grad. Brzo su se razišli, al joj se grad svidio, pa je ostala. Melissa i Robi su dosta drugačiji, ali također imaju mačku. Maca je plaha i nevoli se igrati. Osim mačke imaju i lijep stan u talijanskom dijelu grada. Nasuprot njihovih vrata radi kozmetičarka Anđela, a Tony's prodaje kapućino i mafine. Melisa je dizajnerica i prekjučer je dala otkaz u firmi koja u principu beskrupulozno krade ideje mladim umjetnicima i zatim ih, skoro nepromijenjene, tiska po majicama, koje se nakraju prodaju za previše para. Đubrad! . U slobodno vrijeme upražnjava fetiš na cipelice, skuplja japanske lutkice i kukiča. Njihov se ormar razlio po sobi, koja bi trebala biti za goste. «Ako je na podu, čisto je, ako je na hrpi u kutu, za pranje je!». Gosti su se onda razlili po podu dnevne sobe. Pored ulaznih vrata drže sliku Isusa a na podu čupavi tepih. Imaju i mekanu wc dasku. To je dobro. Robi je Irskog podrijetla. Nismo se baš nešto upoznali, ali smo se puno smijali. Lošim specijalim efektima. Kiša je lijevala ko iz kabla, (glupog li izraza), al taman tako da smo svaki prolom oblaka odgledali iz negog sigurnog zatvorenog, ili bar natkrivenog utočišta. Neugodna vlaga, tlak i tropski pljuskovi nisu nas spriječili da doživimo «prvi petak» u mjesecu; dan kad dvije avenije (čak) vrve umjetnicima, umjetninama, gledateljima, ignorantima, šetačima, sviračima, žonglerima, svijetiljkama i tulumima. Otvorenja su u svim načrčkanim galerijicama, a izložbi ima svakavih, ljudi isto, a i kanapea, blesavo narezanog voća i alkohola. Ne teče doduše u potocima, već u malim čašama; takozvanim «shots». Tri točkice. Večer je završila u prostoru zvanom «Black floor» koji ne samo da nema crni pod, već je, baš obratno, pod išaran svim mogućim bojama. Pet mladih ljudi žive u starom skladištu, trećinu kojeg koriste za stanovanje, trećinu za radionicu, a trećinu za galeriju. Izložba je bila posvećena velikim zmijama, kolačima, sito-tiskanim ljudima po zidovima, priči o čovjeku koji nema s kime podijeliti kostim konja (odnosno niko neželi biti konjska guzica), svjetlucavim mozaicima, minijaturama, i koječem drugom. Spavala sam čvrsto, glave zakucane u jastuk u obliku zeca. (Još jedan Melissin fetiš? Vjerojatno). Opet sam se ustala prva, negdje prije osam(!?), išuljala se iz stana ko provalnik, da bih popila kavu kod Tony'a koji mi je na račun pjegica i kuće dao ogromni kukuruzni mafin. Sjela sam ispred crkve, uživala u hrani i zraku koji je bio posljekišni i svjež. Philadelphia me podsjeća na Berlin. Najsmješnije od svega je što nisam vidjela Berlin. |
Harlem me podsjeća na Amsterdam. Gostovala kod haićanske obitelji slikara. Djed, Tiga, ima preko osamdeset i zrači ko što samo karipski kreoli mogu, pretpostavljam. Pleše, pjeva, svira gitaru, piše poeziju, slika i ima fenomenalnu životnu filozofiju od koje će poživjet tristo godina, čini se. Oženio je Dari, s njom ima negdje petero djece, svojedobno ga je spucala zbog nekog drugog slikara, pa je bankrotirao i neko vrijeme živio kod bivše i njenog novog tipa!!?. U međuvremenu je imao brdo ljubavnica, ali nije se više ženio. Pokušava se vratit na Haiti, al ima problema, odnosno oni imaju problema s njim jer nije dovoljno crn. Vjerovali ili ne. Njegova kći, Klode, isto slika. Ispričala mi je da je sa 35 godina pala u depresiju i skoro poludila, i otad slika, pjeva reggae, pleše i puno je bolje. Muž je potvrdio. Za kraj mi je poklonila bocu haićanskog tamnog ruma sa¸hm pet zvjezdica. Muškarci ga piju čistog, a žene samo u koktelu. jer im inače «narastu dlake na prsima». . |
