Ponedjeljek.
Ljudi su odahnuli jer je konačno počelo- ljeto a onaj gigantski medo od mahovine, instaliran na trgu, zasjao je punim- zelenilom.
Kategorički sam odlučila da neću zakasnit na dogovor.
I nisam.
Nacrtala sam se točno u 7. Ispod repa.
On je isto bio točan, i, uz sad već redovno pomalo neurotičan razgovor, ludo poskakivanje po temama i smjeh, zaputismo se do kristalne dvorane, svojim pojavama uveličat otvorenje manifestacije pokretnih slika.
Stigli smo prerano, a vrijeme potrošili uz pivicu iz dućana, ispijenu na klupi u hladu.
da...Ljeto.
***
Odgledali smo filmove, smijuljeći se u mraku, dijelom od pive, dijelom jer nas oboje muče crvi u guzici i nismo u stanju u kinu sjedit mirno, ko odrasli ljudi, već se krivimo, skvrčavamo, premještamo, koljenarimo i koprcamo po stolicama ko klinci koji bi se radije iglrali u parku. Što i nije daleko od istine.
Dakle odgledali smo te filmove.
Nekima smo se smješili, nekima se divili, neki su nas udavili, ali zadnji nas je dokrajčio.
***
«Treba nam piće» složismo se.
***
Milijune moždanih stanica smo poubijali u sad već kultnom i opjevanom gazilištu. Tamo smo sreli veseli par hipika, njih smo iščastili, izopijali i zajedno dočekali fajronat nad fajrontima, onaj pravi, konačni, peti po redu.
Mi na sjever, oni na jug.
Rastanak;
Eto.
Eto
Dršte se.
Pazite preko ceste.
Volite se.
Vidimo se.
Ćao
Ćao.
***
Nastavak;
Jesmo pijani?
Pijani?
Jok.
***
Ko je i kad spomenuo riječ kasino, neznam. Al tamo smo završili. Nas dvoje, par slatkih šankerica i muškarci zapuštene vanjštine koji bulje u kuglicu na ruletu ko da će im otkrit najveću tajnu ljudske duše.
A neće.
U mojoj ruci- još jedno Pivce za živce.
Na stolu blješte razne opcije; crno, crveno, par, nepar, lijevo desno, vamo tamo.
On kombinira ko Nik Praskaton, otkriva svoju mračnu stranu i kockarsku prošlost. Ja se hihoćem ko glupača i lelujam od zrcala, lampica i svega skupa, valjda.
Ide nam.
Ide nam još.
I još.
Kladim se na feng shui brojeve, 1, 2, 4 pa malo rođendana, 13, pa još neki broj koji mi eto baš ok zvuči ko npr. 22, kao kvaka, il 8, il 25, 36...
Koncentriram se ko snajperist. Pjevam OM, mantram i ide nam.
?
Ponjela me mladost.
***
Kad mi je ponestalo inspiracije, a mistično nadahnuće splasnulo ko penis poslije sexa, našla sam utjehu tamo gdje je očigledno nisam trebala tražit.
U krugu najuže rodbine.
(Dobro mi je mama rekla; «ko će koga nego svoj svoga»).
Još je sa bratom bilo i ok, pokupili smo neku siću, ali brojevi vezani za mamu i tatu; ni-ka-ko.
( Vjerojatno zato što bi im srca aritmično poskočila da vide gdje se njihova mezimica potuca i u koje doba).
Totalni debakl.
Financijski naravno.
Nas smo dvoje bili veseli.
Red pive,
red priče.
Sve nešto od životne važnosti i mudrosti...
«Drama» reko bi on..
Ljupka nas je cura samo pogledala.
U njenom lijevom oku pisalo je «the», a u desnom «end».
Otišli smo, reklo bi se u noć, ali ne.
Bio je dan.
Utorak.
Negdje oko 5 ujutro.
***
Sjedamo u moderni tramvaj i krećemo prema mojoj gajbi uzet psa koji više nikog ne sluša, već mahnito ševi noge i lovi muhe, kako bi je izveli na prvu jutarnju kenjažu i piš.
«Šta ćemo T?» pita on mene, (ko da ja znam).
«amo ća negdi!»
«di?»
«U Opatiju!»
***
Dozujali smo profesionalno brzo uz melankolične zvuke naše mladosti ludosti, melodije prvih «drama» i puknuća, koje još nismo prebolili, očito, u jednom omamljenom trenutku ugledali obalu. Sve su mi glupaste fraze iz dalmatinskih pisama odjednom postale jasne (osim kaktusa i hibiskusa).
Slijedi utapanje u prekrasnim prizorima ljeskanja morske površine, galebova i secesijskih vila i hotela.
On je jeo bananu i pio jogurt. Ja sam jela cigaru, pila kavu.
Pa neko mora bit frajer pobogu!
Odvezli smo se u skrovitu sjenu i tamo sam ga ostavila u zemlji snova, nevino izvaljenog na prednje sjedište moga auta. (da, da.. mogla sam ga besramno iskoristit dok je bio takav.... ali nisam. Ipak sam ja jedna konzerva najobičnija.)
Uzela sam veselo kerče i zaputila se stazicom- nizbrdo.
***
To je bila pametna odluka, jer nizbrdo je bila plaža, a na plaži gospodin u modrim kupaćim gaćama i sjajnim satom na ruci.
Vodootpornim.
«Oprostite, jel ledeno more?»
«Nije šinjorina, baš je kako triba.»
«da se bućnem ha?»
«Ma, da, ja sam sad izašao....»
«Dobro... samo, nemojte me gledat.»
«Kako to mislite?»
«Ako me vidite, morat ću bas ubit.»
Ovogodišnji prvi «BUĆ», bio je fantastičan i trebao mi je ko jaje jajetu (??). Izronila sam tek rođena, i ostala sjedit na klupi skrivenoj u debelom hladu, spaljeno promatrat svoje nožne prstiće i leđa preplanule žene što se dinstala na suncu, (ne mareći za UVA ček ni UVB).
***
Na povratku sam jedva razabirala cestu i ko Klarens, lav iz Daktari klinike, jedva nazirala onu bijelu štraftu na sredini. Ipak, nisam bila toliko loša da u bujici riječi što su mi ko eho odzvanjale mamurnom tikvom, razaberem kompliment na svoj račun. Nikad nije toliko loše za malo ego tripa!
***
5 minuta prije cilja (odn. svježe presvučenog kreveta u kojeg sam se očajnički htjela sručit, više od hrane i tuširanja i utakmice hrvatska-brazil), živčana je susjeda bezrazložno istresla tonu vlastitih frustracija na moja neispavana i iscrpljena pleća. Njen šou ispao je tek prvi u nizu bezrazložnih, pogrešno usmjerenih izljeva frustracija. Ženskih naravno, ali...
***
Ali to je zapravo nevažno.
***
Besa za izlet.
Post je objavljen 21.06.2006. u 15:21 sati.