Baterije napunjene, pa potrošene.
Kosa raste pa se skrati.
Dlake na nogama isto.
Napumpana znanjem iz tanjušne knjižice koja mi je vrlo nenadano pala u krilo, bacila sam se u noćne izlaske ko guska u maglu, ispostavilo se.
Svjetina me nekad izdeprimira i nikako da savladam ono što ljudi oko mene nazivaju slobodom i čim se razbacuju ko Mariah Carey nakvarcanim butinama i mlječnim žljezdama.
Teško je vrijeme došlo.
Glavom mi odzvanjaju gongovi i rijeke inspiracije izmužene iz sličica, statičnih i pokretnih.
Srećem puno ljudi zaljubljenih u svoje ideje, emocije i ekspresiju, pa s njima uglas pričam o sjenama, lampama, scenarijima, tehnikama uvjeravanja i samodiscipline.
Dok čekam da mi se vratni kralješak izravna, tiho i nenametljivo, (dakle potpuno neslobodno i nezanimljivo), odbrojavam dane do događaja koji nema nikakve veze samnom, i zamišljam priču koja se nikad neće dogoditi.
Čini mi se da imam debele noge, pritom.
I da me pregazilo krdo «slobodnih» egoa i nezasitnih apetita.
Požalila sam se Indijancu da sam tužna.
Reko mi je; «znaš šta je tužno? Tužno se bavit time.»
Haug!
I naravno, vruće je.
Sjaj žute kuhinje nekako ne uspijevm doživjet ovih dana.
U početku sam se alibila jet-legom i poremećenim bioritmom, a sad sam shvatila da sam se, kako da kažem, sjebala, sve za mrzlu pivu, žestu i bančenje.
Noćas sam sanjala Pacifik.
ah.
Post je objavljen 18.06.2006. u 21:33 sati.