Po mom tjemenu skakuće par tisuća hektopaskala. Bolest me zela. Glavinjam, zlo mi je i znojim se kroz sve zamislive pore. Vlaga toliko postotna da mi ovaj grad danas sliči na neku azijsku luku, više nego Ameriku. Jesam li niskotlakašica ili neka druga kategorija, i ako da, koja, zbilja neznam. Ne palim se na nalaze, dijagnoze i recepte, čak me ni meteropathos više ne privlači (iako volim dobru dramu). Znam da mi se sad ljulja pred očima, i da bih rado prespavala ovaj cijeli dan. Ali neću... Ključ je jedan od onih ljudi koji sebe i zapadnu medicinu poznaju dovoljno da znaju da im je tlak nizak; čak i što to znači, i kud vodi i kako se kratkoročno liječi, a svoje znanje zloupotrebljavaju kao alibi za trzanje crnih kava, crnog vina i ko zna čega još. Crnog. Budimo iskreni, jest da ima zanimljivu vanjštinu drumskog razbojnika, (što je, da se razumijemo, kompliment), ali sam ga upoznala na mjestu gdje su pripadnici muškog roda u tako očitoj manjini, da naprosto strše. Strše ko moje sijede, ko slon u polju ljujbičica, ko košarkaš u Italiji. Na takvim se mjestima kreću uglavnom (njegovim riječima) «beta mužjaci» a propupale žemke spuste prečku nešto niže no obično i uzdišu kako izgled možda i nije tako važan. «Ma naravno!» Važno je zvati se Ernest. Ključ i njemu sličnih par sretnika, u tom okruženju, definitivno spadaju u XY Olimp. Većina ga je mojih prijateljica u ovoj ili onoj fazi svojih studentskih dana nešto pogledavala i mjerkala, al neznam da je ikad bilo nešto više od toga. Jednoj se nasmješio, drugoj je pohvalio prsten, trećoj frizuru, četvrtu je počastio svojim društvom, a petoj, više se ne sjećam detalja, al i njoj je bio drag. Naravno, svaka je imala svoj faktor, pa ga je svaka voljela u nekoj drugoj fazi, dok je meni osobno najbolje od svega bilo što niti jedna nije znala izgovoriti njegovo ime, točnim naglaskom. Ja ga nisam stigla pogledat u bilo kojoj fazi svog studentskog života, osim možda u ovoj poznoj, ako se to uopće može nazvat pogledavanje, i ako se to moje «studiranje» uopće može nazvati život. Razlog tomu je moja tragediji sklona narav i činjenica da se obično grcam u, ili oko, ili nakon, ili za, ili u vezi nekog prekompliciranog, preizanaliziranog i prežvakanog odnosa, koji doživljava svoj suton a ja to svim silama odbijam priznat. Pa, tako "u punoj čaši», kako mudraci kažu, «nema mjesta za novo piće». Još je jedan od razloga to što sam slabovidna, bolje rečeno ćorava ko krtica, plus ne nosim naočale jer mi onda nitko ne prilazi, misleći da sam neka dominatriks gadura, hladna proždrljivica ljudi ili bahata aždaja. Bilo kako bilo, društveni život mi naglo opadne a osjećam se sexi poput................... drvene Marije? Zato, ko prava glupača! biram iz izloga broja dva; «ćoravilo i kokošje sljepilo», biram nevidjeti detalje, često i onog tko ti maše sa druge strane ulice. Nego, Ključ... gdje smo stali....aha, da, eto, nisam ga poznvala nešto baš dobro al znala sam ZA njega. I što se točno dogodilo onda i kako to da o tom uopće pišem? Jedne zimske noći, tam gdje je visok snijeg, smrznuo se potočić i pokrio ga snijeg. Zeko nije plakao, bar ne predamnom, odskakutao je u šumicu, mrkoj medvjedici koja me skoro ubila, mamu li joj njenu goropadnu, al sam joj majmunski zbrisala. I to