| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
«Zatvori oči i ispruži ruku!»«jesam» «sad pogledaj!» Emily mi je istresla brdo bedževa na dlan. To užeglo popodne pomogla sam joj da izradi seriju najnovijih, jer je ona kasnila sa preoblačenjem za otvorenje svoje izložbe. Crta sove. I lišće. Živi sa dečkom Davidom. David ima plave oči i riđe brčine. Izgleda ko Asterix. Jučer je dobio posao u obližnjoj kafani i to ga jako veseli ali nema kad proslavit jer ujutro - radi. David rastura hrvatski: Može mi data jedna cigarat? Žileš li popita pivo sa me? Dober den! Natuca i njemački, što nema nikakve veze s njegovim izgledom, jer je iz Oregona. Adam ne zna hrvatski, al zato ima tek 23 godine i već se uspio oženiti, diplomirati i zaposliti kao profesor crtanja. Radi prekrasne slike, i voli narativno, pa mu je velika želja ilustrirati neku dobru priču. Visok je oko dva metra, ima obrijanu glavu, pogled ubojice, i dobro srce. Ženicu nisam upoznala, ali znam da radi u izdavačkoj kući. Čini se da se vole, jer kad ona nazove, a stalno zove, Adamu ne smeta, već joj detaljno prepriča sve, a nakraju više puta ponovi «lovju». Nad dvoje onda počnemo cvilit iskrivljenim glasovima «ajlovju tuuu, ajlovjuuu, ajlovjuuuuuuu». Stari jarci. Stivi je dosta usamljen tamo gdje živi, pa se povukao u garažu gdje tiska čudne šare po tekstilu. Kad uštedi dovoljno novaca, ide u penziju. Nevoli da ga se fotografira i nevoli kad ga stara pita kad se misli uozbiljit i naći pravi posao. Pravi posao. «Pravi». Priznao mi je da više nevoli ni hipije nakon što se silom prilika nagutao benzina jer mu se rezervoar ispraznio negdje u planinama Arkanzasa, dok je išao u posjet prekrasnoj hipošici koja je odrasla na farmi gdje se njeni roditelji bave organskim uzgojem još od sedamdesetih. Emily ima dvije mačke, 28 godina i divan karakter. Smije se ko lik iz crtića, desna ruka joj je puna tetovaža i nosi velike naočale, dioptrijske. Svojedobno je šivala torbe i bila vrlo uspješna, al se zasitila, zaljubila u bicikl-mehaničara i s njim preselila u drugi grad. Brzo su se razišli, al joj se grad svidio, pa je ostala. Melissa i Robi su dosta drugačiji, ali također imaju mačku. Maca je plaha i nevoli se igrati. Osim mačke imaju i lijep stan u talijanskom dijelu grada. Nasuprot njihovih vrata radi kozmetičarka Anđela, a Tony's prodaje kapućino i mafine. Melisa je dizajnerica i prekjučer je dala otkaz u firmi koja u principu beskrupulozno krade ideje mladim umjetnicima i zatim ih, skoro nepromijenjene, tiska po majicama, koje se nakraju prodaju za previše para. Đubrad! . U slobodno vrijeme upražnjava fetiš na cipelice, skuplja japanske lutkice i kukiča. Njihov se ormar razlio po sobi, koja bi trebala biti za goste. «Ako je na podu, čisto je, ako je na hrpi u kutu, za pranje je!». Gosti su se onda razlili po podu dnevne sobe. Pored ulaznih vrata drže sliku Isusa a na podu čupavi tepih. Imaju i mekanu wc dasku. To je dobro. Robi je Irskog podrijetla. Nismo se baš nešto upoznali, ali smo se puno smijali. Lošim specijalim efektima. Kiša je lijevala ko iz kabla, (glupog li izraza), al taman tako da smo svaki prolom oblaka odgledali iz negog sigurnog zatvorenog, ili bar natkrivenog utočišta. Neugodna vlaga, tlak i tropski pljuskovi nisu nas spriječili da doživimo «prvi petak» u mjesecu; dan kad dvije avenije (čak) vrve umjetnicima, umjetninama, gledateljima, ignorantima, šetačima, sviračima, žonglerima, svijetiljkama i tulumima. Otvorenja su u svim načrčkanim galerijicama, a izložbi ima svakavih, ljudi isto, a i kanapea, blesavo narezanog voća i alkohola. Ne teče doduše u potocima, već u malim čašama; takozvanim «shots». Tri točkice. Večer je završila u prostoru zvanom «Black floor» koji ne samo da nema crni pod, već je, baš obratno, pod išaran svim mogućim bojama. Pet mladih ljudi žive u starom skladištu, trećinu kojeg koriste za stanovanje, trećinu za radionicu, a trećinu za galeriju. Izložba je bila posvećena velikim zmijama, kolačima, sito-tiskanim ljudima po zidovima, priči o čovjeku koji nema s kime podijeliti kostim konja (odnosno niko neželi biti konjska guzica), svjetlucavim mozaicima, minijaturama, i koječem drugom. Spavala sam čvrsto, glave zakucane u jastuk u obliku zeca. (Još jedan Melissin fetiš? Vjerojatno). Opet sam se ustala prva, negdje prije osam(!?), išuljala se iz stana ko provalnik, da bih popila kavu kod Tony'a koji mi je na račun pjegica i kuće dao ogromni kukuruzni mafin. Sjela sam ispred crkve, uživala u hrani i zraku koji je bio posljekišni i svjež. Philadelphia me podsjeća na Berlin. Najsmješnije od svega je što nisam vidjela Berlin. |