jedva. Bilo je gusto. Bedevija me u žaru borbe uspjela svojom masivnom pandžom ozlijediti, pa ja sam te zime lizala rane uz poznatu šumsku žesticu i razne druge mediciline i meleme za dušu i tijelo. Usprkos nedaćama, mojim je venama prostrujala neka čudna krv. Nemirna. Vrlo povoljno razdoblje za mene, godina psa, već je bila otpočela. Taj mali sitni debakl nije me dakle spriječio da zalajem na pun mjesec, da se udesim ko pun pogodak, obučem u plavo koliko se sjećam, posjednem malu cimi na suvozački sic i «vamos ala plaja» odosmo se isplesat i vjerojatno nacicit u poznato okupljalište mladih i besvjesnih. Ključa je nepoznat vihor tu večer donio točno tamo gdje ga je donio, za šank. Južni vjetar. (ili je to bio možda besplatan upad? Ne, ajmo se radije držat južnog vjetra. Bolje je) Ja sam već bila dobrano raspojasana i pod alkoholnim gasom, taman toliko da sam uvjerena kako nisam preglasna, i taman onoliko da sam uvjerena da je ono što mi je na pameti jako zanimljivo, da naprosto mora biti izrečeno i da ja sad to radim na vrhunski zanimljiv način. Jadan Ključ. Kasnije mi je priznao da nisam bila normalna. (Al glavno da sam nas u jednom komadu dovezla doma, sebe i malu cimi (odsad mc)). E sad, tu imam rupu u pamćenju. Nemogu se naime sjetit kad mi je dao broj, bolje rečeno, kad sam ga ja iskamčila... hm hm hm... ma....nije sad ni važno, al pretpostavljam da je bilo nacicano, a možda čak i za vrijeme jednog od zvjerskih rogačevanja sa manistrom, (u pauzama dok me ova nije gledala već je očima skidala Darijusa). Nakon zečijeg gulaša; pobune u kokošinjcu i drugih majmunarija koje sam tih dana proživljavala, Ključ se učinio ko nešto što mi je blisko, možda iz neke druge dimenzije, nepoznate čovjeku, ali svakako kao netko ko je, potpuno neopravdano, završio na tavanu mog života, i kog treba pothitno otamo izvuć i stavit u pogon. (Ko neki stari kožnjak) Nije bio napadan, i nije bio «zainteresiran» u onom nekom smislu o kojem su konspirativno šaputale moje družice. Više onako, pasivno-agresivan, na dobroćudan način. Recimo. Nažalost ili nasreću, sad nije važno. Bio je (njegovim riječima)- gljiva. Da ti ukradem rečenicu Strino, tuga me uvijek privlačila više od veselja. Bar vizualno, bar na prvi pogled. Mislim da je to otpočelo u ranom djetinjstvu, kao i sve drugo uostalom. Saša Surla. Zajedno smo išli u prva tri razreda osnovne škole. Saša je bio žgoljavi klinac, oštre kose boje slame, košćatog lica i velikih, predivnih plavih i naravno tužnih očiju. Dolazio je iz neke radničko udarničke prebrojne familije, koja je bila na prosjačkom štapu i državnoj skrbi, i povrh svega imala tu nesreću da se babo često doma vrati pijan, a ukućani sami od sebe padaju niz stepenice. Saša je bio vidno najsiromašniji u razredu. Često je bio duhom odsutan, imao je slabe ocjene i sjedio u zadnjoj klupi. Ja sam se zaljubila u njega kad je na primanje u pionire, uz sve nas uštirkane u bijelim košuljicama, došao u svečanom, ali svijetlo plavom đemperiću. Bio je najljepši! Moje je anarhistično srce odmah palo na tako sofisticirano metaforičan subverzivni akt, i otad sam Sašu gledala potpuno drugačijim očima. Očima zatelebane prvašice. Naši razredni kolege nažalost nisu. Mahom su ga svi zlobno ismijavali i nazivali pogrdnim imenima kad god su uzmogli. Ipak, uvijek tako da ih ne čuje, jer jedno je bilo fakat; Sale je bio najžilaviji u razredu i mogao je istuć svakog zlobnog, ispeglanog maminog sina. A rijetko se tukao. Imao je te divlje oči i pogled koji govori dovoljno. Kasnih osamdesetih u živote mladih školarki došla je nova trendovska pošast zvana «vodena pernica», sa svjetlucavom prađinom i plutajućim plastičnim ribicama i koječim. Sve vi ženke koje se sjećate, dobro znate koliko je to tad bila velika stvar. Kokice koje su imalo držale do sebe i svog rejtinga imale su najmanje jednu. (Ja nažalost nisam. Al to i «falše barbike» neka su druga priča.) Jednog dana, upravo smo se vratili sa velikog odmora, a učionicom je odjeknulo višeglasno zapomaganje i naricanje. Dogodio se nezapamćeno ohol i proračunat zločin, kojeg su bezumljem nadmašila tek ratna zbivanja što su na prostorima Bosne i Hercegovine uslijedila za nekih 5 godina. Sve «vodene pernice», bile su izbušene šestarom, tako da su procurile, presušile i bile nepovratno uništene. Razredom se razlio bijes i želja za osvetom. Užas na njihovim licima nije bio ništa u usporedbi s tim da su za sve odmah, bez trunke razmišljanja, optužili –Sašu. Nije bio kriv. Ja znam, jer gledala sam ga taj dan. Otrčao je kući. Nije ni bio u školskom dvorištu. Mora da je bilo nešto tajno, jer nije rekao ništa u svoju obranu. A nisam ni ja. Godinu dana nakon incidenta, čitava se familija odselila u drugi grad. Više ga nikad nisam vidjela. Epitaf ze epitafom, moj se život počeo pretvorati u smrtopise i tužaljke. Vječno opsjednuta opskurnim i sličnim, rani pubertet provela sam zaljubljena u Dilan Doga i njegova čudovišta, a u kasnom pubertetu sam već pronašla i poneki živući primjerak paranormalnog. Po staroj dobroj, «Ono što misliš, to i privlačiš», zaredali su se neki manje sretni događaji i okolnosti. Sretne naravno nisam ni vidjela. Dakako, bilo ih je. Puno. Ključ i ja smo odmah prekrižili mogućnost ljubavne priče. On vatra, ja zemlja. On konj, ja majmunica. Ne ide brate nikako. Nisam sigurna jeli to bio obostrani zaključak, jer kad se napijem, imam tu tendenciju da pričam za oboje. Nešto kao verbalna trudnica. He. I ne samo to, već, onim dijelom mozga koji mi omogućuje da dvije stvari radim istodobno, mogu zamišljat, da zamišljat, šta mi sugovornik (ca) pričaju. Pa neznam šta smo stvarno rekli, a šta mi se zbilo u glavi. (Iskreno rečeno, to što ne ide brate nikako, meni inače nije neka prepreka u životu. Ako ja hoću da ide, onda ide! Nego već sam mu to sve tako pametno izverglala da je sad glupo da se izvlačim, osim toga, ispašće da ga barim, a trebalo bi biti obrnuto, i dakako, spontano- zato mu nemojte ništa reć!) A on je gljiva. Gljivasta. I to ne psilociba, čak ni lisičarka, ni ona štrumpfovska, već šampinjon! Da stvar bude gora, svaki je treći dan još uvijek nesretno zaljubljen u svoju bivšu koja uživa dok on plače. I onda takav čeka sabah sa šejtanom i to u društvu sestara Sjebanac; Tuge i Cuge. Ova potonja je i moja intenzivna prijateljica u zadnje vrijeme, a sa Tugom sam se razišla, iz razloga vjerske i ideološke prirode, osim toga, naše je druženje doesgnulo svoje vrhunce, a nismo našle snage da odnos pretvorimo u nešto novo i konstruktivno, pa nekako više nema smisla. Ključ je (samoinicijativno) postao Ključić jedne majske večeri, negdje između viskija i travarice, negdje između nažicanih cigara, Screamin Jaya, i poludjelih pijanih žena koje trčećim korakom kradu barske stolice u dva ujutro. A kako, više se ne sjećam, pitajte njega. |
no comment